Jelena Veljača u proteklih je godinu dana postala prepoznatljivo lice inicijative #spasime, koja je pomogla mnogim zlostavljanim ženama, ali i upozorila na jedan od najvećih problema u našem društvu. Pojava koronavirusa u mnogim je zemljama prouzročila i porast obiteljskog nasilja, a na to u svojim kolumnama u Nedjeljnom Jutarnjem upozorava i Veljača.
Nakon pojave koronavirusa dosta se razgovaralo o porastu nasilja u obitelji. Kakva je situacija u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje?
Službene podatke ima samo MUP. No oni govore samo o prijavljenom broju zločina, što je, kad je u pitanju obiteljsko i seksualno nasilje, uvijek izuzetno različit broj od stvarnog broja slučajeva nasilja. I prije pandemije, izolacije, preporuka vezanih za #ostanitedoma i karantena u regiji, prijave obiteljskog nasilja (koje rijetko ne ide uz seksualno) događale su se nakon niza nasrtaja, u prosjeku sedam godina od prvog slučaja nasilja, i uz silan strah žrtve za vlastiti život, nerijetko i za živote vlastite djece. Neki su slučajevi evidentirani tek kad su postali fatalni ili izuzetno medijski eksponirani.
Teško je na temelju bilo kakvih brojeva govoriti o porastu ili ne, ali ono što #spasime zna zbog komunikacije sa žrtvama putem naše Facebook-stranice jest da je izolacija u kućanstvu s nasilnikom najteža žrtvama. S jedne strane, svi odgovorni građani i građanke moraju slijediti preporuke, s druge, 24-satni život s osobom koja ne zna kontrolirati vlastitu frustraciju ni inače, u ovoj je situaciji noćna mora za mnogo žena, djece i muškaraca. Sam ministar Božinović neki dan tvitao je da uvjerava sve žrtve obiteljskog nasilja da će policija odmah izaći na teren u slučaju prijave.
To govori i da je MUP svjestan bizarnosti i opasnosti situacije u kojoj se svi, pa i žrtve obiteljskog nasilja, nalazimo, te da se razgovor o porastu obiteljskog nasilja ne bi smio voditi samo na temelju statistike prijavljivanja, koja je sama po sebi ionako porazno mala, porazno za sustav. Ja se nadam da postoje ljudi u policiji koji trenutačno paze na to kako policija odgovara na pozive. Pretpostavljam da dolazak na poziv funkcionira u većim gradovima, ali u manjim mjestima, gdje se ljudi često osobno poznaju, to je ionako bio problem, a kad u tu jednadžbu dodate i strah od korone, situacija je nezavidna i obiteljsko je nasilje češće svuda u svijetu, a ne samo kod nas. A ministra spominjem jer zvuči kao da je svjestan da dom nije najsigurnije mjesto na svijetu za mnoge ljude te da je to velik problem parole #ostanitedoma i općenitog trenutačnog veličanja obitelji kao svetog mjesta kojem se treba okrenuti. Obitelj je, nažalost, vrlo nesigurno mjesto za mnoge, pa čak i jedno od najfatalnijih.
Mislite li da naši građani nemaju povjerenja u institucije pa se boje prijaviti nasilje?
To nije samo moje mišljenje, to je nesporna činjenica. Gotovo svako svjedočanstvo žrtava u #spasime govori o potpunom nepovjerenju u sustav i ono se, nažalost, ne temelji na praznim pričama, nego na osobnim iskustvima. Mi smo u #spasime protekle godine pokušale biti karika koja nedostaje za vraćanje vjere u sustav. Pokrenule smo dijalog sa svim resornim ministarstvima. Policija je brzo reagirala, primjerice. Odlično smo surađivale s Anitom Matijević, policija je odmah uputila temeljne snage na dodatne edukacije, imale smo jako važan dijalog i s vodstvom Policijske akademije. Ali, nažalost, nemamo isto iskustvo sa socijalom. Tamo smo nekoliko puta kucale na vrata, nalazile se i s Nadom Murganić i novom ministricom Bedeković, ali dočekale su nas samo floskule i prazne priče, teško poricanje vlastite odgovornosti i obrana, a žrtve nasilja prolaze kalvariju tijekom borbe za skrbništvo s nasilnicima. U Hrvatskoj, naime, baš zato što se mnogo obiteljskog nasilja prijavljivalo i procesuiralo kao prekršaj sve do promjena zakona koje smo, među ostalim, mi i tražile na našem prosvjedu u ožujku prošle godine, nasilnici često imaju ista roditeljska prava kao i žrtve.
Mislite li da će se nakon izolacije raspasti više brakova ili veza ili će ih to učvrstiti?
Događat će se i jedno i drugo. U Hrvatskoj bih se kladila na drugu verziju.
Kakva je situacija s nasiljem nad muškarcima? Javljaju li se i muškarci?
Rjeđe se javljaju, sigurno je u pitanju i problem rodnih stereotipa koji su duboko usađeni u naše patrijarhalno društvo i zapravo izuzetno okrutni prema muškarcima. Ali, posve iskreno, da se ne lažemo i da ne budemo lažno politički korektni, statistički je manje nasilja nad muškarcima.
Nažalost, još uvijek je prisutno seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Lani smo imali slučaj Damira Škare, a ove godine Bernarda Jakelića. Kako to komentirate?
Nažalost, od samog početka indicije su upućivale na to da će patrijarhalna struktura HUP-a (ali ne samo HUP-a nego svih sličnih krovnih organizacija u Hrvatskoj) zaštititi nasilnika, a ne žrtvu. Mene ne šokira ova spoznaja, dapače, u potpunoj je logici s patrijarhalnim načelima zaštite nasilnika u državnim i nedržavnim organizacijama. Sad će se dići prašina, svi će ovo proglasiti skandaloznim, ali pitanje je hoće li se sustav pomaknuti u smjeru povjerenja prema žrtvama i njihove zaštite. Osobno sam razgovarala s više žena koje su žrtve tog nasilnika i mogu vam samo reći da su duboko traumatizirane, a i dalje, s pravom, uplašene za svoja radna mjesta i egzistenciju. To je ujedno i razlog zašto nisu progovorile javno i zašto žrtve nasilja na radnom mjestu (a i druge) teško progovaraju. Nasilnike štite tajne organizacije, ugovori, isplaćuju im se otpremnine, a žrtve se stigmatizira. Nadam da će se, kad je o stavu prema nasilju riječ, uskoro stvoriti ozračje u kojem će se priča žrtava moći ispričati bez straha i s reperkusijama za nasilnike te kao poruka drugim nasilnicima da je svako nasilje neprihvatljivo. Nadam se i da će neke članice i članovi HUP-a koji su na poziciji moći sad konačno javno istupiti i iskazati prijezir i neodobravanje ovog postupka. Vidim da je gospodin Majetić sad jedna od ključnih osoba u razgovorima s premijerom o mjerama spasa za poduzetnike. Pa kad je već tako, mogao bi i on odgovoriti na pitanje o otpremnini za nasilnika koju je, ako se ne varam, on dogovorio, a ne ja. Moj je odgovor komentatorski, a njegov ima vrijednost u realitetu. Biti na poziciji moći treba prestati biti samo nagrada te mora biti i odgovornost.
Koliko ste zadovoljni dosadašnjim radom inicijative #spasime?
S obzirom na to da se #spasime dogodio posve neplanski, spontano i da je počeo kao snaga improvizacije, uvjerenja i borbe desetak žena (danas nas je u inicijativi šest), mislim da smo napravile čudo. S druge strane, s obzirom na to da izuzetno dobro poznajem sve nas koje smo u osnovnom timu inicijative - Unu Zečević Šeparović, odvjetnicu, Anu Pecotić, marketinšku stručnjakinju, Mirsadu Begović, novinarku i urednicu, Jelenu Kovačić, dramaturginju i autoricu, te Anicu Tomić, kazališnu redateljicu i performericu, mislim da se moglo očekivati da ćemo napraviti konkretan uspjeh. Imamo iza sebe i nevjerojatno jake snage NGO sektora, koje su podržale našu borbu i prigrlile svaku ponaosob, a i inicijativu kao fenomen, i koje su nam dale kredibilitet znanja i iskustva da se borimo i za pravne promjene, i za 24-satnu liniju za žrtve, i za sigurne kuće, i za promjenu diskursa prema žrtvama, što mislim da je jedan od naših najvećih uspjeha. Velik je doprinos inicijative #spasime da se o nasilju uopće počelo govoriti, da žrtve imaju i podršku medija, da znaju da nisu same, da su neke informacije o organizacijama koje su i prije tu bile za njih procirkulirale šire i javnije pa znaju gdje potražiti pomoć. Ali potrebne su goleme promjene u sustavu koji i dalje ne štiti žrtve nego nasilnike. Da bi se to ostvarilo, potrebna je volja i suradnja vladajućih, a nje, nažalost, više nema. Da, pandemija koronavirusa traje. Ali kao što je Vlada svjesna da nas ta pandemija potencijalno vodi u ekonomski krah, trebala bi biti svjesna da nas potencijalno vodi i u pandemiju nasilja, što obiteljskog, što onog na cesti. Također, dakako, ono što ostaje iza nas je i fond #spasime, koji je osnovan u suradnji sa zakladom Solidarna i koji je do danas pomogao pedesetak žrtava, među kojima je i djevojčica koja je žrtva pedofilije, žena koja je žrtva trgovine ljudima i muškarac koji je žrtva i seksualnog i obiteljskog nasilja. Fond radi i u ovim vremenima i ovom prilikom pozivam sve žrtve da odu na stranicu #spasime i vide kako im možemo pomoći.
Što je sa sigurnim kućama? Imaju li ih sada sve županije i koliko je žena smješteno u njima?
Nemaju. Onih šest županija koje ih nisu imale i dalje ih nemaju. Pretpostavljam da bi se odgovorni izvlačili da je sve stalo zbog situacije s COVID-19, ali, iskreno, mislim da su sigurne kuće zadnja rupa na svirali ljudima koji su na poziciji moći i do kraja ne mogu razumjeti osobu koja doista mora pobjeći na nepoznato mjesto gdje će krevet dijeliti s drugim ženama. Osobno, dakako, mislim da se, iako sigurne kuće moraju postojati i treba ih financirati država, mora raditi na modelu promjene prakse prema kojoj se iz zajedničkog kućanstva izdvaja žrtva, a ne nasilnik. Rekla sam mnogo puta, ali imam potrebu ponoviti, da je jedan od modela koji smatram važnim poticanje ženskog vlasništva. Mnoge žrtve čuju: "Samo odi, nećeš se imati kamo vratiti" ili "A kamo ćeš ti, pa ti nemaš kamo", a u pitanju su kuće koje su one gradile ili potpomagale u otplati kredita i slično.
Jeste li općenito zadovoljni dosadašnjim dogovorima inicijative i Vlade? Je li sve ispunjeno i što još namjeravate predložiti ili napraviti ove godine?
Imale smo velike planove za još jednu rundu prikupljanja sredstava za fond. Vidjet ćemo koliko će nam COVID-19 dopustiti. Fond svakako ostaje, na njemu radimo u suradnji sa zakladom Solidarna, koja je naš najvjerniji partner već godinu dana. Što se sigurnih kuća i nacionalne linije tiče (za koju smo mislile pomoći raditi kampanju), čekamo i dalje odgovor Vlade o tome zašto taj dio dogovora nije ispunjen, a paralelno se ozbiljno bavimo proučavanjem problema Ministarstva socijalne skrbi i njihova odnosa prema žrtvama.
U potresu koji je pogodio Zagreb i vi ste morali otići iz svojeg stana, a smjestili ste se kod prijateljice Ive Radić. Kako ste vi to doživjeli i u kakvom je stanju sada vaš stan?
Dobro je, zidovi su popucali, ali, kako je moglo biti i kako nekima jest, mi smo O. K. Sad traje sanacija i opet smo iseljene, trenutačno smo kod mog partnera. Ali Lena i ja to doživljavamo kao avanturu. Iva mi je pomogla u trenutku kada sam bila uplašena, zbunjena i kada nisam znala što bih najprije počela rješavati. Nikad joj to neću zaboraviti. Baš sam s mamom komentirala kako ovakve situacije potpuno razotkriju karaktere, a postupci poput Ivina spajaju ljude za cijeli život.
Kako ste svojoj kćeri objasnili situaciju s koronavirusom i potresom i kako je reagirala?
Postupno. Znala je od početka da postoji neki virus koji izaziva bolest i da moramo posebno paziti na ruke i na to što diramo. Kako smo svi doznavali novosti o virusu, tako sam ja njoj govorila, prilagođeno njezinim godinama, naravno. Najprije sam je izvukla iz vrtića pa sam joj objasnila da mala djeca mogu prenijeti bolest starijima, a istodobno se ne razboljeti. Onda sam joj objasnila da ne smije više ići baki, jer je naša baka astmatičarka, a dida je pušač. A kad su počele restrikcije, da se ne možemo viđati ni s kim. Sve je, čini mi se, dosta dobro razumjela, a i podnijela. Potres je prespavala, a drugi, onaj u 7 sati, gledala je iz mog naručja, stojeći ispred Muzeja za umjetnost i obrt, obje smo bile u pidžamama. Sa zgrade su padale cigle i obje smo gledale taj prizor potpuno šokirane, dok je naš pas sjedio pokraj nas. Mislim da je tek naknadno postala svjesna opasnosti jer smo iduće sate provele vozeći se autom po gradu, a dane hodajući nasred ceste u centru. Sve je bilo u prašini i ciglama. S vremenom je prihvatila i potrese kao stvarnost. Mislim da ju je ovaj posljednji, 23. travnja, najviše prepao jer ga je taj dan i naslikala. Dosta govori o potresu, zapravo. Ne znam boji li se jer vidi da se ja bojim ili je to njezin autentičan osjećaj. No to je stvarnost. Svaka zaštita od nje zapravo bi bila laž na neki način pa i ja, kao i svi roditelji u Zagrebu, balansiram između toga da otkrivam istinu koja je okrutna ("ne znam hoće li biti još potresa") i toga da direktno lažem ("neće biti više potresa, ljubavi"), a odluka ovisi i o tome koje je doba dana i koliko sam iscrpljena. Što se izolacije tiče, kad smo nakon potresa otišle Ivi, Lena se preporodila jer je tamo imala Ivinu kćer, prijateljicu, a to je bio i jedan od razloga zašto smo odlučile "spojiti obitelji". I sada se nekad viđamo s njima, družimo se, s obzirom na to da smo provele najteži dio ove naše polukarantene zajedno. Ali Lena začuđujuće dobro održava fizičku distancu. Ponekad vidimo baku i dida, ali ne prilazi im na više od dva metra. Doduše, i oni su jako odgovorni pa nekako to sve funkcionira. Lena već sada održava razmak među ljudima, posve se navikla na dezinfekciju ruku pri ulasku u trgovine, jedino se buni kad mora staviti masku. Kaže da ne može disati ispod nje.
Je li Lena naslijedila kreativnost i umjetničku crtu od roditelja?
To još ne znamo. Zasad mi se čini da je prosječno, normalno dijete. Voli pjevati i plesati, čak je i "glumstvena", oponaša ljude, životinje, prirodne pojave, ali to sve vole i rade sva djeca koja sretno odrastaju. Zasad bih rekla da nije sportski tip, iako, primjerice, voli jahanje otkad je jedva hodala (od godine i pol je na konju). Govori već dugo da će biti veterinarka, ali opet, to je možda zato što odrasta sa psima. Mislim da je nebitno što će biti po zanimanju, sve dok je sretna i voljena.
Što mislite o Vladinim mjerama za spas kulture? Smatrate li da je moglo i bolje?
Mislim da bi moja analiza mjera za spas kulture bila amaterska, subjektivna i nedovoljno stručna pa bih je preskočila javno iznositi. Ono što imam potrebu reći, a nije nužno vezano za konkretne mjere za spas kulture, nego za cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi Vlada, a i mi ostali zajedno s njom, jest to da ovaj trenutak nitko ne zna riješiti. Ekonomija i zdravlje trenutačno od nas traže dvije posve oprečne stvari, a jednako je opasno, čini mi se, umrijeti i od potencijalno smrtonosnog virusa i od gladi, ili građanskog rata prouzročenog njime. Vlada ima nezavidan zadatak da pokuša razumjeti, zaštititi, održati sve sektore. Stručnjaci u Stožeru imaju nezavidan zadatak da odgovore na svaku našu nedoumicu i mislim da ne možemo ni od koga očekivati da bude prorok, mesija, spasitelj. Za sada, barem što se zdravlja tiče, Hrvatska bilježi priličan uspjeh. Doista mi suze idu na oči kad mislim o tim liječnicima u Zaraznoj, epidemiolozima na terenu... Stožer ima fantastične komunikatore, koji su ujedno, svaki u svom polju, i stručnjaci i stručnjakinje. Očekivati da će ljudi koji nas vode na svim navedenim poljima sad imati odgovor na svako pitanje, dilemu ili novu komplikaciju tijekom uspostave nove stvarnosti koju svi podjednako mrzimo i svi je se podjednako bojimo, nije samo iluzorno nego i nepošteno. Ne sviđa mi se što je počeo divljati taj neki osuđivački, prokazivački duh među građanima koji smatraju da baš oni znaju kako treba živjeti tijekom ovog ludila, onima koji čitaju upute i promatraju dalekozorima prate li ih i susjedi. Podsjećaju me na priče o tome tko ima Srbina ili Židova na tavanu. Sad kad sam sve ovo rekla, da se vratimo na kulturu, a može i na realni sektor... Imala sam osjećaj da nijedna Vlada HDZ-a nije pazila na kulturu ni u "miru", nego ju je koristila kao poklon za podobne, ono, evo ti kazalište pa se igraj. Očekivati da takva vlada odjednom u ovakvoj situaciji otkrije svoj duboki senzibilitet za samostalne umjetnike nada je osuđena na propast. Isto mislim i za tretman realnog sektora. A sad kad sam to rekla, otkrit ću i da sam vječna optimistica i da smatram da je ovo doista mogućnost da se pobrojimo svi mi koji postojimo u Hrvatskoj, osim rodijaka, i da se konačno nauči tko što od nas treba da bi mogao doprinositi društvu pa onda i državi kao takvoj. Evo, nazovite me ludom, ja doista vidim tu mogućnost, da ne kažem trend.
Što je s vašim poslovnim planovima. Jeste li planirali novi projekt nakon "Pogrešnog čovjeka"?
Jesam, seriju. Snimanje. Evo, čekam Krunoslava Capaka da mi kaže kad krećemo u produkciju (smijeh). Šalim se malo. Ali, sve znate. Do tada - pišem. Maštam.
U inicijativi #spasime vi ste postali istaknuto lice koje je na neki način postalo sinonim borbe protiv nasilja. Što je ono što vas motivira u svemu ovome?
Prva mi je motivacija mojih 12 kolumnističkih godina u Nedjeljnom Jutarnjem, uz koji sam imala priliku stvarati svoj identitet kao autorica koja piše o ženskim temama koje nisu frivolne, nego su - ženska prava i ženski problem u ovom "modernom" svijetu. Pišući te tekstove i istražujući za njih puno sam naučila, nažalost, o rodno uvjetovanom nasilju, o feminizmu, lezbijskoj zajednici, transrodnim osobama, seksualnom nasilju i uznemiravanju, o pay gapu, mobingu, majčinstvu u doba kad gotovo sve majke rade, o nepravdi koju trudnice i mlade majke doživljavaju na poslu i o mnogim drugim nimalo frivolnim i lakim temama. Dvanaest godina takvih tekstova i gomila fantastičnih urednica i urednika bili su prilika ne samo da naučim mnogo o tim temama nego i o tome što mene uzbuđuje i zanima kao autoricu i, kao nekoga tko ima medijski kapital, da progovara. A kad smo kod kritika vezanih za inicijativu - da, okrutne su i neosnovane. Mi nismo udruga. Nikad nismo bile udruga. Nikad nismo uzele ni kune ni od koga. Nemojte misliti da cvilimo zbog toga, baš suprotno, ponosne smo, ali ideja da se mi pojavljujemo tamo gdje je novac odvratna je, šovinistička i hejterska, da ne kažem zla.
Spisateljica????' Koje je to književno djelo napisala????