Po 13. put na zagrebačkom će se jezeru Jarun održati festival INmusic. Njegova idejnog začetnika i organizatora Zorana Marića u medijima nema često.
Samozatajni mastermind najvećeg rock-festivala u regiji pružio nam je priliku za uvid u njegov osobni svijet, u ideju na kojoj počiva INmusic, u njezinu jednostavnost. INmusic mora ostati udaljen od industrije koliko je god to moguće. I ovogodišnje angažiranje neovisne pivovare Crafter’s umjesto industrijskog giganta to potvrđuje, ni jedan sličan festival ne nudi posjetiteljima craft pivo. Ali ni tehnološki razvoj i stanoviti multikulturalni hedonizam u glazbi i općem doživljaju. Za Marića najveću vrijednost, kad je riječ o glazbi, ima rock’n’roll, spajanje duha i tijela na najbolji način može se odvijati samo kroz taj žanr, takav autorski izričaj. I tu kompromisa ne može biti, samo INmusic, to je sve čime se u životu bavi Zoran Marić.
Odakle Zoran Marić u festivalskim vodama? U glazbi općenito?
Radio sam 90-ih koncerte za program Multikultura, u “rupi” Filozofskog fakulteta. Bili su to world music koncerti, pa tek nakon toga INmusic festival. Program Multikultura i dalje je prisutan na INmusicu pa je to najtrajniji glazbeni program u nas. Jer, na tribinama Filozofskog bavili smo se multikulturalnim temama, kulturnom raznolikošću i pokazalo se kako je glazba iznimno bitan fenomen koji zbog svoje komunikativnosti prelazi prostorna i vremenska ograničenja koja su nam dana. Glazbeni klasici preživljavaju vremenski izazov, a jako dobro komuniciraju među kulturama. To su vrhunska postignuća duha i zato imaju tu sposobnost vremenske i prostorne neograničenosti. Preko world musica stekao sam povjerenje agenata većih bendova da sam dovoljno odgovoran da mi mogu povjeriti organizaciju koncerta jer je to posao koji se prije svega temelji na povjerenju. Ono što je agentima koji zastupaju bendove bitno jest to da si netko kome oni mogu vjerovati da će ispuniti dogovoreno i napraviti dobar koncert, ne samo što se tiče plaćanja nego i dobre atmosfere, da bend ode potpuno zadovoljan.
Možda je bilo i lakših načina da se svlada put do INmusica od world musica?
U world musicu ima cijeli niz sjajnih glazbenika, primjerice ako pogledamo samo Afriku, koju Europljani bahato tretiraju kao jednu zemlju, a riječ je o kontinentu s nebrojenim kulturama, jezicima, glazbenim izričajima. Neizmjerno je to bogatstvo, kada bi ljudi bili otvoreniji za te raznolikosti, živjeli bi kvalitetnije. Ne bismo ostali zarobljeni glazbenom industrijom koja planetarno diktira ukus. Industrija i inače na mnogo načina diktira naše ukuse, od pića, hrane, odjeće do kulture. A gdje nam je onda sloboda u svemu tome ako smo toliko podložni industrijskom utjecaju i korporativnom biznisu koji stoji iza toga? Industrija nužno želi da ostanemo uz te jednostavne smjerove jer joj oni donose profit, a u takvom sustavu profita nikada dosta.
Zašto ste se odlučili na organizaciju baš ovakvog festivala?
U Hrvatskoj nije bilo glazbenih festivala ovakvog tipa, međunarodnog karaktera. Dirty Old Festival u Požegi imao je svoju tradiciju, bio je više usmjeren na punk, no open air festivala, poput INmusica, nije bilo. Nije bilo velikog glazbenog festivala na kojem bi se prezentirale različite ideje i promovirale humanističke vrijednosti jer glazbeni festival otvara mogućnost da se može raditi kvalitetan program uz zadovoljenje različitih estetskih preferencija. Postoji dosta glazbenika koji su kvalitetni, a ujedno su popularni, no njihova popularnost i kvaliteta nisu proizvod glazbene industrije jer nije industrija proizvela sve što je popularno. Glazba jest industrija ako je razumijevamo kao pop, no rock’n’roll kao žanr to nije ako je to autorski izričaj u kojem se autor artikulira iz svoje umjetničke potrebe i pritom uspijeva pogoditi i ukus većeg broja ljudi. Takvi su glazbenici postali zanimljivi industriji, ali ona ih nije kreirala. S takvim se glazbenicima može kreirati, da se tako izrazim, neokaljan program.
Čini se pogotovo zanimljivim tehnološka inovativnost festivala. Općenito, je li bilo nekih uzora, nekog festivala kakvim ste željeli postati?
Ako govorimo o “uzorima” za INmusic, onda je to tek obilaženje drugih festivala u smislu uočavanja onoga što bismo voljeli vidjeti kod sebe, pa i učenja na tuđim greškama. I nama se one događaju, pa i svake godine, pa mi onda nastojimo da nam se te greške više ne ponavljaju. U tom tehnološkom smislu ključno je bilo uključivanje OTP banke koja je vidjela svoj interes i osigurala nam jedan od najnaprednijih sustava plaćanja u Europi gdje se, osim beskontaktnom festivalskom karticom, može plaćati i beskontaktnom bankovnom karticom bez potrebe za uplaćivanjem novca na festivalsku karticu. Nisam takvo što vidio ni na jednom drugom festivalu na kojem sam bio.
Što vas još izdvaja od ostalih, dobrog programa ima i na drugim lokacijama?
Svakako je lokacija Jaruna komparativna prednost INmusic festivala u odnosu na druge svjetske festivale. Činjenica je da je podrškom gradonačelnika Milana Bandića došla i mogućnost da se otvori kamp na otocima Trešnjevka i Univerzijada, čime je dobivena veća i atraktivnija međunarodna dimenzija. Recimo, Sziget festivals se održava na otoku na Dunavu, no pristup je vodi ograničen jer je preopasno za kupanje bez obzira na to što reklamiraju festival slikom plaže. Jarun je i rađen kao sportsko-zabavni centar tako da je to bila jako dobra vizija koja dopušta i ovakav kulturno-zabavni sadržaj poput INmusica. Konačno su nam priznali i da ispunjavamo svrhu javne potrebe u kulturi, od ove godine i Ministarstva kulture. Još je to simbolično, ali priznato je da je najveći rock’n’roll događaj u državi javna potreba u kulturi.
S obzirom na uspjeh festivala, vjerujemo da živite dobro? Zanima nas i što radite između dva INmusica?
INmusic mi uzima previše vremena jer je organizacija festivala cjelogodišnji posao, a uvjeti su rada takvi da uvijek hodamo po rubu. Premalo je tržište s preniskom cijenom ulaznica u golemoj svjetskoj konkurenciji. Prostor je malen i iscrpljujući. Ne radite to radi novca, tko misli u Hrvatskoj raditi rock’n’roll radi novca, bolje mu je da počne raditi nešto drugo. Ono što se može jest postići važan projekt koji ima dovoljno utjecaja da promovira određene vrijednosti do kojih vam je stalo. Stalo nam je do estetskih i humanističkih vrijednosti koje INmusic promovira. Primjerice, Electronic dance music (EDM) sigurno nećemo nikada raditi jer nema estetskih vrijednosti, a raditi takvo što samo radi novca besmisleno je. Bolje vam je da radite neki klasičan biznis. Na kraju, EDM je za mene glazbeno primitivan izričaj, netko bi rekao da to i nije glazba, da je monotona, doista mi to nećemo raditi, bilo bi to robovanje, servisiranje nekog popularnog ali umjetnički netalentiranog lika.
Kako vidite INmusic u budućnosti, može li on dostići veće europske festivale?
Mislim da INmusic dobro pokazuje koji su limiti mogući u nas. Ultra je međunarodni brend, praktično korporacija s lokalnim produkcijama, to je brend koji se prodaje međunarodnoj publici prije domaće. Svi koji su u nas pokušali s EDM-om propali su, koliko čujem nema više ni MTV Summerblasta. U Hrvatskoj izgleda nema dovoljno publike za EDM jer takve jednostavne muzike ima i kod nas. Puno je sličnosti u ponašanju EDM publike i narodnjačke publike. Jedino što su narodnjaci “začinjeni” malo i nasiljem! Pravilan odnos duha i tijela postiže se kroz rock’n’roll, u EDM-u to ide više prema tijelu. Talking Heads, a i sam David Byrne bili bi primjer tog pravog odnosa, tj. prave mjere u iskazivanju ozbiljnih tema na vedar način. Naravno, nikako se ne smije zaboraviti velik utjecaj Ultre na turizam u Hrvatskoj, jer se pokazalo da se više ne može prodavati krajolik bez sadržaja. S druge strane, ne smije se zanemariti ni to da u Europi egzistiraju dva velika EDM festivala, dok je velikih rock’n’roll festivala cijeli niz, Glastonbury, Rock in park, Rock am Ring, Roskilde, Rock Werchter... Većina tih festivala ima tradiciju dulju od 50 godina. Time je i naš uspjeh veći jer smo uspjeli među tim velikanima izboriti svoje mjesto pod suncem.
Imaju li rock- festivali rok trajanja?
Rock-festivali sigurno imaju perspektivu. Jer, ako je nešto trend, onda je to EDM koji traje desetak godina u odnosu na rock’n’roll, koji traje više od 50 godina i doživio je toliko modifikacija i izričaja, a bit će ih još. Kada govorim o rock’n’rollu, pod tim mislim na sve inačice rock-glazbe. Ima tu i elektroničkih bendova, a ove će godine nastupati na INmusicu, ili hip hop bendova, ali sve su to autorski, svirački bendovi jer je nebitno na kojim instrumentima ili kojim sredstvima će umjetnik artikulirati svoju umjetničku istinu. Kod pravih umjetnika ta je artikulacija egzistencijalna nužnost. Ali ne smije se misliti kako je dovoljno svirati klasične rock-instrumente da bi vas se gledalo kao dio takve scene. Niz je bendova koji bi formom bili rock band, ali sadržajem nikako. Ta jasnoća u razlici ono je što mi radimo u našem programu. Razlika je kada se autor izražava zato što to mora iz svoje unutrašnje potrebe ili kada sklapa nešto za što misli da će se nekome svidjeti, a on doći do slave i para. Ne mogu svi biti Nick Cave, kod njega se to najbolje vidi.
Na koji se način u današnje vrijeme dolazi do bendova, na INmusicu su bila neka doista velika imena?
Dosta je godina trebalo da se postigne povjerenje. Prije je bilo više odbijanja nego sada. Došli smo u situaciju da nam se nude najveći bendovi, a da ih mi moramo odbiti jer ih ne možemo dovesti. To je posao organizatora, da zna kada nešto može i da zna reći da nešto ne može realizirati. Nije nam zbog toga kod njih pao ugled, neće nam zamjeriti jer vide da znamo gdje nam je granica. Bolje je odbiti nego da projekt propadne pa onda oni imaju problema s turnejom, a mi zbog toga na kraju propadnemo. Ovo je malo tržište, na kojem se stalno hoda po rubu i u stalnoj si borbi za opstanak. Exit festival od početka ima svake godine milijun eura kao potporu institucija u Srbiji, uza svu logističku potporu. Budimpešta je glavni partner Sziget. To je praksa u Europi, prepoznaje se značenje festivala za kulturu i turizam. Po potpori institucija mi smo još daleko ispod razine Exita, ali ohrabruje nas sve veća potpora Turističke zajednice Grada Zagreba i Grada Zagreba.
Koga ste morali odbiti?
Depeche Mode. Vidite da 26. lipnja sviraju na Volt festivalu u Sopronu, a htjeli su nastupati na INmusicu. Nismo to mogli financijski pratiti. Oni su zvali nas, mi se i nismo nudili jer smo znali da ne možemo konkurirati europskim festivalima koji raspolažu sa znatno većim budžetima.
Imate li neku posebnu želju, nekoga koga biste svakako željeli dovesti?
Pa gledajmo očima mogućeg, ne želimo ono što moguće nije. Svakako želimo povećanje naše konkurentnosti u smislu da dođemo i do takvih izvođača kao što je Depeche Mode. Želja nam je da budemo festival s takvim izvođačima. Zasad igramo na kartu povlaštene brojke posjetitelja koja INmusic pretvara u boutique feel festival, gdje je izvođač ispred publike na pozornici, gdje ga publika ne gleda samo na velikom ekranu. Ideal je dobiti savršeni line up, najveće izvođače u prvom redu, u drugom redu, dovoljno zanimljive da publike ostane tijekom cijelog trajanja i u trećem redu, one koje publika tek treba upoznati. Ove smo se godine tome najviše približili. Nije lako ne samo zbog novca nego i zbog rasporeda turneja bendova i lokacija koje trebaju biti dovoljno blizu nama, važno je da se publiku na to uvijek podsjeti.
Je li posrijedi samo novac ili ima i nekih drugih kvaliteta koje privlače izvođače? Zbilja, jeste li imali ponuda da prodate festival?
Većinu festivala danas preuzimaju korporacije poput Live Nationa ili AEG-a i tako dolazimo do mekdonaldizacije festivala. Lollapalooza Berlin, Lollapalooza Pariz, Lollapalooza Čile... i na kraju je sve isto. U odnosu na tu činjenicu ističe se i naša prednost, a ona je u tome da nismo uniformirani. Neovisan pristup donosi taj začin koji će neki festival dovesti iznad drugih festivala. Nisam imao ponuda da se festival proda, bilo je interesa, no ništa konkretno jer, kako sam istaknuo, ovo je vrlo zahtjevno tržište. Bilo je upita franšiziranja iz Slovenije, no nisam siguran da bi to bilo dobro. Franšiziranje nužno vodi u smjeru da to mora biti tvornička vrpca. To su elementi koji malo previše vuku na korporativnu kulturu, u potrebu stalnog rasta, a poznato je iz medicine da neobuzdani rast nužno dovodi do – smrti. Moja je ideja razviti do kraja potencijale INmusic festivala, postići maksimalnu ozbiljnost tih potencijala. To bi nas dovelo do rada s manje stresa i izlaska iz modusa vječne grčevite borbe.
Tko vas je od izvođača najugodnije, a tko najneugodnije iznenadio?
Najugodnije su nas iznenadili Kings of Leon, stvarno jesu. Produkcijski su se ponašali kao da i nisu bili prisutni. Došli su i rekli da nam je stage premalen, ali da će se nekako ugurati iako je to najveći stage u Hrvatskoj! Posebno su nas oduševili The Flaming Lips, pokazalo se da, kakav je bend, takav je i krug ljudi oko njih. Padala je kiša i njihovo je osoblje došlo pomoći slagati stazu od dasaka. Najlošije iskustvo bilo je s Prodigyjem. Nisam razumio njihovu potrebu da glume pop-zvijezde. Gadno smo se potrošili za “quick change room” koji su ultimativno tražili, a onda ga nisu uopće koristili zaključivši kako je najbolji koji su vidjeli, ali da im – ne treba.
Tko bi činio idealni line-up?
Depeche Mode i Pearl Jam bili jedna stuba više. Iza toga ostaju oni koji su doista nedohvatni, Rolling Stonesi i U2, koji ni nisu za nas, ne možemo imati taj kapacitet. Ali, jednom kada se u to zakorači, tada to treba i održavati. U tom bi se slučaju tu morala puno jače uključiti i zajednica jer to zahtijeva puno, puno veću potporu. Po turističkim mjerilima mi sada generiramo više od osam milijuna eura gradu, a tada bi ti prihodi bili i mnogo veći pa bi to i zaslužilo puno veći angažman lokalne samouprave. Festival je odlična platforma za razne sponzore, ali ne smije biti talac sponzora, tj. ovisiti o sponzorima i nekim menadžerskim hirovima koji onda vode u pogrešne odluke. Loše menadžerske odluke tvrtke će tek poslije osjetiti tako da ih ne mogu na vrijeme spriječiti. U svakom slučaju, najveći dio prihoda treba realizirati sam projekt putem publike.
Koji je omjer publike na INmusica?
Omjer je sada: 60 posto domaće, a 40 posto strane publike. Inzistiramo na tome da držimo cijenu ulaznice koja se može platiti ovdje jer želimo ostati dostupni hrvatskoj publici. Kao što sam rekao, da dignemo cijenu, mogli bismo dovesti jače bendove, imali bismo više za međunarodni marketing, ali bi se onda promijenila i struktura publike, koja bi sve više postajala stranom. I ne bih smatrao da smo uspjeli u onome što želimo, da je to ono što ja želim vidjeti kao građanin ovoga grada. Ovo je teži put, ali jedini koji zadovoljava tu viziju.
Konačno čovjek od principa i s vizijom! Bravo! Pismeno pohvaljujem!