Splićanin Petar Pereža (41) već je 16 dugih godina zaštitno lice najgledanije informativne emisije u Hrvatskoj – Dnevnika Nove TV. Navikli smo ga gledati staložena, ozbiljna i koncentrirana, no ovaj voditelj itekako je emocionalan, a za sebe kaže i da je prosječan obiteljski čovjek. Obitelj mu je na prvom mjestu, a koliko je to važno, shvatio je u ljeto 2018. godine kada je saznao da njegov mlađi sin, 12-godišnji Šimun, boluje od dijabetesa tipa 1. Njemu i supruzi Morani to je bio velik šok, no vrlo brzo su se naviknuli na bolest, a naviknuo se i Šimun koji je srećom, kaže Pereža, sportski tip pa mu kretanje ne pada teško. Iako su bili emocionalno devastirani i osjećali strah za budućnost, pozitivnom energijom i vjerom cijele obitelji došli su do faze kada s tom bolesti oni, Šimun i njegov dvije godine stariji brat Toma žive potpuno normalno. Zbog svoje pozitivne priče voditelj je s obitelji sudionik brojnih akcija i aktivnosti pa su tako 23. listopada sudjelovali na edukativnoj kampanji “Pokreni se!” u organizaciji Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga. Pereža je na kampanji održao i govor kojim je naglasio važnost redovite kontrole jer su brojke poražavajuće – 200 tisuća Hrvata i ne zna da ima dijabetes.
Hrvatski savez dijabetičkih udruga u subotu je započeo javnozdravstvenom i edukativnom kampanjom “Pokreni se!”, a i vi ste dio toga. Kakav se cilj želi postići kampanjom?
Cilj je pomoći na nekoliko razina. Naime, 300 tisuća Hrvata boluje od dijabetesa. Većina se jako loše nosi s kontrolom bolesti i nastaju komplikacije. Još 200 tisuća Hrvata i ne zna da ima dijabetes, pa i tu na kraju dolazi do komplikacija. Kretanje znatno smanjuje potrebu za lijekovima, a nekima je nažalost teško pokrenuti se i otići k svom liječniku na redovitu kontrolu. Usto, mnogi ne uzimaju lijekove redovito. Puno je tu razloga zbog kojih je potrebno pokrenuti se, bilo fizički ili u glavama, a najbolje oboje.
Vašu aktivnost u svijetu dijabetičara pokrenulo je saznanje kako vaš 12-godišnji sin Šimun boluje od dijabetesa. Je li i Šimun bio s vama na kampanji u subotu?
Kao cijela obitelj sudionici smo brojnih akcija i aktivnosti jer dijabetes je problem ili izazov za cijelu obitelj. Puna podrška obitelji neizmjerno je važna. Svi moramo biti dosljedni u životnom stilu, i to je recept za uspješno nošenje s dijabetesom.
Kada ste točno saznali za dijagnozu?
Bilo je to krajem ljeta 2018. godine. Šimun je jako smršavio u kratkom razdoblju jer tijelo koje ostane bez inzulina pokušava iscrpiti hranu iz masnoća. A istovremeno razina šećera u krvi raste i ne može se iskoristiti bez inzulina. Umor, žeđ i pojačano mokrenje mučili su ga svaki dan.
Koja vam je bila prva reakcija na dijagnozu, vaša i supruge Morane? Sigurno nije lako čuti da dijete ima neku bolest, kakva god ona bila.
Bili smo u šoku. Trebalo nam je neko vrijeme da dođemo k sebi. S obzirom na to da smo već neko vrijeme zamjećivali simptome i strahovali da nešto nije u redu – uz dijagnozu istovremeno osjetite i zahvalnost da nije nešto gore ili nešto s čim se ne može živjeti. To je takva zbrka emocija, straha, ali i vjere da će sve biti u redu. Moja je žena veliki borac i ona je bila snaga prvih dana, a poslije smo se samo izmjenjivali u tom rastu s novim izazovima, promjeni i prilagodbi načina života.
Kako ste se pomirili s dijagnozom i životom pod drugim okolnostima? Jer danas živite s njom gotovo normalno?
Prihvaćanje dolazi s vjerom u dragoga Boga i da je sve onako kako treba biti. Mnogo su nam pomogli sjajni edukatori i specijalisti dijabetolozi u KBC-u “Sestre milosrdnice” u Zagrebu, na čelu s dr. Gordanom Stipančić. Nakon toga smo se povezali s roditeljima djece (sada našim dragim prijateljima ) koja otprije imaju dijabetes te sa Zagrebačkim dijabetičkim društvom. Nakon nekoliko mjeseci intenzivnog učenja postali smo pravi stručnjaci. Inače, dijete ne smije napustiti bolnicu dok roditelji ne svladaju i polože poznavanje dijabetesa i nutricionizma jer o tome ovisi život djeteta.
Kako ste i čime točno vi sinu olakšali život? Ako se ne varam, koristite i moderne aplikacije koje vam pomažu mjeriti njegov šećer?
Lijek ili operacija koja bi trajno riješila dijabetes tip 1 nažalost ne postoji. Kad smo se s tim pomirili, okrenuli smo se tehnologiji. Srećom, i Hrvatska ide prema samom vrhu Europe i svijeta kad je riječ o praćenju i primjeni tehnologije u svrhu kontrole dijabetesa. Senzor koji se, laički rečeno, zabije pod kožu, šalje vrijednosti glukoze u krvi, a inzulin uštrcavamo elektromotornim potisnikom preko malog katetera koji se također zabije pod kožu. Taj se uređaj popularno zove inzulinska pumpa.
Kako je maleni Šimun sve to prihvatio i kako se naviknuo na svakodnevne obveze koje dolaze uz tu dijagnozu, primjerice mjerenje šećera, brigu o prehrani i slično?
Nažalost, nije imao izbora, a sve mu je to vrlo brzo postalo normalno. Preko noći se morao prebaciti na strogi režim kakvog se drže i primjerice vrhunski sportaši. Samo što oni to rade svojevoljno, a on je morao silom prilika. Srećom da je i on sportski tip pa redovito trenira košarku, a ljeti obožava plivanje i ronjenje..
Zasigurno se mnogi gledatelji nalaze u sličnoj situaciji i nije im lako. Što biste im poručili?
Sto pedesetero djece u Hrvatskoj svake godine oboli od dijabetesa tip 1. Velik je to šok koji jednostavno treba odraditi korak po korak. Najveći je strah od nepoznatog, pa je moj savjet da upoznaju dijabetes i da ga uklope u ono što vole. Neka okrenu pilu naopako i neka žive normalan život uz dijabetes, a ne da im se život vrti oko dijabetesa.
Hrvatski savez dijabetičkih udruga govori kako u Hrvatskoj trenutačno ima oko 500.000 osoba koje boluju od dijabetesa, ali i da je poražavajuće što neki od njih i ne znaju da boluju. Koji su simptomi, jeste li vi, sada kada gledate unatrag, primijetili nešto prije nego što ste saznali?
Kod dijabetesa tip 1 simptomi dolaze naglo i treba što prije k liječniku kako ne bi bilo fatalno. Svi smo čitali o tragediji u Puli kada dječak nije otišao u bolnicu na vrijeme. Kod dijabetesa tipa 2, koji se još naziva i stečeni dijabetes zbog loših životnih navika, simptomi ne postoje dok ne bude prekasno. Ta vrsta dijabetesa pogađa 90% oboljelih. Zna proći i deset godina, a do tada već stradaju bubrezi i oči. Dovoljan bi bio jedan brzi test kod liječnika opće prakse i ne bi se to dogodilo.
U ovo izazovno vrijeme pandemije još je važnije redovito ići na preglede i paziti na zdravlje. Kako podići svijest o važnosti ranog otkrivanja šećerne bolesti?
Zamislite kako izgleda organizam kojem umjesto krvi normalne gustoće cirkulira krv gusta kao med? Da umjesto benzina u svoj automobile ulijete suncokretovo ulje, koliko biste čekali da pozovete mehaničara? Eto toliko je važno.
Poznato je kako je voditeljski posao gotovo cjelodnevni posao. Kako uspijevate uskladiti poslovni raspored s obitelji, konkretno brigom za djecu? Pada li vam teško takav raspored?
Dok su djeca bila manja, bilo je malo teže, a sada i oni imaju svoje obveze koje nam se donekle i preklapaju pa ipak uspijevamo pronaći trenutke i za obiteljske radosti. Mene možda nema svaki vikend ili blagdan, ali zato sam često sa svojom djecom tijekom tjedna i svaki dan ručamo zajedno, a to si neki roditelji ne mogu priuštiti. U svakom slučaju – svako zlo za neko dobro.
Voditi Dnevnik počeli ste prije 16 godina. Nakon toliko godina pred kamerama, imate li još uvijek tremu sekunde pred početak?
Uvijek postoji trema i stres jer je neizvjesno hoće li sve proći u redu. Sve ide uživo, ali vjerujte mi, prošli smo sve moguće crne scenarije koji se mogu dogoditi, osim padanja reflektora izravno na glavu. To se valjda neće ni dogoditi, haha!
Poželite li nekad malo manje stresan posao, koji ne zahtijeva da u svakom trenu pred kamerama morate dati sve od sebe?
Pa ponekad bih volio biti poljoprivrednik, vratiti se zemlji i prirodi poput naših predaka, ali dok god treba plaćati račune i kredite te školovati djecu – supruga i ja ostajemo u gradu.
Rastužuje vas tuđa nevolja, nesreća i patnja, kako ste jednom i sami priznali. Pamtite li situaciju da ste emocije pokazali pred kamerama u Dnevniku? Kako ih obuzdate?
Ajme, gotovo svaki dan me nešto šokira ili rastuži, ali moram biti profesionalan i zbog svojih kolega. U takvim trenucima promislim na sve one kojima bih prouzročio stres zbog toga. Hvala Bogu da je i takvih situacija bilo vrlo malo i da sam se uvijek uspio pribrati prije ponovnog uključenja u eter.
Od početka ste s kolegicom Marijom Miholjek, a postali ste i bliski prijatelji. A uz vas su tu još i Romina Knežić i Saša Kopljar. Razgovarate li međusobno tko se s kim bolje snalazi, tko je bolji voditelj?
Nikada nismo na takav način komentirali niti razmišljali. Ono što smo možda uspoređivali jesu recepti koje znamo razmijeniti ili ideje što kuhati za sutra ili kamo otići na vikend. Saša je vrstan poznavatelj konzerviranih jela iako njegova Renata sjajno kuha. Marija ima najbolje lješnjake i slavonsku rakiju iako nikad ne pije, a Romina je nakon 10 godina napokon počela peći kolače jer smo je stalno zadirkivali zbog toga.
Gledate li se nekad na televiziji nakon snimanja Dnevnika? Primijetite li svoje mane i pogreške i koje su to?
Kada nešto zabrljam ili zafrfljam – ne trebam ni gledati jer već znam da nije bilo dobro. Prostora za napredak uvijek ima, pogotovo na energetskoj razini. Ali ovako iz čista mira da si tražim greške, nisam takav mazohist, haha!
Jednom ste priznali da ste privatno prosječan obiteljski čovjek. Kako se vi i supruga odmarate? U čemu najviše uživate?
Najviše volimo prošetati se šumom. Odlasci s djecom i prijateljima na kratke izlete u prirodu najljepše i najbrže nam napune baterije.
Uspijevate li sa suprugom odvojiti vremena samo za vas dvoje?
Još nismo sami išli u šumu jer djeca su uglavnom s nama. Šalim se, naravno. Ujutro obvezno pijemo kavu zajedno i lagano planiramo dan, a slično je i kasno navečer, kada prošetamo psa i pogledamo neki dobar film ili seriju po svom guštu.
VIDEO>>Dnevnik Nove TV osvojio je Večernjakovu ružu
Podrška roditeljima a posebno malom heroju.....