Na daskama Lisinskog Petra Graše nije bilo 17 godina. Tu svojevrsnu malu nepravdu prema svojim obožavateljima ispravit će, slobodno možemo reći, povratničkim koncertom 12. prosinca na kojem će mu se na pozornici pridružiti i Željko Joksimović.
Moji gubici su tekli prirodno
– U pitanju je kompleksan posao jer na sceni će biti tridesetak glazbenika – revijski orkestar Zagrebačke filharmonije i moj cijeli bend. Trenutačno su u tijeku slatki problemi kao što su probe, tonski raspisi, organizacija, da bi sve bilo savršeno za uživanje publike – kaže Splićanin i nastavlja: – Svaki koncert koncipiram kao presjek svojih najvećih hitova. Tako će biti i sada. Na Facebooku primam puno mailova u kojima ljudi traže da izvedem i neke stvari koje su ostale u vakuumu između etera i koncerata, a ljudi ih jako vole. To su mi mali signali da glazba koju radim traje. Što se tiče Željka, poznajemo se dugo, a ovo će nam biti prvi put da skupa pjevamo. On je izuzetno dobar momak i glazbenik. Otpjevat ćemo zajedno dvije pjesme, ali neću otkriti koje. Neka bude iznenađenje!
Kada kažemo da je Petru ovo povratnički koncert, u mislima imamo činjenicu da je u eri megapopularnosti od 2003. do 2007. godine bio na konstantnoj turneji i tada održao oko 800 koncerata, da bi se potom iznenada povukao. Zanima nas zašto, ali i što se i poslovno i privatno u njegovu životu promijenilo u 17 godina koliko ga nije bilo, konkretno u Lisinskom.
– Puno toga! Ali moj život još uvijek plovi mirnom trasom, što znači da su svi gubici koji su mi se događali u tom periodu bili prirodni i po redoslijedu. Dakle govorim o bakama i djedovima koji su me napustili, a uz koje sam bio vezan. To je krvotok života koji teče kako mora. Što se tiče posla, od 2007. me koncertno baš i nije bilo jer rekao sam si ne mogu više, moram se odmoriti. Glazba je moj alat za život i moj užitak, ali nakon godina i godina tempa koji su nametnula pravila posla, u jednom sam se trenutku osjetio potrošenim. Nema tu velike mistike. Trebao sam vremena za sebe i rekao dosta – kaže Grašo. Nedavno objavljen singl “Uvik isti” također je uvid u glazbeno novog Grašu, a njegov video prati i zabavan “skandal” jer zbog “neprimjerenog sadržaja” privremeno je povučen s YouTubea.
– Tek se polako učim pravilima YouTubea jer kada sam izdao zadnji album 2003., YouTube je tek bio uspostavljen. A ta zabrana...,ma to je bio samo manifest nečije zlobe i ustvari mi je smiješna. Nakon žalbe mojeg tima tri ili četiri dana od povlačenja opet su vratili spot. Netko je očito imao problem s time što pjesma jako dobro prolazi. Kod nas je valjda normalno da, kada pomoliš glavu malo iznad, ljudi ti je odmah hoće sjeći.
Prvu pjesmu “Boginju” napisao je kao 16-godišnjak za Olivera Dragojevića i tog vremena sjeća se s posebnom dragošću.
– Glazbu sam počeo shvaćati ozbiljno tek kada sam se prestao njome baviti školski. Dok god mi je ona bila obveza, normalno je bilo da mi je veća želja bila postati Michael Jordan nego Ivo Pogorelić. Pred kraj srednje glazbene škole otkrio sam čaroliju popa. Počelo je sramežljivo, bez vjere u sebe i ambicije i tako je nastala “Boginja” posvećena simpatiji iz škole. Kada ju je Oliver čuo, rekao je da sam premlad za tako stare tekstove i da ga fascinira moja stara duša. I danas kada pišem tekstove, iz mene izađe nešto što nikada ne bih izgovorio u normalnom stanju. U tom stvaralačkom transu dobiješ informacije kojima ponekad iznenadim i sam sebe, kako ugodno tako i neugodno.
Počeo sam bez vjere u sebe
Mnoge od pjesama koje je napisao posvećene su ljubavi njegova života, pjevačici Danijeli Martinović. Ali koje...?
– Ne volim se razmetati velikim gestama u javnosti. Kada su nastajale, rekao bih joj da su za nju, ali to ne moraju znati svi – smije se dok priča o njoj i nastavlja nizati što ga i nakon 16 godina veze još uvijek raznježi kada ju pogleda:
– Ona je jednostavna, a duboka duša koja kao i svaka žena ima svoje mušice, ali kod nje nekako lako prođu. Toplo je i nasmijano biće s kojim je lijepo prolaziti kroz život. Živimo u vezi koja je identična braku. Ne zanimaju nas ta konvencionalna pravila poput braka koja kažu da si čovjek ako napraviš nešto što piše, a ne ono nešto što osjećaš.
Bivšeg košarkaša generacijski se trpa u ladicu mlađih pop izvođača. Na što i on sam sa smiješkom kaže, ali uskoro ću i ja 40. Ipak, izgleda sjajno, a čemu to zahvaljuje i koji su mu najdraži ispušni ventili za stres?
– Mladenačke energije imam i previše. Na momente imam dušu starca, a na momente dušu pretpubertetlije i nepopravljivu grešku da strahovito volim ljude i da ih u startu gledam kao najbolje. Život mi se adekvatno tome ipak sveo na puno dragih ljudi s kojima volim provoditi vrijeme i to me također drži mladim. Ideal zabave mi je biti za stolom s 15 bliskih prijatelja i tako bih mogao svaki dan. Što se tiče linije, muku mučim s tri-četiri kile koje idu gore-dolje, ali ostale su mi sportske navike, trčim, idem na fitness, no ne igram previše košarku jer godine su mi kao i svakom košarkašu ostavile posljedice na kičmi.
A kako se opušta?
– Ribolov mi je najveći antistres na svijetu. Ne mogu se podičiti ogromnim kilažama ulovljene ribe, ali ulovio sam lignju od kile i trideset, a kad to kažem, lignjolovci znaju da takva nije šala. Drugi antistres su mi stol, prijatelji i dobro crno vino, a treći kuhanje. No ne zaboravimo glazbu koja je najveći užitak iz kojeg će, obećavam, krajem proljeća 2015. izaći i moj novi album.
>> Željko Joksimović gostovat će na koncertu Petra Graše
