Sjesti na jutarnju kavu s prvakinjom Drame splitskog HNK i jednom od najpoznatijih i najuspješnijih domaćih glumica, zbilja je neprocjenjivo! Osim što privlači pažnju svih oko sebe svojim izgledom i manirima, ona je ta koja je već s 56 godina ostavila neizbrisiv trag na regionalnoj glumačkoj sceni. Nives Ivanković, poznata po brojnim ulogama kojima je udahnula život i prepoznatljivost, u iskrenom intervjuu za časopis Ekran Večernjeg lista govori o najnovijoj predstavi "Crvena voda", nastaloj po romanu Jurice Pavičića, u kojoj utjelovljuje majku Vesnu te kazališnom hitu "Tiha noć" u kojoj je oživjela lik i djelo legendarne Lepe Smoje. Iako na van ostavlja dojam izuzetno otvorene osobe, za sebe kaže da je totalna suprotnost. O privatnom životu o kojem nerado govori, ne zato što je skandalozan ili čudan, već je privatno odavno odlučila ostaviti privatnim - otkrila je detalje obiteljskih odnosa sa svojim roditeljima Antom i Zorom, nećakinjom kao najvećom podrškom, a pričala nam je i o ljubavi, životnim spoznajama i greškama te prijateljima koji je iznimno vesele.
Evo nas zajedno na kavici, a što vas dovodi u Zagreb?
Ove godine obilježavamo sto godina od rođenja jednog velikog Splićanina, Miljenka Smoje, a on je bio kroničar našeg Malog i Velog mista. Iza sebe je ostavio antologijske serije, a onda smo imali potrebu napraviti i predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tekst je napisao Ivica Ivanišević, režirao je Goran Golovko, a ja u predstavi igram Miljenkovu suprugu Lepu Smoje. Došli smo s predstavom gostovati u zagrebačkom kazalištu Komedija, tako da sam u posljednje vrijeme okrenuta teatru i nemam baš puno vremena za bilo što drugo.
Onda kod vas nema mjesta odmoru...
Tako je, nema. "Tiha noć" je postala kazališni hit, a nedavno je bila i premijera predstave "Crvena voda" u režiji Ivice Buljana koji je napravio čudo. Kažem čudo zato što je inače komedija uvijek veći mamac za publiku, ali ova drama je prodrmala i kazališnu publiku i kritiku. Jako je lijepo vidjeti da je na predstavi ispunjeno sve do posljednjeg mjesta. Lijepo je i kada čovjek dođe u neke godine glumačke zrelosti i napona da radi s vrhunskim redateljima, to se meni sada događa u ovoj teatarskoj fazi.
Jeste li umorni od tog tempa?
Umorna sam, ali sam jako zadovoljna. Mislila sam da ću se stići nešto i odmoriti, ali ipak ništa od toga. Zapravo, kod mene je uvijek polu-radni odmor, nikada nije da se u potpunosti odmaram i ništa ne radim. Svoj odmor nikada ne zamišljam tako da ću leći na pješčanu plažu uz čašu vina. Uostalom, to sve imam i u Splitu, tako da nigdje ne trebam ni ići. Prošlo ljeto sam žirirala i na Pula Film Festivalu, gdje sam mislila da ću stići obići malo Istru i uživati, no ništa od toga. Malo sam isto olako zamišljala tu komisiju u Puli, a tamo 22 filma, od kojih je puno izvrsnih. Vjerujte, zbog toga nisam spavala sedam dana, tako da mi je propao taj "polu-odmor". Na Splitskom ljetu igrali smo predstavu "Smij i suze" koju igram već trinaestu godinu za redom. Klasičan odmor sebi i ne priželjkujem...
Kako vam je glumiti gospođu Lepu Smoje?
Moram priznati da je jako izazovno. Prvi put igram osobu koju sam osobno poznavala. Moji počeci su bili upravo kod nje zato što je imala Mozaik, plesno-glazbenu školu za djecu, koju sam i ja pohađala. Upravo uz Lepu Smoje su bili moji glumački počeci.
Kako ste reagirali kada ste shvatili da će vama pripasti ta uloga?
Iskreno, bila sam jako uzbuđena i pod velikim pritiskom očekivanja koju Splićani imaju prema njima kao ikonama Splita i Dalmacije. Ovo je bio baš izazov koji je nekako realniji za film, zato što film nudi više trikova kada igrate nekoga tko je bio toliko upečatljiv i k tomu suvremenik. Znate kako kažu, ovo je uloga u kojoj možete biti ili pukovnik ili pokojnik, nema između. S obzirom na reakcije splitske, a sada već i zagrebačke i dubrovačke publike, ipak je u pitanju - pukovnik. Naravno, šala mala, u pitanju je ozbiljan rad, ali i užitak u stvaranju neopisivog osjećaja. S obzirom na to da je Lepa Smoje bila balerina i koreograf, osim dvije glumačke probe, samoj sebi sam dala i treću - baletnu probu. Na kraju je ta teatarska čarolija zaživjela s mojim divnim partnerom Nenadom Srdelićem koji igra Miljenka i naravno cijelim ansamblom HNK.
A što nam možete reći o vašoj najnovijoj predstavi "Crvena voda" u kojoj igrate majku Vesnu koja 26 godina traga za izgubljenom kćeri Silvom?
Često čujem od starijih ljudi koji kažu: "Daj Bože da ide po redu", što zapravo žele reći da se njihovoj djeci ništa loše ne dogodi. Gubitak djeteta je najveća i najstrašnija bol koju čovjek može osjetiti. Majka Vesna prolazi sve krugove pakla u ovozemaljskom životu, ali do kraja ne odustaje od toga da pronađe svoju kćer. Ne bih htjela prepričavati predstavu zato što se planira i regionalna turneja pa i šire, a kada bih u jednoj rečenici opisala lik majke Vesne, upotrijebila bih naziv knjige, sada nažalost preminulog kolege velikana glumišta Žarka Lauševića - "Godina prođe, dan nikad".
Televizijska uloga koja vas je obilježila jest i popularna Seke Odak, inače izmišljeni lik serije "Ruža vjetrova".
I dan-danas mi pristižu poruke i memovi nekih urnebesno smiješnih izjava Seke Odak. Kod glumaca, kada ste prisutni na televizijskom ekranu, u tom trenutku vas zovu po liku koji je aktualan i to je normalno. Za nekog sam Miki, Ajna, Nataša Jug, ali definitivno Seke Odak je fenomen. Ja sam krenula u druge projekte, a Seke je osvojila srca publike. Iako sam ja pisala taj lik, nekako je i ne doživljavam kao lik već kao neku osobu. Najljepše što je Seke donijela jesu radost i osmijeh ljudima na licu. To je najveća vrijednost i bogatstvo mojeg posla.
Sigurno je Seke Odak donijela i neke zanimljive anegdote u vaš život...
Kako da ne... Bilo je urnebesnih situacija, a jedna mi je posebno srcu draga. Dvoje mladih ljudi su se htjeli vjenčati, a mlada je imala samo jednu istinsku želju od supruga. A to je da joj dovede Seke Odak. Tražio je moj kontakt i nije nikako uspio doći do mene. Inače, ta mlada dama koja se udala vodi plesnu školu u Splitu, a nakon vjenčanja kontaktirao me jedan od roditelja polaznika njezine škole i tako sam saznala za tu želju. Bila je završna priredba, a ona je imala i slomljenu nogu. Kada je izašla na pozornicu, ja sam došla kao iznenađenje. Tu sreću i radost jednostavno ne mogu opisati riječima.
Rekli ste da tijelo pamti sve ono što igrate, pa tako nekad igrate sretnu, tužnu, ljutu ulogu... Je li gluma ostavila posljedicu na vaše zdravlje?
Hvala Bogu, gluma nije ostavila posljedice na moje zdravlje, jer glumac ne može i ne smije biti bolestan. Jedini izostanak može biti, znate već koji. Ipak, glumu treba razgraničiti i odvojiti privatno od poslovnog. Naravno, zato postoje i glumački mehanizmi. Kada glumac osjeti da je neka uloga stvorena za njega i kada napravi dobar posao, onda se ta iscrpljenost lakše podnosi. Na primjer, kada snimate film ili seriju na minus deset stupnjeva, a budete u tankoj košuljici - pa naravno da ćete se razboljeti. Ne trebam napominjati da sam, kao i moji kolege, glumila i prehlađena, pod temperaturom i antibioticima... Čovjek kad dođe u neke ozbiljnije godine, onda sve to počinje i osjećati. Tragovi svih uloga su tu.
Prvakinja ste Drame splitskog HNK, a ostvarili ste mnoge značajne uloge za koje ste dobili i razne nagrade. Mislim da nemamo dovoljno papira da sve te nagrade izbrojimo... Imate li mjesta kući za njih?
Nagrade su izuzetno važne mladim glumcima jer je to pokazatelj da ih struka prepoznaje, prihvaća i cijeni. Kada nekome date i ulijete tu životnu radost, to je za mene najveća nagrada. Inače, u dnevnom boravku imam dvije police, a neke od njih držim i na zidu. One su podsjetnik da sam krenula ipak pravom glumačkom putanjom.
Već sad možemo reći da ste sa 56 godina ostavili trag na sceni. Jeste li vi toga svjesni?
Hvala ako tako mislite. Gluma nije bila moj prvi životni izbor. Kao mala htjela sam biti stjuardesa, a moja prva i prava ljubav jest režija, zapravo vrlo blisko glumi. Tješim se da nikada nije kasno...
Što mislite od koga ste naslijedili talent za glumu i komunikaciju?
Za taj neki spisateljski dio talent sam naslijedila od svog oca Ante, a glumački nerv od mame Zore. Ona, da se bavila glumom, mislim da bi danas bila jako uspješna. Moja obitelj smatra da bi ja bila bolja scenaristica, nego što sam glumica. Ne dopuštam im da me dolaze gledati dok igram u kazalištu, a moj tata zbog toga uvijek negoduje. Moji roditelji su sada već i stariji ljudi pa više ne dolaze kriomice na predstave, ali ranije su znali i to raditi. Moja nećakinja i obitelj u Zagrebu su se već spremali za neke ilegalne akcije - doći na moju predstavu, to onda saznam nakon dužeg vremena.
Vaš otac Ante umirovljeni je novinar...
Profesor jezika i književnosti, dugogodišnji novinar koji svoje umirovljeničke dane krati proučavanjem prezimena i imena i naziva, odnosno znanstvenim disciplinama onomastikom i toponimima. Iako je u baš zlatnim godinama, a napunio je 85, i dalje je aktivan i radi. Bogatstvo svog istraživanja rezultiralo je s osamnaest knjiga, i to u razdoblju od kada je otišao u mirovinu.
VEZANI ČLANCI:
Naturalizirana ste Splićanka, a korijeni hercegovački... Kako, pak, pamtite svoje studentske dane u Sarajevu?
Studentski dani za mene su najljepši dani. Pogotovo, kada se sjetim predivnog Sarajeva osamdesetih godina. U bivšoj Jugoslaviji Sarajevo je bilo centar popa i rocka. Sarajevska akademija je iznjedrila puno izvanrednih redatelja i glumaca. Sarajevo je u to vrijeme bilo posebno, u svakom smislu te riječi. Bio je grad koji je živio i ludovao. Ja nisam pretjerano ludovala zato što sam na akademiji bila doslovce cijeli dan. Sarajevo je grad moga glumačkog sazrijevanja. Profesor Nenad Dizdarević i danas mi je prijatelj koji me za neke projekte i savjetuje, a mogu ga nazvati u svako doba dana i noći i reći da imam neki problem. S ljudima kod kojih sam bila podstanarka u Sarajevu i danas sam jako dobra, oni su kao moja obitelj. Općenito, Sarajevo danas i mene svojata, a i ja svojatam Sarajevo. To je ta ljubav koja se nikada neće ugasiti i kad god imam priliku odem u Sarajevo.
Zašto svoj privatan život čuvate dalje od očiju javnosti?
Novinari inače poštuju mene i moje želje da jednostavno ne komentiram privatan život. U svojoj kući imam puno novinara, a ljude s ekrana nikada nisam mistificirala jer su kod mene dolazili kući. Televizija, odnosno ta kutija, za mene nikada nije bila čarobna. U ovom poslu čovjek je izložen, i u šetnji ulicom, pogledima i komentarima. Važno je imati svoj mir i neku svoju zaštićenu zonu. Ja sam cijeli život željela da je moj posao u prvom planu, a ne moja obitelj, partner, prijatelji. Za ovaj posao koji je javan, morate imati svoj skriveni kutak. Ljudski je da taj rezervoar snage i mira ljubomorno čuvam.
Slažete li se s izrekom da je ljubav pokretač svega?
Apsolutno, ona je pokretač uvijek i u svemu. Ljubav u svim oblicima i prema bilo kome ili čemu jest kerozin čovjeku. Ako nema toga, znači da nisi ni živ.
Tko je vama najveći oslonac kada dođu teški dani?
Što je čovjek stariji i što život zadaje veće udarce, mislim da je tu duhovna dimenzija hrana i način kako se nosim sa životnim problemima. Svi koji čine taj rezervoar snage i mira.
Biste li nešto promijenili u svom životu da možete vratiti vrijeme unatrag?
Kako ne! Čovjek je sazdan od grešaka, kakva bih ja to bila kada bih rekla da je kod mene sve idealno... Na greškama se uči, bilo ih je i kod mene, a s nekima se nisam znala nosit. Kao i svaki čovjek imam neke ožiljke, ali koje čuvam samo za sebe.
VIDEO: Domenica otkrila kako će provesti blagdane s dečkom i kumom Hanom: 'Albi sam spremila poklon...'
