Nasmijani dvojac s Narodnog radija Marko Bratoš i Hrvoje Kečkeš u svojoj emisiji “Jutarnji klub” svako jutro bude slušatelje, a u povodu nominacije za Večernjakovu ružu otkrili su nam kako im dan izgleda kad nisu u eteru, koga smatraju najvećom konkurencijom u kategoriji i kako zamišljaju proslavu osvajanja najvažnije medijske nagrade.
Kako ste reagirali kad ste saznali da ste nominirani? Je li netko od vaših bližnjih imao posebnu reakciju?
Marko: Otprilike kao Goran Ivanišević kada je osvojio Wimbledon. Dobro, možda malo pretjerujem, ali stvarno sam bio sretan. Jako se trudimo učiniti jutro što kvalitetnijim i zabavnijim i puno nam znači vidjeti da su taj trud prepoznali i slušatelji i jedna ovakva institucija kao što je Večernjakova ruža. Što se bližnjih tiče, roditelji su bili pristojno ponosni, a djevojka je imala nešto sočniju reakciju koju nema smisla pisati jer ćete je ionako morati cenzurirati.
Hrvoje: Moja kći je rekla: „Tata frć frć! Sok bljuć truć?“, a to, čini mi se, znači: „Tata, užasno sam ponosna na tebe! Jako smo sretni i ja i cijela naša obitelj što su nakon slušatelja i članovi žirija za Večernjakovu ružu također prepoznali Markov i tvoj trud. Neka ti ovo bude dobra motivacija i za ubuduće. Smijem li sad proliti ovaj sok po krevetu?“
Koga smatrate najvećim konkurentom u svojoj kategoriji i zašto?
Marko: Svi nominirani uistinu su zaslužili biti na listi, ali ja se iskreno najviše bojim Barbare Kolar. I to ne samo ovdje nego i inače.
Hrvoje: Velika je čast biti u konkurenciji s osobama koje su, bez pretjerivanja, svojim radom na radiju unijele antologijske stvari u eter i privukle golem broj pari ušiju. Svatko od njih ima neviđen dar da publici, osim zabave, prenese i dragocjenu životnu motivaciju poduprtu gomilom interesantnih podataka. Zbog toga će mi biti drago tko god na kraju osvojio Večernjakovu ružu.
Kako biste opisali vašu publiku? Što smatrate da najviše cijene kod vas?
Marko: Mislim da je stvarno teško na bilo koji način generalizirati našu publiku jer nas slušaju muškarci, žene, stari, mladi, javljaju nam se slušatelji iz cijele Hrvatske, ali i iz Njemačke, Irske, Australije, Amerike... Mnogima koji su se iselili iz Hrvatske Narodni radio pomaže zadržati tu neku vezu i osjećaj doma. Osim glazbe, koja je nekako najkarakterističniji faktor Narodnog, mislim da slušatelji najviše vole to što imamo gomilu pozitivne energije, neke prilično jedinstvene segmente poput pjesama Lošiše Cesarića, Kečkešopedije ili filmskih najava i to što ih tretiramo kao prijatelje; dijelimo jedni s drugima svoje živote, zanimljive priče i pokušavamo u svemu zajedno naći neku duhovitu notu.
Hrvoje: Mislim da slušatelji “Jutarnjeg kluba” prije svega cijene to što smo budni kad i oni. To im je kao podrška da izguraju radni dan i neki osjećaj međusobnog razumijevanja. Osim toga, trudimo se pružati im sadržaje koji nisu opterećujući, koji tek u decentnim crtama nose u sebi neke aktualne poruke i zaključke. Takav pristup dođe im kao neko lagano jutarnje zagrijavanje, bez velikih fizičkih ili mentalnih napora.
Što rade Marko i Hrvoje kad nisu u eteru? Kako izgleda dan nakon “Jutarnjeg kluba”?
Marko: Čim završi emisija, odlazimo na kavu koju volimo zvati “programskim sastankom” jer zvuči bolje i ozbiljnije. Tamo dogovaramo što ćemo raditi sutra, pokušavamo smisliti zanimljive i kreativne perspektive na teme koje su nam interesantne i dogovaramo raspodjelu zadataka s našim producentima – Dorom i Borisom. To može trajati od 20 minuta do tri sata, ovisi o tome kakav je dan i kako smo raspoloženi. Nakon toga ja idem u dugu šetnju sa psima da se malo dekompresiram, a onda, ako je ikako moguće, na popodnevni spavanac jer u protivnom “Jutarnji klub” zvuči kao Zora živih mrtvaca.
Hrvoje: Zbog obveza u svom matičnom kazalištu Kerempuh, najčešće sam ja taj koji prvi ustaje od stola. Kad imam probe za neku novu predstavu, u kazalištu moram biti već u 10 i tamo se zadržavam do 14 sati. Tad se napokon vraćam kući i izgledam kao da me doveo HGSS nakon 12 dana traženja po Biokovu. Tu su onda još i večernje predstave.
Što vam je cilj u 2020. godini?
Marko: Ne razmišljamo baš toliko daleko unaprijed, ali recimo ovako – da se previše ne uljuljamo i ne opustimo te da budemo dovoljno hrabri da isprobamo neke nove ideje.
Hrvoje: Živ i zdrav dočekati 2021.
Ako osvojite Večernjakovu ružu, kako ćete proslaviti?
Marko: Mislili smo raditi vlakić kao rukometaši, ali samo smo dvojica pa bi izgledalo prilično glupo. Ali definitivno moramo organizirati nešto za ekipu s radija, najprije jer su zakon, a onda jer bez njih ne bi bilo ni “Jutarnjeg kluba”.
Hrvoje: E, da, s njima već možemo proslaviti vlakićem, odnosno gusjenicom. To će im biti dovoljno. A ja možda i zasviram u frulicu. Bez brige, naši slušatelji znaju o čemu govorim.
Otkrijte nam na samom kraju koga ćete povesti na dodjelu?
Marko: Djevojku, to se valjda podrazumijeva, a razmišljam o tome da povedem i baku. Osim što je naša daleko najvjernija slušateljica, postala je i počasna članica “Jutarnjeg kluba” nakon što je lani posudila glas u našoj radiodrami o Alanu Fordu. Zamisli to, postati glumica s 89 godina! Kakva legenda od žene.
Hrvoje: Suprugu, naravno!•
Kečkeš? A što nije Kozić? :-)