Prvo pitanje koje sam u svojoj karijeri postavio Nicku Caveu u intervjuu u hotelu Esplanade krajem devedesetih, bilo je o temi religioznosti u njegovu radu i vezi između tadašnjeg Caveova albuma "The Boatman's Call" i Dylanova "John Wesley Harding".
Smrt i božansko uvijek je bilo u središtu Caveova rada, ali smrt sina Arthura, koji je pao s litice pored Brightona, gurnula ga je još dublje u mantru o "onostranom" ili "s onoga svijeta", u čemu je još dalje otišao u svom novom albumu "Ghosteen".
Tijekom godina posredovanjem organizatora Darka Putaka imao sam prilike sjediti s Caveom i bendom za večerama i iza pozornice od Zagreba do Ljubljane i Beča, a slika koja vam se morala urezati u pamćenje bila je ona kad su Cavea u Zagrebu vozili u trgovine igračkama da kupi poklone svojim blizancima.
Tragična pogibija jednog od njih Cavea je stavila u tešku poziciju; sve ono što je nekad bila mitologija i autorski izbor, sad je Cavea "uhvatilo" kao životna činjenica. Tim više je štovanja vrijedan način na koji je svoju kreativnost uspio spojiti s ovaj put stvarnim užasom opstanka nakon smrti djeteta, pronalazeći uz pomoć javne samoterapije odgovore na pitanja na koja ih je teško pronaći. Način na koji je to učinio albumom "Ghosteen" - naslov je objasnio kao "migrirajući duhovi" - zaslužuje ne samo poštovanje, nego je i vrijednosno dobacio do novih vrhunaca pjesničkog autoegzorcizma. Prema Caveu "Ghosteen" je zadnji dio trilogije započete s "Push the Sky Away". No za razliku od sumornog prošlog albuma "Skeleton Tree", sve pjesme za "Ghosteen" Cave je napisao nakon sinove smrti, pokušavajući terapijski objasniti sam sebi, a onda i slušateljima, kako nastaviti živjeti nakon tragedije. Pa je i razumljivo da se sklonio u bajkovit svijet duhovnosti, religije i simbola, o čemu svjedoči i mistični ovitak albuma, na kojem kao u duhovnoj groznici niže teme o kojima je teško i govoriti, a kamoli pjevati. Stoga je niz od jedanaest pjesama najotkriveniji Nick Cave kojeg možete susresti, svojevrstan nastavak "konverzacije" s nedavno završene "Conversations Tour" na kojoj poklonicima nije samo pjevao uz klavir, nego i odgovarao na pitanja.
Album "Ghosteen" izveo ga je na "ledinu" i u najradikalnijem potezu ostavio samog sa sobom u pokušaju prevladavanja teške situacije. Toliko je sam da su čak i Bad Seeds na omotnici navedeni negdje po strani, jer svih 11 tema - prema Caveu, prvih osam su "djeca", a posljednje tri "roditelji" - zapravo je intimistički narativ u kojem se osim najbližeg suradnika Warrena Ellisa na sintesajzerima, elektronskim tretmanima i violini, ostali pojavljuju tek sporadično. U tragičnim okolnostima u kojima su nastajala poeme, Cave je sabrao sve svoje opsesije kraljevstvima i povratkom kraljeva, pa i mitskom figurom Elvisa Presleya u uvodnoj "Spinning Song", jer je drugi album Cavea i Bad Seedsa 1985. nosio ime "The Firstborn is Dead", misleći na Elvisova brata blizanca koji je umro pri porodu. "Ghosteen" je prožet psihoterapijom velikog autora koji neizrecivu muku pretvara u najveći izazov.
Na albumu bez uporabe klasičnih formi pjesama, Cave je s Ellisom pokušao pronaći zvuk nekog drugog svijeta u koji je, rječit kakav jest, uklopio kompleksnu poeziju koja se može proučavati danima. A osobito noćima, kamo i pripada mračan album nastao iz teške situacije, graciozna poema o smrti i potrazi za iskupljenjem koje se baš i ne čini mogućim.
Let love in!