Koreografkinja, plesačica i članica žirija u showu "Ples sa zvijezdama" Larisa Lipovac godinama je gradila svoju impresivnu karijeru. Svestrana Lipovac znanje je usavršila u New Yorku, a danas sudjeluje u brojnim predstavama, radi na koncertima i vodi plesni centar Tala. Unatoč zaposlenosti, kreativka je stigla izdvojiti neko vrijeme iz svog prenatrpanog rasporeda pa nam je ispričala neke manje poznate detalje o svom privatnom životu, a otvoreno je govorila i o planovima za budućnost.
Koji su vaši glavni kriteriji kod ocjenjivanja parova u showu "Ples sa zvijezdama" i kako vam se sviđa ova nova uloga?
Gledam ukupan umjetnički dojam, tehniku, snalažljivost i brzinu usvajanja te napredak pojedinog para. Uloga je dosta zahtjevna i nije nam lako, ali mislim da smo do sada već dokazali kao dobar žiri s konstruktivnim komentarima.
Visoke ocjene na početku se nisu dijelile lako, ali kako show odmiče, vidljiv je napredak parova pa padaju i desetke. Tko vas je ugodno iznenadio svojim plesnim vještinama i napretkom u showu?
Izdvojila bih Domenicu. Mislim da je ona svakako napravila veliki napredak. Postala je svjesnija sebe, puno je plesnija nego na početku. Čini mi se da je i interpretativno napredovala. Vidi se da ju je ovo cijelo iskustvo otvorilo. Baš je procvjetala.
Filip Vidović ozlijedio se tijekom plesa u emisiji što je dovelo u pitanje nastavak njegova sudjelovanja u showu. Koliko ste se puta vi tijekom karijere našli u sličnim situacijama, da vas je ozljeda izbacila iz kolosijeka, i kako u takvim situacijama ne izgubiti živce?
Da, puno puta u plesnom životu nađeš se u situaciji kada tijelo jednostavno reagira ozljedama. To znači da si iscrpljen, istrošen i da svakako trebaš odmor. No kod nas je uvijek – show must go on! Tako da osobno ozljede i bolove ne osjećam. Oni su dio mog svakodnevnog života. S tim se budim i liježem. Uz to, kako stječeš iskustvo, tako znaš bolje tretirati svoje tijelo, štititi ga. Važno je svakodnevno trenirati i jačati tijelo da se možeš bolje nositi s izazovima.
Kako je počela vaša plesna priča, kako ste se i zahvaljujući kome zaljubili u ples?
Slučajno. Da nije bilo moje mame koja me upisala u školu suvremenog plesa Ane Maletić, mislim da bih ostala u sportu jer sam trenirala ritmičku gimnastiku odmalena. Budući da sam bila vrhunska sportašica, upis je bio usmjeren tome da dodatno treniram. No već u drugom srednje išla sam na svoju prvu audiciju k Mari Sesardić. I nakon prolaska audicije i svoje prve predstave u ZKM-u '92. godine bilo je gotovo. Taj osjećaj scene, publike, beskrajnih mogućnosti, kreativnosti, ljepote tijela i pokreta… ma mogu nabrajati unedogled zašto sam zaljubljena u ples.
Da, po završetku srednje škole otišla sam u New York. Bila sam jako mlada. Sve je to izgledalo kao san. Prvo prolazak velike audicije na kojoj je bilo više stotina plesača, nakon toga život u gradu u kojem svi žele biti i uspjeti, sudjelovanje u mnogim projektima. Nakon svega, jer sam ja jednostavno takav tip, željela sam sve to znanje donijeti doma i u Hrvatskoj napraviti prostor, uvjete, prenijeti znanje na druge, pokazati kako se radi i što se sve može. Naravno, s obzirom na to da sam u svojoj karijeri često surađivala s inozemnim koreografima i radila na međunarodnim projektima, New York mi nije nedostajao jer sam ionako puno putovala.
Već više od dva desetljeća vaš Plesni centar Tala kod mladih i odraslih popularizira ples, jeste li se nadali kada ste pokrenuli ovaj projekt da će opstati tako dugo i na što ste najponosniji u ovih 20 godina djelovanja Tale?
Mislim da nitko kada nešto pokreće ne može biti siguran da će uspjeti. Ali drago mi je da jest. Tajna je u tome da cilj i vizija moraju biti jasni. Onda uz to treba imati entuzijazam, energiju, volju, snagu, gurati stvari i kad se čini da se ne može ustrajati. Jer, sve se može. Ja znam da sam ja motor i da mogu pokrenuti nemoguće. I takav primjer želim biti svima. Svim polaznicima, djeci, mladima, roditeljima, kolegama, umjetnicima. Mi umjetnici smo tu da pokrećemo i mijenjamo stvari. I mislim da je to najveći uspjeh Tale. Što smo primjer, podrška i fantastični suradnici.
Vjerujem da je u ovih više od 20 godina postojanja Tale bilo i teških trenutaka, jer umjetnost još uvijek nije grana u koju se u ovoj zemlji dovoljno ulaže, koji vam je trenutak bio najkritičniji?
Uvijek je kritičan udar na budžete. Dakle, kada je država u recesiji pa se dotacije smanjuju ili trenutačna situacija kada dobiješ financiranje za različite projekte koji čine kulturu na lokalnoj ili razini države, a sve trebaš financirati sam jer uplate još nisu sjele. Već je polovica godine i projekti moraju biti realizirani. To je dosta zahtjevno jer tvoj pogon ide, a financijska dinamika to ne prati.
Mi smo stvarno čarobnjaci s obzirom na to s koliko novca napravimo super projekte. Radimo kao mravi, ne kukamo, napravimo puno za malo i mislim da svi koji nas financiraju na to i računaju.
Vaš sin najprije je više zagrizao za glumu, a sada je prigrlio i ples, jeste li sretni što mu možete prenijeti plesno znanje i koliko ga to veseli?
Dosta je zahtjevno biti pedagoginja i koreografkinja vlastitom sinu. Ponekad ne voli čuti uputu od svoje mame. S druge strane, jako je dobar, super napreduje i stvarno se zaljubio u ples. Sretna sam što može učiti od mene, jer ja svakodnevno kroz život učim od njega. Važno mi je da je zadovoljan i da ga ples veseli i ispunjava. Dok je tako, neka pleše.
Kada ne plešete, kada ne educirate druge o plesu i ne ocjenjujete natjecatelje "Plesa sa zvijezdama", kako provodite vrijeme, imate li uopće vremena koje možete posvetiti samo sebi?
Joj… teško nađem vrijeme za sebe, pogotovo u zadnje vrijeme. U onim rijetkim trenucima kada se to dogodi najviše volim biti sa svojim Grgurom, Hrvojem i mojim bliskim prijateljicama. Uglavnom su to kratki izleti, dobar restoran, odlazak u wellness. Ništa prezahtjevno, važno mi je biti u krugu ljudi koje volim.
VIDEO Gotovo je! Prljavo kazalište se raspalo, Fileš zabranio nastupe
