Student medicine Damir jedini je normalan član muškog carstva Fazlinovića čije zgode pratimo u hit-seriji “Lud, zbunjen, normalan” na Novoj TV i koja već tjednima obara sve rekorde gledanosti. Kad je pristao glumiti Damira, 28-godišnji sarajevski glumac Moamer Kasumović ni slutio nije kakvu će popularnost serija redatelja Elmira Jukića doživjeti u Hrvatskoj i cijeloj regiji te da će on s ostalim glumcima postati medijima zanimljiva tema. Tajni je sastojak koji u svojoj glumačkoj kuhinji skriva postava serijala, kaže Moamer, iskrenost i aktualne teme svakodnevnog života koje se na duhovit način provlače u scenariju i u kojima se ljudi prepoznaju. Njegov je televizijski tata Senad Bašić, njegov profesor s Akademije, a djeda Izeta glumi legendarni Mustafa Nadarević, zbog čega je Moamer s dosta strepnje otišao na prvo probu, no u ove četiri sezone i to se promijenilo.
– Kad si mlad glumac, imaš malu trenu ili neku vrstu sumnje u sebe ma koliko bio siguran u sebe. Radiš li sve kako treba, jesi li se dovoljno pripremio... Kada sam došao na prvu čitačku probu, bio sam kao “drvena Marija”. Odgovarao sam samo na postavljena pitanja da slučajno ne kažem nešto što ne treba. Međutim, danas je potpuno drukčija situacija. Od Mustafe i Senada toliko sam toga naučio. Postali smo jako dobri prijatelji. Kad se vidimo u gradu, oslovljavamo se sa sine, tajo i dedo! – prisjeća se glumac početnih strahova. Tko je zapravo od trojice mušketira zbilja lud, zbunjen i normalan i koliko je u privatnom životu sličan Damiru, Moamer kaže:
– Svi smo mi pomalo i ludi i zbunjeni i normalni, ovisno o situaciju u kojoj se čovjek nalazi. Kad utjelovite neki lik, uvijek, naravno, polazite od sebe, pokušavate u sebi pronaći nešto što imate u iskustvu i tako dati liku osnovu koju nadograđujete. Stoga Damir ima dosta dodirnih točaka s Farukom i Izetom. Ipak, oni su familija.
Moamerovo odrastanje bilo je potpuna suprotnost Damirovu jer je u svojoj obitelji, uz oca Mevludima, bio blažen među tri sestre i majkom Vesnom.
– Suživot s tri sestre i televizijsko odrastanje uz djeda i tatu ima svoje prednosti i mane. Kada odrastate s curama kao jedino muško, onda to ima svoje privilegije. Kada si u stanu s još dva muškarca, onda se ne zna ni ‘ko pije ni ‘ko plaća – prenosi svoje iskustvo glumac koji je do 14. godine živio u idili Bijelog Polja, najvećega grada u crnogorskom dijelu Sandžaka. Vragolasta lutanja ispunjavala su njegove dječačke dane koje nam je ovako opisao:
– Konstantno izbivanje iz kuće. Ponekad pomislim da sam samo spavao u kući. Uvijek smo bili vani i stvarali neki svoj svijet. Uvijek smo bili u pokretu i puni ideja kako se zabaviti. Nikad nam nije bio problem u ožujku se okupati u rijeci ako je bilo imalo toplije. Mi smo rasli bez današnjih tehnoloških pomagala koja, siguran sam, ubijaju maštu djeci, jer se zavuku u kuće ispred TV-a ili kompjutorskog monitora i onda ne znaju što se događa vani. Žao mi je kad vidim da se sve manje i manje djeca igraju oko zgrade, po haustorima i igralištima.
Pitoreskno okruženje u 14. godini zamijenio je gradskom vrevom Sarajeva, kamo se s godinu dana starijom sestrom Mirhom preselio da bi nastavio školovanje u Petoj gimnaziji. Poslije su im se pridružile i sestre Lejla i Rejha s kojima je bez roditeljske ruke prolazio kroz odrastanje i dijelio brigu oko toga što skuhati, kako oprati odjeću i sličnih sitnica o kojima većina ljudi tog uzrasta ne mora razmišljati.
– U tim godinama postaješ svjesniji svoje osobnosti, počinješ sazrijevati. Samostalnost je došla kao kec na desetku. To je bilo jedno sasvim novo iskustvo koje mi je pomoglo da izgradim sebe u ono što sam danas. Jako je bitno da se djeca što prije na neki način osamostale i nauče se brinuti za sebe. Naravno da je u tom razdoblju ponekad bilo teško. Suočavanje s problemima koje bi inače roditelji riješili za pola minute, što jesti danas i slične male situacije koje u tom trenutku izgledaju tako velike. No, s vremenom se naučiš nositi gotovo sa svim izazovima i naučiš da nema nerješivog problema – kaže glumac koji je u tom paketu osamostaljivanja postao snalažljiv u kućanskim poslovima, no kad god može, izbjegava ih, ali se zato voli zavući u kuhinju jer mu je to svojevrsna terapija kada se uhvati sjeckanja i lonaca.
Unatoč ubrzanoj pretvorbi iz dječaka u muškarca, Moamer je uspio sačuvati dijete u sebi i vjeruje da će se kao dječak osjećati i kada bude starac.
– Mislim da ću i s osamdeset biti na neki način “razigrano dijete”. Sigurno da stvari promatraš drukčije, ali uvijek trebaš ispušni ventil. Svijet oko sebe, iako je možda većinom siv, promatram šareno, jer toliko lijepih stvari okružuje svakoga od nas. Ako se pojavi prvi problem, ljudi padaju u depresiju, sivilo i onda zrače negativnom energijom koja mi jako smeta.
Kad ne može otići u Bijelo Polje po dozu vedrine, onda ide na brda u okolici Sarajeva.
– Moja su omiljena mjesta u Sarajevu ona koja mi pružaju mir. Sarajevo, koje je nažalost preživjelo što je preživjelo, i dalje ima svog dobrog duha. Nevjerojatno je kako na tako malom prostoru ima toliko dobrog i lijepog. Tu živim gotovo 15 godina i svaki dan otkrijem nešto novo. Najviše se volim verati po okolnim brdima i promatrati grad, jer je sa svakog pogled drukčiji i imate osjećaj da svaki put gledate neki drugi grad – zamišljeno će glumac. Sarajevski krajolik djelomično može nadomjestiti njegov rodni kraj, no kada je hrana posrijedi, između slasnih ćevapa i pastrve iz rodnoga kraja uvijek će odabrati pastrvu kakvu njegov otac uzgaja u svom ribogojilištu.
– Moj je izbor definitivno pastrva. Nisam veliki ljubitelj ćevapa. Uvijek mi je bila čudna veza prepoznavanja Sarajlija po ćevapima. Mislim da ima mnogo toga čime se Sarajevo može pohvaliti – uvjerava nas Moamer. U njegovim kulinarskim umijećima trenutačno ne uživa nijedna pripadnica ljepšeg spola jer, priznaje, još nije pronašao djevojku koja bi mu probudila leptiriće u trbuhu. No, zato mu je iskustvo življenja s tri djevojke pomoglo da nauči lakše razumjeti žene.
– Sa sestrama imam jako otvoren odnos, pa kod nas nikad ništa nije tajna ili tabu! Jednostavno, žene su drugi svijet kojem treba polako pristupati, a najbitnije je da znaš prepoznati što ona želi u tom trenutku! – otkriva. Slika velike obitelji u kakvoj je rastao jako ga privlači, a polako se u njemu, kaže, bude i očinski porivi.
– Smatram da je obitelj nešto najljepše u životu. Ne vidim smisao ako nemaš nekoga pokraj sebe, nekoga tko te voli i razumije. U posljednje vrijeme, moram priznati, puca me očinski instinkt, pa se raznježim kad god vidim malu bebu. Za mene je obitelj najčvršći oslonac koji imam. Moji najveći kritičari. Najviše volim naša obiteljska okupljanja. Atmosfera i energija koje tada vladaju neprocjenjivi su – razdragano govori Kasumović. Njegov drugi najdraži svijet jest glumački i uvijek daje malu prednost ulogama na kazališnim daskama jer mu omogućuju povratak u prošlost, u studentske dane.
– Kad jednom stanete pred kameru, teško da se možete od nje odvojiti. Naravno, filmska gluma razlikuje se u korištenju sredstava od kazališne glume. Međutim, kada stanem na scenu nekog teatra, uvijek mi se vrate sjećanja na studij glume. Cijeli radni proces u kazalištu puno je življi i uvijek se događa sada i ovdje. Stoga će “daske” uvijek na neki način imati malu prednost pred kamerom – priznaje Moamer kojem je zanimanje pilota bilo privlačnije od karijere glumca, no kockice su se posložile drukčije.
– Mladi čovjek vidi sebe kao sve i svašta u budućnosti, tako sam i ja u početku mislio da ću biti pilot ili nešto slično, no kako sazrijevaš, tako se i tvoji afiniteti filtriraju. Pred kraj srednje škole dobili smo jednu brošuricu s listom fakulteta i zanimanja koja bi nas mogla interesirati. Pod slovom A, naravno, bila je i Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu. Iako do tada nisam imao nikakvog iskustva u glumi, to mi je bio veliki izazov i dao sam sve od sebe da se upišem. Smatram da čovjek duboko u sebi uvijek zna za što je predodređen, samo treba to otkriti – zaključuje glumac te priznaje da se u životu jedino boji da neće stići napraviti i isprobati sve što je planirao.
Divan, normalan čovjek! Seriju obožavam i jedina je koju pratim jer ima smisao i poruku. Mislim da su oni mahom svi takvi- duše od ljudi. Tko je nakon rata bio u Sarajevu, svjedoči o tome da oni hodaju uzdignute glave iako su prošli što i mi, dok su kod nas svi neprestano u mislima o onome što je bilo, kao da je postalo opsesija...nikada ne zaboraviti, slažem se, jer život nam je odredilo i preusmjerilo, ali ići dalje. Uvijek i nekako dalje! I točno kaže da je dječja mašta ubijena...a to je nešto najtragičnije...