Dramatičarka Tena Štivičić na premijeru drame “Nevidljivi” u Gavellu došla je iz Londona gdje već godinama živi sa suprugom, škotskim glumcem Douglasom Henshallom. Njihov je dom u studenome postao bogatiji za kćer Anju.
Vaša drama “Nevidljivi” govori o imigrantima. Jeste li 2011., kad je prvi put izvedena predstava, mislili da će i danas ta tematika biti toliko aktualna?
Tada je već bilo jasno da je to problem globalnih razmjera koji neće brzo biti riješen, ali ipak prije šest godina nismo mogli zamisliti da ćemo živjeti u svijetu u kojem je Velika Britanija napustila Europu, Donald Trump sjedi u Bijeloj kući, a za takvu tragičnu konstelaciju stvari velik dio svijeta krivi posve nedužne i već dovoljno traumatizirane izbjeglice.
Hoćete li pisati o majčinstvu?
Sigurno. Trenutačno mi je svaki izraz lica moje kćeri, koliko je i kako spavala, jela, plakala, a pogotovo na koji se novi način nasmijala nešto o čemu bih mogla svaki dan pisati. To, bojim se, nikome, osim mom mužu i mojoj mami, ne bi bilo zanimljivo. No, kad je riječ o majčinstvu, i dalje ima dosta tabua o kojima smatram da treba pisati. U ovom mom kratkom iskustvu majčinstvo je neusporedivo s bilo čim drugim i prekrasno, no pritom ne mislim da je ključno i neophodno iskustvo za svaku ženu.
Kako izgleda vaš kreativni proces otkad ste majka?
Moja kći ima pet mjeseci, moj kreativni proces zasad je prepušten njoj na milost i nemilost. Ponekad uhvatim dvadeset minuta jer se ona zadubi u proučavanje svog stopala. Ponekad uhvatim i više vremena kad se njome bave tata ili baka. Ali to je još lutrija. Ponekad mi se čini da ću, dok ne krene u osnovnu školu, tresti zebru Zoricu i pjevati ‘Kad se male ruke slože’...
Imate li dovoljno mira za rad?
Ne, ali sam naučila da se i s tri sata sna može funkcionirati, već sam uspjela ponešto napisati. To baš nije materijal za Nobela, ali polako...
Svojedobno ste izjavili “Bilo bi dobro dopustiti si da nas boli briga za to kako izgledamo”... Jeste li uspjeli u tome?
Na putu sam prema tome. Odmalena curice navikavamo na to da će cijeli život biti promatrane. Uljepšavanje i poziranje počinje od malih nogu. Meni se čini da je promatrati zanimljivija pozicija nego biti promatrana. Trudnoća je super zato što hormoni čine čuda za kožu, kosu i opću ‘blistavost’. U trudnoći sam se prestala šminkati i sad mi se čini da sam izgubila naviku. Šminkam se samo kad mi je stalo prikriti znakove umora iako se novim mamama protokolarno govori da super izgledaju.
U kakvu ženu biste željeli da izraste vaša kći?
Već se na bebi od pet mjeseci vidi određen karakter, pa se nadam da će tvrdoglavost koju pokazuje značiti da će izrasti u osobu koja zna što želi i ne da se smesti. Doduše, tek nakon što napusti roditeljski dom.
Nedostaje li vam u Velikoj Britaniji baka-servis?
U početku smo bili sami jer smo smatrali da je bitno da se nakon porođaja prvo snađemo sami. To je iznimno teško, ali mislim da nam je koristilo. Imam veliku sreću što u Zagrebu imam fenomenalnu tetu Nenu i benevolentnog tatu pa je moja mama već mjesec dana s nama u Glasgowu dok moj muž snima, a ja se polako vraćam pisanju. Ne znam što bih bez njezine pomoći.
Bespoštedno iskustvo
Nakon kćerina rođenja putujete li istim intenzitetom?
Ne baš, ali Anja je već bila u Zagrebu i Glasgowu, pa i u posjetu škotskom gradiću St. Andrews, kamo će, ako bude po maminom i tatinom, ići na studij.
Česta je tema vaših radova ravnopravnost spolova. Kako to funkcionira u vašem domu?
Rodila sam carskim rezom pod općom anestezijom, a u Londonu je običaj da se žene, pod uvjetom da je sve prošlo bez komplikacija, puštaju kući nakon 24 sata. To je prilično bespoštedno iskustvo. Prvih tjedan dana nisam promijenila pelenu, a prvih mjesec nisam privirila u kuhinju. Moj muž nije radio prva tri mjeseca Anjina života i on se uglavnom brinuo o kućanstvu, dok sam se ja bavila dojenjem, koje je u mom slučaju dobrih mjesec i pol bilo mukotrpno. Dakle, ja sam hranila Anju, a Dougie je hranio mene.
