Čim sam vidio prilog na televiziji u kojem je Pađen objavio da se čuo sa Štulićem i veselo objasnio da je dobio dozvolu da izloži svoje gaće i njegove tri gitarske pedale u besmislenom "muzeju" novog vala, znao sam što slijedi, makar i nije sezona medijskih "kiselih krastavaca". Ne treba biti previše pametan da bi se to očekivalo, dapače, treba biti dovoljno glup. Ali nije Pađen glup, samo je naivan, a Štulić efektno pokvaren.
Koliko čovjek mora biti zločest da zbog tri pedale i faking hlača o kojima mašta besposleni dio nacije, Štulić napravi stejtment koji je, još gore, nekome i važan? Znajući pritom da je Štuliću najvažnije bilo baš to da ga netko spomene. No, Pađen je napravio neoprostivo naivnu grešku u koracima, htijući biti dio "muzeja" novog vala s kojim realno nema veze i prišlepao se sa Štulićem s kojim je surađivao kad je Johnny već postao antiteza novog vala 1987.,, nebitan, dosadan i blijeda sjena boljeg sebe od par godina prije . Tko s Johnnyjem spava popišan se budi, stara je istina koja potvrđuje da je Štulić još uvijek zločesto dijete. Zapravo zločesti starac. Ta poražavajuća činjenica da se danas itko zanima ili zamara time što misli Branimir Štulić postala je opće mjesto žutila domaćeg javnog prostora u kojem Johan ispočetka tvrdi što hoće, a da li je to racionalno ili ne, više nikoga niti ne zanima. Sve je to cirkus. Kao što u ovom slučaju postaje posve nebitno jesu li se on i Pađen zaista čuli, jer to ne mijenja ništa. Niti činjenicu da muzej nije muzej, niti to da te tri pedale, gaće, Pađen i Štulić uopće nisu bitni za današnji svijet. Pa niti to da je čudno da se inteligentan momak poput Jurice uopće drznuo išta javno napraviti sa Štulićevim pedalama, ne mnijući da će uskoro od njega dobiti javnu "pedalu". A i što bi drugo?
Već godinama kruži teorija po kojoj ljudi koji zovu Štulića na telefon i pitaju ga za mišljenje o stanju Balkana, bankovnim stanjima i poslovnim i pravnim potezima od svekolike važnosti, zapravo nemaju pametnijeg posla i ne znaju što bi drugo napravili ili napisali. Postao je to banalni ritual i reality show u kojem se najveći fanovi, najljući neprijatelji i novinarski pregaoci u potrazi za čitateljima kupaju u intelektualnom blatu s čovjekom koji ni sam ne zna što zapravo hoće i proizvoljno tereti sve oko sebe teškim teretom. Nakon toliko godina provedenih u Nizozemskoj, Johnny nikad nije bio bliže Balkanu. S tom razlikom da spram neobaveznog kiča reality showova u slučaju Johnnyja, Azre, novog vala - jer inače ne bi imali razloga da ga išta pitaju - svi misle i uvjeravaju sve oko sebe, da otkrivaju velike istine.
Uvijek ispočetka, od gaća i hlača do pedala, sudskih tužbi koje samo što nisu, do pogleda na svijet superiornog vašem, Branimir Štulić omiljen je lik domaćih nezadovoljnika i buntovnika. No, budimo realni; oni zapravo samo žele "klikove", sve ono što se prigovara današnjoj strukturi čitanosti masovnih medija, a sa Štulićem odjednom dobiva opravdanje. Bolje Štulić nego Neda Ukraden, čini se cool. Kao da je čovjek posisao i provario sve pravne, povijesne, filozofske i etičke norme koje bi bez njega ostale upražnjeno područje sadašnje bezidejnosti, naspram Štulićeve intelektualne i uvijek borbene herojske "oštrice". Argumenti ionako nisu nikome bitni. Doista, kome normalnom bi već godinama uopće palo na pamet nazvati Štulića i išta ga pitati, a da pritom očekuje racionalan ili smislen odgovor?
Doduše, moram priznati da mi takva situacija odgovara, jer čim se Štulić javi u medijima, proda se još primjeraka moje knjige "Štulić: biografija" u izdanju Večernjeg lista. Ako me pritom izvrijeđa i politički nekorektno nazove "Srboje Srbić" - kao prilikom nedavnog javljanja o tekstu na temu reizdanja trostrukog koncertnog albuma iz Kulušića "Ravno do dna" - mojoj sreći nema kraja. Ali usprkos svih romantičnih sjećanja o Štuliću koja imam do 1984. godine, knjiga i svega ostaloga što sam o njemu napisao - nadam se utemeljeno i promišljeno - čak se i meni kao nekakvom poznavaocu lika i djela dotičnog, pa i fanu nekadašnjeg Džonija,već gadi u što se sve to pretvorilo.
Johnny je bio los i kada je pocinjao, uspio je kao i ostala oficirska djeca iz tog razdoblja zato sto mu je prvome dozvoljeno da tako nesto napravi. Nakon toga vise nije imao sto traziti jer je krajnje limitiran ii kao autor i kao glazbenik. Svjestan toga, pobjegao je i spalio si mozak drogom. Sada sluzi za sprdnju