Zagreb film festival ovu je srijedu priredio dvije projekcije filma “Šuma Summarum” Ivana Gorana Viteza u kojem jednu od uloga tumači Nina Violić. Glumica koja već godinama utjelovljuje živopisne ženske likovi, nikada obične supruge, majke i sluškinje i ovaj put pronašla je ulogu koja je u skladu s njezinom osobnošću - divljakušu iz šume. Nakon premijere na ZFF-u film “Šuma Summarum” u redovitu kinodistribuciju ide 11. studenog. Iako je iza nje lista nagrađivanih filmova i predstava, Nina Violić ne ponaša se kao filmska diva. Vozi se tramvajem kao i svi drugi stanovnici Zagreba, svako jutro prošeta se s kćeri Rozom do škole, a tko god da je prepozna i uđe s njom u konverzaciju, ostane zapanjen njezinom pristupačnošću i jednostavnošću. Ipak, vrlo brzo postane jasno da je riječ o malo drukčijoj duši, pomaknutog viđenja svijeta, koja samo pokušava naći svoje mjesto u svakodnevici. Kada se 38-godišnju Ninu pita kakva je ona zapravo glumica, uvijek je spremna na samokritiku:
- Dandanas ne pristajem na taj stil da se u medijima čovjek treba prezentirati pozitivno, odnosno u superlativima. Ne zato što ja o sebi ne mislim dobro, nego o sebi uvijek govorim s neke druge strane, zafrkavajući se, uz autoironiju - objasnila je Nina.
Kako biste opisali svoju ulogu u filmu “Šuma Summarum”?
- Pa Gigo (Ivan Goran Vitez, op.a) mi je namijenio ulogu Žene zvijeri, žene s velikim Ž, dlakave. Ta cijela šumska obitelj govori prajezikom s kojim smo se beskrajno sprdali. Imali smo pet dana proba i izmišljali jezik koji će zvučati dovoljno retardirano. Prva ideja je bila da nas netko, Miljenko Kokot, primjerice, sinkronizira, no taj jezik ispao je toliko debilan da je Gigo na kraju odlučio da ispod nas stavi titl na našu veliku radost i na radost naših obožavatelja, naravno. Imamo i početni prijedlog malog rječnika te pozivam sve fanove da se otvori neka internetska stranica, naziva Starošumsko- hrvatski, te da dopune vokabular.
Redatelj Ivan Goran Vitez rekao je da film među ostalim prati borbu s nametnutim civilizacijskim pravilima. Koliko ste se vi pronašli u toj temi?
- U potpunosti. Gigo je apsolutno politički nekorektan autor i to je ono što me najviše uzbuđuje i veseli u radu s njim. On je filmom uvrijedio sve što je bilo moguće uvrijedit. Kada sam pogledala prvu projekciju, mislila sam da će se film biti rezerviran samo za uži krug istomišljenika, no na festivalu u Puli svidjeli smo se i široj publici, što obećava. Šest puta smo dobili otvoreni aplauz. Kritika nas ili mrzi ili diže u nebo, što isto obećava. Vidjet ćemo.
Glumite “nepripitomljenu ženu”. Koliko ste vi zapravo takvi, nepripitomljeni?
- U svakoj ulazi zadnjih godina pronalazim nešto osobno. To možda više govori o mojoj shizofreniji, nego o mojoj osobnosti. Da, sigurno nisam trebala ništa puno pripremati kada sam došla u šumu. Davno sam razmišljala kako bih voljela glumiti u nekoj melodramu, da mi se zalijepi malo dlakica u uši i po prsima, a da glumim nježno i odmjereno. Ovo nije melodrama, ali dlakice su tu.
Kada spominjemo ta nametnuta civilizacijska pravila, ima li nekih s kojima se u svakodnevici susrećete i s kojima se najteže nosite?
- Pa ne znam zapravo. U duhu uloge možda bih trebala reći da ne volim prati zube ili koristiti dezić, ali zapravo više i ne znam što su nametnuta civilizacijska pravila, a što nenametnuta. Ne volim pitanje - Kako si?
Dugo ste bili slobodnjak, no onda ste postali stalnim članom ZeKaeMa. Jeste li zadovoljni statusom?
- Zadovoljna sam i smatram da sam uskočila u posljednji vlak. Prije otprilike četiri godine razgovarala sam s Paolom Magellijem koji mi je rekao da više nije vrijeme da ostanem slobodnjak jer neću dobiti neke važne uloge ako ne uđem u ansambl. I bio je u pravu. Kazališta su se danas zatvorila u svoje ansamble i nema para za slobodnjake, tj. za goste, a s druge strane, uletjela sam u ZeKaeM kada je Dubravka Vrgoč podigla to kazalište na europsku razinu. Na koji god festival dođemo, svi već znaju za nas. Postali smo jako zanimljiv ansambl u svijetu. Dosta putujemo i jako sam zadovoljna.
Što ćete raditi u ovoj sezoni?
- Premijeru predstave “Revizor” koju je režirao Jernej Lorenzi. Ovo ljeto smo s tim izašli u Dubrovniku i sad je selimo u ZKM. Tu glumim Anu Andrejevnu i moram pod hitno prestat pušiti, jer je cijeli peti čin komponiran i pjevam jako visoko, a sad bih mogla oktavu niže jedva uloviti. Početkom 2011. pripremamo “Fedru” Sarah Kane koja se u europskim kazalištima izvodila prije deset godina, no kod nas se zbog raznih konzervativnih stavova to smatralo lošim tekstom. No, Sarah Kane je danas klasik i smatram da ćemo je tako i tretirati s obzirom na to da režira Božidar Violić. S njim nikada nisam radila pa se tome veselim.
Iza vas su brojni filmovi, predstave, performansi, ljudi vas doživljavaju kao pravu umjetnicu, zvijezdu, vidite li se i vi tako?
- U posljednje sam vrijeme dosta zadovoljna. No, s druge strane, sve ovisi o danima u mjesecu. Postoji tjedan kada mislim da sam sve promašila, kada se ne mogu pogledati u ogledalo i mislim da sam najveći luzer na kugli zemaljskoj. A postoji i tjedan kad sam najveća faca sama sebi. Ne znam zapravo što bi bio točan odgovor.
A o čemu ovisi kako ćete se osjećati?
- Isključivo o psihofizičkom stanju. Sve se zasluge mogu jedan dan činiti kao najveći pothvat, a drugi dan kao najgora blamaža.
Kako biste se vi opisali?
- Nikada sebe ne bih opisala kao uspješnu ženu, dobru majku ili vrsnu glumicu, ali to je samo pitanje ukusa. Radije uvijek iznosim svoje mane jer tako sam sigurna da će ljudi shvatiti o čemu pričam. Posljednjih godina smeta mi taj način prezentacije poznatih osoba u medijima, gdje svi moraju biti pozitivni. Ovoga sam ljeta izjavila da samo krasotica poput mene može glumiti zvijer u “Šuma Summarum”. Naravno, rekla sam to autoironično, no mediji su to prenijeli doslovno. Zato volim TV intervjue jer se može izraziti autoironija. Ljudi koji nisu autoironični, nisu mi ni zanimljivi. Beskrajno mi se zijeva od osoba koje preozbiljno doživljavaju sebe.
Kada se govori o Nini Violić, najčešće se spominjete u kontekstu neke ekstravagancije, ludog odijevanja ili nekog bunta. Jeste li buntovnik, jeste li danas veći buntovnik nego prije?
- Danas sam najveći buntovnik kada vidim Rozinu knjigu prirode i društva.
Što vas najviše razljuti?
- Obitelj. Ima puno stranica o obitelji i zavičaju.
Kažete li joj svoj stav o tome?
- Što ću joj reći. Ne želim joj rušiti autoritet škole. Meni su moji roditelji rušili autoritet škole, pa nisam nikada ništa naučila. Zato sam i postala umjetnica. Da sam nešto naučila, možda bih se u životu bavila nekim suvislijim stvarima.
Kada smo kod obrazovanja vaše kćeri, u kojem biste je smjeru htjeli usmjeriti?
- Uopće je ne bih htjela usmjeriti. Pratim je i želim joj dati podršku u onome što je zanima i što voli. Ne bih je htjela usmjeravati, radije bih je “odsmjerila” od onoga gdje je sada najprisutnija, od kazališta, jer smo i njezin otac i ja u tom poslu. Htjela bih joj omogućiti da radi ono što voli.
Zašto je želite “odsmjeriti” od kazališta?
- Ona je sigurno pametnija curica od mene i Tvrtka, rođena je 2003.
Odrasli ste u Rijeci, kakvo je bilo vaše djetinjstvo, kakvi ste bili u Rozinim godinama?
- Moram priznati da se uopće ne sjećam.
Pa što kažu vaši roditelji, jeste li bili dobrica?
- Da, kažu da sam bila jako dobro dijete. Jako pripitomljeno i dobro dijete, ali do puberteta. Onda se dogodilo sranje.
Doživljavaju li vaši roditelji to razdoblje kao neku traumu?
- Oh da, apsolutno. Tata je umro, a mama se još oporavlja.
Bojite li se da će se i vama dogoditi slična situacija kada Roza dođe u pubertet?
- Ako bude na oca i njezin pubertet zakasni, onda će se taman poklopiti s mojim klimakterijem. Tako bi onda to mogla biti krvava borba između majke i kćeri.
Izjavili ste jednom da je 18 godina prerano za odabir životnog poziva, je li i vama bilo tako?
- Ne, meni su sise narasle u šestom razredu osnovne. Jako sam rano ušla u pubertet, ali kada pogledam svoje prijatelje i ljude oko sebe, mislim da je njima prerano. Kada Roza dođe u te godine, probat ću je pratiti, ali vidjet ćemo kako će se ona s time nositi. Tada sam možda bila zrelija nego danas, ali definitivno je to prerano, jer u tim godinama čovjek malo zna. Ne može znati što će ga u životu zanimati. Može otkriti toliko svjetova.
Jeste li ikada razmišljali da se počnete baviti dizajniranjem odjeće?
- Pa evo, za dokumentarac o baki potpisala sam kostimografiju, molim lijepo!
Šivate li kada odjeću Rozi?
- Ne, ja nikako nisam dobra s rukama.
Da možete, biste li promijenili neku bitnu odluku u životu?
- Ne bih. Volim sve svoje odluke, a osobito one krive. Te su mi najdraže, jer sam na njima najviše naučila
Dosta putujete s predstavama. Vodite li Rozu sa sobom?
- Putovanja su često kada je škola pa je to nemoguće, no kada je i pitam, nju to ne zanima previše. Ona radije vrijeme provodi s frendicama. Igra svoje igre, i bolje je to nego da igra moje.
Nikada niste priznali vezu s Krešimirom Paukom. Jeste li zaljubljeni, imate li nekoga?
- Kakva je to glumica koja nije zaljubljena. I da nisam, rekla bih da jesam.
Gotovo svi vaši kolege pristali su glumiti na televiziji, u sitcomima, sapunicama, vidite li se vi tamo?
- Na televiziji najviše toga ovisi o scenariju, a ja još nisam čitala dobar. Ili o vrhunskim autorima, kao što su Fassbinderov “Berlin Alexanderplatz”, Lynchev “Twin Peaks” ili Monty Pythoni - oni su se isto radili za televiziju. Ali kako? Genijalno. I sad postoji serija koju obožavam gledati - “Mad Men” - tako da mi vjera ne brani televiziju. No, nitko mi nije ponudio ulogu koja bi mi se svidjela
A je li bilo ponuda?
- Doktorica, novinarka... Dijalozi otprilike kao: “Bok, kako si?”, pa ne znam to glumiti.
A biste li se ponovno okušali u nečemu poput televizijskog kviza “Najslabija karika”, u voditeljskom angažmanu?
- To je posao koji je jako naporan i nije inspirativan, koji me satire. Tu je velika lova u igri, a trebala sam se i posvetiti samo tome, ni za što drugo nije bilo prostora. Ja, međutim, previše volim sebe i prelijena sam i neprilagođena raditi stvari koje me ne ispunjavaju. Umrla bih kao bauštelac.
