Duran Duran, jedni od utemeljitelja pokreta "novog romantizma" u pop glazbi s početka osamdesetih, podjednako modnog i glazbenog pravca, nakon svojih pet minuta, tj. godina vratolomne slave, ponovno su se vratili, taman kad su i osamdesete godine ponovno ušle u retro-modu. Doduše, Duran Duran zapravo nigdje nisu niti otišli, a pogotovo ne s programa svjetskih i domaćih radijskih stanica na kojima su njihovi hitovi svih ovih dekada ostali stalna pojava u dnevnom i noćnom programu.
Toliko velikih hitova potpisalo je malo izvođača, a još manje ovakvih blockbustera koji, bez obzira na ukuse, ostaju primjerom izravne pop-privlačnosti i hitoidnosti koju dostiže tek manji broj imena. Duran Duran dvaput su nastupali u Zagrebu, 2001. u velikoj dvorani Doma sportova i 2017. na Šalati, da bi se treći put trebali pojaviti u pulskoj Areni ovog ljeta, 30. srpnja. Njihova koncepcija bila je prodorna, ali ne baš tako bezazlena kako se tada to pokušavalo prikazati.
Odličan dokumentarac "Blitzed!", koji možete pogledati na Netflixu, iscrpna je kronologija nastanka tadašnje nove britanske scene s kraja sedamdesetih, u kojoj su Spandau Ballet, Duran Duran, Steve Strange, Midge Ure i drugi odredili poredak top-lista s početka osamdesetih. Krajem osamdesetih dva puta smo u zagrebačkom Domu sportova gledali Spandau Ballet u naponu snage, ali, mora se priznati, Duran Duran bili su veće zvijezde i tada nisu stigli do nas. Protok vremena daje drugačiji kontekst, i danas Duran Duran ostaju jedan od rijetkih britanskih bendova koji je osamdesetih uspio osvojiti teško osvojivo tržište SAD-a, skupa s Depeche Mode, The Cure i irskim U2.
Naime, samo nekoliko puta nakon prve invazije Beatlesa, pa zatim Rolling Stonesa, The Who i još nekih, britanski su izvođači uspijevali prodrijeti na najveće svjetsko diskografsko tržište SAD-a. Nakon imena poput Led Zeppelin u sedamdesetima, pa zatim uspjeha Duran Duran i Depeche Mode u osamdesetima, razloga za masovno slavlje otada i nije bilo taku puno. I pored goleme medijske potpore britanske industrije, kasniji pokušaji Robbieja Williamsa ili Oasis u Americi ostaju relativno neuspješni promatrani u takvom kontekstu. Nova dobitna izvozna formula nikako da se pronađe, a Duran Duran imali su je na dlanu sredinom osamdesetih, pa su ih mediji i zvali predvodnicima "druge invazije".
Dapače, ako se prisjetite Live Aida, sjetit ćete se i da su britanski Duran Duran i Simple Minds, koji su upravo tada osvajali SAD, nastupili ne na stadionu Wembley u Londonu, nego u Philadelphiji, što dovoljno govori da ih je Amerika već tada željela kao svoje. Poznata je činjenica da su Duran Duran kasnije dobivali satisfakciju kroz rad novih imena poput Interpol, Bravery, The Killers, Placebo i drugih, pa se pitki "novi romantizam" danas ostvaruje kao moguća opcija nekih novih klinaca. A kakvi su bili Duran Duran kao "stari klinci" u vrijeme prvobitne slave koja i jest glavni temelj kasnijeg povratka?
Pogledajte dokumentarni film "Sing Blue Silver - 1984 Tour Documentary" ili koncertnu snimku iz tog razdoblja "Arena", pa će vam biti jasnije razmjeri uspjeha koji su Duran Duran imali čak i na američkom tržištu, do te mjere da su ih zbog histerije publike uspoređivali s Beatlesima. Sredinom osamdesetih Duran Duran su američkom turnejom potvrđivali da nisu bili samo dizajnirani video-proizvod već prava koncertna atrakcija, što potvrđuje i nastup snimljen u Los Angelesu na "Areni". Radilo se o zabilješci histerije kakva se ne susreće često niti u pop svijetu, a pogled na Duran Duran u užarenoj fazi karijere nakon četrdeset godina ima više prednosti nego mana.
VEZANI ČLANCI:
Jedanaest punokrvnih hitova s prvih albuma, koje će zasigurno odsvirati i u Puli, jer bez njih to nije to, emotivno okruženje i histerija poklonika, pravi su katalog pop-zašećerenosti osamdesetih u najjačem hitoidnom udaru. Iako su bili ime izrazito usmjereno videopromociji i spotovima, te bili glavni manekeni tada ustanovljenog MTV-ja, koncertne snimke iz te prve faze rada ipak daju dokazni materijal da se nije radilo o namještaljci. Znalo se i svirati, a serija melodičnih pop hitova i danas iziskuje cupkanje noge pod stolom. Suradnja članova Duran Duran u bendu Power Station s pjevačem Robertom Palmerom i bubnjarem Tonyjem Thompsonom pokazala je još 1985. na američkom Live Aidu da se radilo o ozbiljim novim zvijezdama, koje su pored nastupa s matičnim bendom već tada imali i supergrupu Power Station.
Poznato je da domaća publika voli glazbu iz osamdesetih čak i više nego je to "zdravo", pa su protagonisti iz tog doba uvijek bili rado viđeni gosti domaćih pozornica i punih dvorana. Iste godine kad su Duran Duran prvi put stigli u Zagreb 2001., u istoj dvorani prvi put posjetili su nas Depeche Mode, koji su od tada dolazili nekoliko puta s uvijek rasprodanim nastupima. Domaća publika dočekala je i Georgea Michaela sa simfoničarima u Areni Zagreb, Simple Minds, a zatim napokon i njihove najveće konkurente iz osamdesetih, U2, vjerojatno najveći svjetski bend ponikao u toj dekadi. Baš su ta dva koncerta U2 na maksimirskom stadionu 2009. pokazala promjene u svijetu popularne glazbe. Početkom osamdesetih bili su jedan od najznačajnijih mladih rock bendova, kojemu se sve "spojilo" na trećem albumu "War" gdje su himne poput "Sunday Bloody Sunday" i "New Year's Day", sumorna tematika prouzročena Falklandskim ratom i lošim ekonomskim i političkim prilikama, definitivno razdvojile U2 od suvremenika poput Duran Duran, Culture Club ili Spandau Ballet, koji su dječje maštarije novog romantizma pretpostavljali životnoj stvarnosti.
No, Duran Duran ostali su posebna priča. U njihovom slučaju radilo se o odreda uspješnim pohodima na top-liste koji su uz temeljitu vizualnu potporu elaboriranih videospotova i design odjeće skrenuli globalnu pozornost na tada novu britansku scenu novog romantizma, smjenjujući uz pomoć utjecaj Roxy Music, poglavito Bryana Ferryja, i Davida Bowieja, punk i novovalni nihilizam starovalnim romanticizmom i benignim popom osamdesetih "bez rizika".
Kao što je svaki skupni pokret kratkog daha, tako su i Duran Duran nakon vratolomnog i golemog uspjeha koncem osamdesetih netragom nestali u nekoj modificiranoj varijanti plesne glazbe koja nije imala privlačnosti starih instant-hitova. Znali su potpisati pokoji veći hit, ali vrijeme i moda tada definitivno nisu bile na njihovoj strani. Krajem devedesetih gledali smo snimku koncrta održanog u losangeleskoj dvorani The Joint, koju i danas možete pronaći na kanalu YouTube, i mogli uz mnoga imena vidjeti tada posljednje izdanje Duran Duran.
S obzirom na to da se radilo o koncertnom podsjetniku na "početke rock'n'rolla", svako je ime odabralo standarde koji su trebali naznačiti utjecaje koji su im odredili kasnije vlastite karijere. Duran Duran izabrali su pjesme Iggyja Popa i Davida Bowieja, dok je nervozna glam-rock obrada vlastite "Hungry Like The Wolf" pokazala koliko su se u devedesetima nastojali odmaknuti od nekadašnje pop zašećerenosti osamdesetih. Vrlo brzo počet će ih opet svirati u starim poznatim verzijama u kojima su "napumpani" refreni pokazivali moć izravnih pop-slatkiša kojih su se u međuvremenu "sramili".
No, prije toga, u skladu s promijenjenom srećom na tržištu, osipalo se i članstvo grupe, pa su od originalnih članova preostali pjevač Simon Le Bon, klavijaturist Nick Rhodes i basist John Taylor, koji je kasnije također odustao od starog društva. Prije dvadesetak godina, kada su i osamdesete ušle u aktualnu retro-obradu povijesti, isplivali su s ponešto promijenjenim zvukom i pozom ozbiljnog banda, s pedigreom i poviješću iza sebe. O kakvoj se povijesti radilo moglo se tada provjeriti na kompilaciji "Greatest", zbiru odreda uspješnih mega-hitova čija je uzlazna linija prestala u drugoj polovici osamdesetih.
S revivalima svega i svačega, "međufaza devedesetih" i izgubljenost, iznivelirane su očekivanim povratkom starom programu omiljenih pjesama masovne publike. I to izuzetno profesionalno, čemu mogu posvjedočiti i televizijske snimke novih koncerata održavanih od tada pa nadalje. Ukratko, Duran Duran ponovno su se vratili na stari kolosijek i pravi hitoidni udar s kojim su došli i kod nas 2001. Koncertni presjek najvećih uspjeha bio je sukus odreda uspješnih hitova koji je jasno pokazivao da se Duran Duran u cijeloj priči nisu našli slučajno. Od tada, preko nastupa na Šalati, do danas nije se puno toga promijenilo, pa njihova pozicija još relativno godinama mladih protagonista omogućuje da i recentnom turnejom privuku ne samo one nostalgične prema razdoblju od prije 40 godina, nego i mlađu publiku koja želi osjetiti "moć" hitova koje i danas redovito čujemo u eterima formatiranih radijskih stanica.
VIDEO: Emotivni djed Aleksandre Prijović: Ponosan sam na njezin uspjeh, mene voli više od bake
Meni je Duran Duran bolji od Prijović Prijović.