Godina je 1988, i u knjižarama se nekako u isto vrijeme, s proljeća, pojavljuju dvije knjige: "Kralj Vilovnjak", u izdanju beogradske Prosvete i prijevodu Svetlane i Franje Termačića, i "Petko ili Divlji život", koju je objavila zagrebačka Mladost, u prijevodu Bosiljke Brlečić. Druga, možda urednički nespretno, tiskana je u biblioteci Vjeverica, pa će od mnogih tad ostati nepročitana. Ali "Kralj Vilovnjak" bio je otkriće. U trenucima rađanja jedne čitateljske, ali i književne generacije - a onda i u vrijeme kada je ovaj čitatelj tražio svoj način i stil u književnosti - "Kralj Vilovnjak" kod nas pojavio se u isto vrijeme kad i prvi prijevodi Carverovih priča. Djelovao je jednako zavodljivo i istinito, samo sa suprotne strane i na drukčiji način. Možda su životni, politički i povijesni razlozi više nego oni književni odredili da se priklonimo Carveru.
Trideset i šest godina kasnije, dok čitam "Ekstimni dnevnik", pomalo kao i da žalim što je tako ispalo. U međuvremenu čitao sam Tourniera, jednako mu se divio, spremam se da opet čitam i "Kralja Vilovnjaka", ali ne bih rekao da sam išao njegovim putem. Od Carvera pomalo sam se i umorio. A dnevnik koji je preda mnom, to su ustvari pabirci iz raznih godina, od kojih je pisac sačinio jednu, moglo bi se reći godinu. Ekstimno je, izmišlja on, ono što nije intimno, budući da se intimnog grozi. Intimno, kako ga Tournier doživljava, nije ono što je tek unutarnje i osobno, nego je intimno nešto što se ne tiče drugih, intimno je ono što je auto-indiskretno. Iz moje, pak, perspektive ova bilješka je, recimo, intimna: "Južina. Ponekad se uz glasan tresak komad leda odvoji od krova. U gradovima ima uništenih automobila, stradalih pješaka. Vrt izlazi iz zime smeten i kao da je potopljen. Zemlja je vlažna, spužvasta. Prvi put čujem proljetni zov sjenice. Ne događa se ništa izvan velike priče koju meteorologija ispisuje na nebu." Nešto je dobro i utješno u tome što ovu knjigu, kao i tog davnog Petka, prevodi Bosiljka Brlečić.
VEZANI ČLANCI:
Tournier je stopljen s prirodom, koliko i s pričom i pripovijedanjem. Religiozan na neki neobičan, krajnje literaran način, živi u nekadašnjem župnom dvoru, koji je otkupio, u najbližem susjedstvu s aktivnom crkvom. Savršeno vlada svojim pripovijestima, genijalan je kad nanovo priča one već ispričane. Svejedno je jesu li biblijske, ili su od Daniela Defoea. Pogledaj ovu bilješku: "Priča o grbavoj djevojci koja postaje časna sestra jer je Isus jedini muškarac koji voli grbave žene." A onda, malo zatim, ovu: "Siromaštvo nekog naroda mjeri se po raskoši njegovih svetkovina. Obrnuto, kako životni standard raste, tako sjaj svečanosti postupno opada." Ili sljedeći, meni tako važan autopoetički nadnevak, na koji se uvijek mogu pozvati u svojoj povrijeđenosti zbog toga što o mojih knjigama govore oni koji ne razumiju to što pročitaju: "Razgovor s gimnazijalcima. Jedan od njih me pita: 'Jeste li vi homoseksualac?' Odgovaram: 'Jesam, naravno, jer u mojim romanima imate najmanje dva homoseksualca, Alexandrea u 'Meteorima' i gospodina Achillea u 'Zlatnoj kapi'. Ali ja sam i fetišist (jer sam napisao 'Fetišista'), stara baka, psić, župnik itd., svi likovi, sva živa bića iz mojih priča.
To znači biti romanopisac. A što sam ja sam, kad završim s pisanjem, o tome ne znam ništa i do toga mi je malo stalo. Nalik sam na glumca koji je bio Hamlet, Neron, Alceste, Don Juan i Faust i koji, kad skine kostim i šminku, nije više nitko. U tome je zacijelo pouka neuspjeha moje knjige Vjetar Paraklet. Subjekt te knjige - M. T. - pokazao se previše nepostojanim'" Ispisujući lik homoseksualca, maslačka, ubojice, pisac postaje homoseksualac, maslačak, ubojica. Ali, suprotno mišljenju i stavu komesara, ne mora se prethodno biti sve to da bi se pisalo o svemu tome. Nešto je i do mašte, naime.
Michel Tournier od onih je pisaca koji uza svu golemu zavodljivost svoga pripovijedanja išću čitatelja koji će im biti darom dostojan. Premda je u njegovom načinu i gesti bilo nečega gotovo nespojivog, nečega što bismo mogli nazvati bajkovitim hiperrealizmom ili magijskim dokumentarizmom, golem ulog piščeve mašte tražio je uvijek isto tako golem ulog mašte njegova čitatelja. U dnevničkim zapisima to se dobro osjeti, premda su vrlo često sasvim ogoljeni. Njihova forma zna biti nalik novinskoj vijesti, ali je sadržaj takav da nam se učini kako iz jednog svijeta prelazimo u drugi. Pročitajte ovo: "Idem u jednu crkvu u predgrađu u kojoj se Lanza del Vasto (talijanski filozof i pjesnik, Gandhijev sljedbenik, pobornik nenasilja i religijskog sklada, op. ur.) prepušta molitvi. Odlazimo zajedno na ručak u obližnji bistro. On je zagriženi vegetarijanac. Užasnuto gleda biftek na mojem tanjuru i kaže: 'Jedete rane.'" Koja genijalna rasprava o onom što nastaje iz razlike u perspektivama!
VIDEO
