Dok se u ovo predizborno vrijeme neki trude uljepšati priču, od političara do estrade, jasno je da vesele pjesme baš i nemaju smisla zadnjih tjedana. Od korone preko potresa do izbora, u samo četiri mjeseca prošli smo katarzu koju je pjesnički zahvatio i Goran Bare s "Rođen za suze", nastavkom trilogije "Teške boje" i "Ljubav krvari".
Odmah zatim, puno izravnije vezano za izbornu temu, pridružio se Mile Kekin s pjesmom "Sretni ljudi" kojom Kekin i u pjesmu "stavlja" program koji podržava kao nezavisni kandidat lijevo-zelene koalicije i platforme Možemo. "Šokiran svaki dan, kako ih nije sram", započinje oštro Kekin u aktualnoj budnici i nastavlja "skretali smo stalno desno i gle čuda, opet smo na istom mjestu, zar opet tuda?"
No, ove sezone rock glazbenici se kod nas nisu bavili politikom kao na prijašnjim izborima, za razliku od svijeta, pogotovo u Americi, gdje su rock i pop zvijezde redoviti "konzultanti" medija i "vođe" javnosti, izloženi toj istoj javnosti s vrlo jasnim političkim stavovima. Hladno pivo u maniru je najboljeg uplifting, uzdižućeg rocka snimilo "protukorona" ljekovitu "Ovo će proći", mada očito znaju da neće, pa se i Mile Kekin samostalno, nakon kantautorskog albuma "Kuća bez krova", ubacio aktivno u politiku pokušati graditi od izbornih temelja.
Pa zatim izbacio iz sebe i katarzičnu "Sretni ljudi" u društvu Maje Rivić, Sare Renar, Dunje Bahtijarević i Urše Raukar, te Saše Antića iz TBF koji je naspisao jedan, kao i uvijek vrijedan stih: "čuvam goli život to je sve što imam, čuvam ljubav nadu optimizam, i dite u sebi i osmijeh na licu, za majku zamlju i svu njenu dicu".
No, stihovi "hej gospon šovinist, uredan i čist, javi svojima, moje tijelo moja stvar" sa ženskim glasom izravna su poruka Miroslavu Škori, još jednom kantautoru koji se uz Kekina, tj. ideološki protiv njega, izravno aktivirao u politici.
Njih dvojica teško mogu biti različitiji, pa su im takve i pjesme i poruke. No. uz sasvim jasno pravo svakoga da pjeva, misli i zagovara što hoće, pa i "Sretni ljudi" stižu nakon Škorinih "Ljudi čudnih imena", teško se iz kritičarske perspektive oteti dojmu da je Kekin puno veći umjetnik svijesti i savjesti, a Škoro puno veći biznismen na estradi. No, obojica se se s različitih pozicija izložili javnosti koja kod nas baš i ne voli javno svrstavanje. Dokaz je za to prošli poduhvat od prije okruglih 20 godina, iz davne 2000. kad su Majke, Parni valjak i Gibonni "činili pravu stvar" i željeli utjecati na promjenu političke garniture na vlasti, da bi u idućih 20 godina kasnije postalo jasnije da ključnih promjena nije billo bez obzira tko je bio na vlasti.
S druge strane iste ploče i teme, Bare i Majke ponudili su tmurnu zvučnu kulisu zadnjeg razdoblja, a tempiranje pjesme koja se pojavila neposredno pred izbore slučajno je zahvatilo i stanje duha izazvano posljednjim povratkom u "doba korone". I dok drugi po crkvama pokupe i koronu, Bare svoje krštenje prema naputcima redatelja Filipa Gržinčića u videospotu "Rođen za suze" obavlja u samoizolaciji, u kadi punoj neke tamne tekućine, dok teška kiša i suze s neba nemilice pljušte.
Te "suze koje ne teku", a "lice sliči na isušenu rijeku", dok "duša kao pustinja godinama čeka kišu", slična su dijagnoza nemoći današnjeg svijeta ili situacije kod nas, na tragu onoga što su napravili i Public Enemy novom snimkom ili Bob Dylan novim albumom. Imao sam prilike čuti pjesmu Majki, skupa s još jednom, u demo verziji pred nekoliko mjeseci. Svi tadašnji elementi koje je postavio producent i aranžer, basist Majki Mario Rašić ostali su na broju. Pri čemu potmuli ritam i dionice gitare Krune Domaćinovića i pedal-steela Davora Rodika sa samo par tonova zvuče kao da se David Gilmour iz Pink Floyda nakratko pridružio Bad Seedsima Nicka Cavea.
Dakle, samo dvije nove domaće pjesme pokazuju kako rock pjesnici mogu složiti playlistu i opisati stvarnost aktualnije nego dnevne vijesti. Pa još i bez autocenzure.
Ima li u ovoj zemlji ijedan rock kritičar (nekada se to tako zvalo), a da nije teški, pače turbo teški ljevičarski aktivist?!