Možda bi netko, za vojvotkinju od Habsburga, očekivao da vikend na polo turniru provodi s velikom lepezom u ruci, pod šeširom sa širokim obodom, negdje u hladu skrivajući se od pogleda, okružena aristokracijom i gledajući što se oko nje zbiva dok očekuje tko će je zabaviti... No Njemica Eilika von Habsburg (45) nije taj tip.
U kožnim čizmama do koljena, u običnoj bijeloj majici, s uzdama u ruci i konjem koji trči oko nje na rovinjskoj plaži Porton Biondi između utakmica Rovinj Polo Beach Cupa, ona je sama radila šou za – uzvanike.
– To je ples u ringu! Sedmero je djece, moja je izvedba diskretna, fokus je na djeci i konjima. Htjela sam Hrvatima pokazati kako postoje i neki drugi konjički sportovi osim pola. Riječ je o akrobacijama na konjima, svojevrsnoj gimnastici koja se zove “vaulting”. Neki kažu da je ono što radimo nemoguće. U Rovinj je stigla sa sedmero djece, svojevrsnih akrobata, konkretno gimnastičara na konjima. A klinci rade čuda. Stoje na rukama na konju, pa stoje na konju dok on juri, preokreću se jedni oko drugih... Zamislite gimnastiku na konju s hvataljkama, olimpijsku disciplinu, no ovdje je konj zaista – konj! I juri oko vojvotkinje, reda krugove...
– Čini se lako, ali doslovno moraš skakati po svojoj sjeni ne bi li izveo točku. Tu je i strah, jer stajati na konju na rukama, skakati s jednog na drugi kraj leđa konja zna biti teško. Usto, odgovorna sam za djecu, točke su teške, a često su njihovi roditelji u publici... Izražena je natjecateljska crta. Fokusira se isključivo na to što će suci odlučiti, kako će ocijeniti vaš nastup. Baš kao u gimnastici...
Snaha Otta von Habsburga, supruga Juraja Habsburško–Lorenskog (52) i sama je iz aristokratske obitelji. Kći je Johanna Oldenburškog i princeze Helene Waldečke i Pyrmontske. Ali gospođu Habsburg njezino obiteljsko stablo nije vinulo u nebesa. Čvrsto je na zemlji, jednostavna, nasmijana, u običnoj majici, bez skupocjenog nakita, tek s plastičnom Fitbit narukvicom oko ruke, vrijednom nekoliko stotina kuna, koja joj mjeri broj prehodanih koraka.
S Večernjakovim novinarom sjela je uoči nastupa u rovinjski hotel Lone, okružena djecom s kojom nastupa, među kojima je bio i sin Karlo–Konstantin Mihovil Stjepan Marija (12) te rekla:
– Imamo obiteljske povezanosti s Hrvatskom. Istina ja sam Njemica, ali živimo pokraj Budimpešte. Bila sam možda pet ili šest puta u vašoj zemlji. Većinom na odmoru, nekoliko puta zbog posla i u Zagrebu. Ne govorim hrvatski, znam samo dvije riječi “Dobar dan”. To su te dvije riječi, ha–ha – šali se vojvotkinja od Habsburga pa dodaje: Prekrasno je, vrlo blizu našoj Budimpešti. Dolazit ćemo mi i češće k vama...
U Rovinju ste prvi put?
Dosad nisam bila ovdje, što je, eto, nešto zbog čega me je sram. Današnja su vremena malo drukčija jer sve možete vidjeti na internetu, pa nema onog faktora iznenađenja. Nekad si imao kartu na kojoj si vidio cestu, brdo, more... A tek onda, kad bi zaista došao na destinaciju, oduševio bi se. Ovako sve vidiš i prije nego što stigneš. Internet je ubio veselje... Poznajem Mediteran, Italiju, mnogo sam plovila Jadranskim morem.
Što je najvažnije u životu? Je li to novac, ljubav, djeca?
Osoba mora imati ideju što želi od života. Dakako, pozitivnu ideju. Čak ne bih rekla ideale, jer neki put oni mogu razočarati, nego nešto za što će svaka osoba reći: “Ovo je ono što sam želio.” Treba imati crvenu liniju u životu i slijediti je.
A u vašem primjeru?
Slijedim i ja svoju crvenu liniju. Ali još uvijek ne znam kamo me vodi. To ću vam reći za pedeset godina. Dokle sam stigla, jesam li uspjela – ali tek kad prijeđem devedesetu.
Što radite za zabavu, kako se opuštate?
Nemam mnogo slobodnog vremena. Imam 120 učenika, 30 konja u svojoj zakladi, a samo sedam dana. Slobodno vrijeme prava je rijetkost. U pravilu, godišnje možda u dva navrata uspijem otići na odmor, ali odmori se, doslovce, svode na spavanje. Moja djeca znaju, a uz sina imam i dvije starije kćeri (Sofija Marija Tatjana Monika Elizabeta Katarina (16) i Hilda Marija Walburga (16), nap. a.), da moramo naći mjesto gdje se u hotelu može doručkovati barem do 11 sati, da mama može dugo spavati. Recimo, knjigu stignem čitati možda u tih deset dana godišnje. Nemam kada, a rado bih...
Ima li Hrvata u ovoj disciplini?
Nikad nisam čula da se pojavio neki hrvatski natjecatelj. Ali ima vremena, zar ne? Možda nam se netko pridruži. Dobri gimnastičari mogu biti dobri i u ovom sportu. Mnogo je sportova s konjima u Mađarskoj. A u Njemačkoj, u mom sjevernom dijelu zemlje, skoro svako selo ima nekog svjetskog šampiona u konjičkim sportovima! No ako odete u Bavarsku, tamo su rijetki.
Je li konjički sport broj jedan u Mađarskoj?
Prvi sport u Mađarskoj, koji okuplja više ljudi čak i od Katoličke Crkve jest...
Nogomet?
Ne! Pecanje! Ribolov... Najviše ljudi okuplja ribolovni savez, pa Katolička Crkva, a onda Crveni križ. Suprug je u Crvenom križu pa znam taj podatak. Statistika je nevjerojatna! Svi su na Balatonu, žele vjerojatno biti sami i eto, pecati. U Indiji ljudi meditiraju, a Mađari, eto, pecaju... Iskreno, u tome ne vidim neku sportsku crtu, ali ne miješam se.
Tko bira glazbu za vaše nastupe?
Fleksibilni smo.
Znači, konji mogu nastupati i na pjesme Justina Biebera?
– Apsolutno! A može to biti i Mozart...
