Bit će skoro 40 godina otkako smo prvi put vidjeli film o heroju distopijske priče postapokaliptičnog doba. Pobjesnjeli Max ili ipak bolje u engleskoj jezičnoj verziji Mad Max bio je tada nešto potpuno novo, ali i svojevrsna točka na i prijetnje svijetu nuklearnim ratom. Naziralo se tada da zapadna politika prevladava u nadmetanju s istočnim blokom, da se svjetska politika pomiče prema Bliskom istoku. Da je Mad Max sniman 60-ih godina, tretiralo bi ga se možda tek kao bolji propagandni uradak, ovako je imao predispoziciju da umjesto strepnje proizvede – vojsku fanova. Oni danas imaju čak i svoj dan. Odnosno, ne baš dan, nego praznik kojim nekog vikenda u godini obilježavaju svoju naklonost prema unikatnom svjetskom serijalu.
Wasteland Weekend, logično, iznimno je posjećen u Australiji, ne puno manje u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama. U nas se praznovanje filmova o preživljavanju doba nakon nuklearnog rata zove Mad Max Day.
– Po uzoru na australski Wasteland Weekend odlučio sam i ja kao fan filma napraviti Mad Max feštu. Radim je za svoj rođendan, a ove godine slavim 40. Ususret su mi izašli i prijatelji koji su podržali ideju, a pogotovo Zvonko koji je vlasnik Karting arene gdje će se festival i održati. Također, i legendarni birc u Trnju Zvjezdana prašina koja će također počastiti sudionike za vrijeme defilea, jer kakav bi to Mad Max dan bio bez vožnje po gradu. Kostimiranje za feštu vrlo je jednostavno, sudionici ne trebaju pratiti striktno likove iz filma, nego se samo obući kao da je smak svijeta – kaže organizator hrvatskog Wasteland Weekenda Mirko Penavić.
Utemeljio žanr
Prošle je godine događaj organiziran prvi put. Besplatne vožnje Karting arenom, posjet Escape Roomu i – glumljenje nekoliko scena iz kultnog serijala. Uz, najbitnije, kostime nalik onima iz filmova. Slična uprizorenja priređuju i fanovi serijala Ratovi zvijezda, njihovi su kostimi s vremenom postali gotovo vjerodostojne kopije originala. Medmeksovci kroče sličnim stopama, no u odnosu na distopiju u kojoj se događa priča o nomadu-pravedniku koji tumara postapokaliptičnim pustopoljinama, mala je razlika. Tehnologija spaja fanove širom svijeta.
Mad Max fanovi dosta su povezani preko društvenih mreža.
– Svakodnevno pratim događanja u svijetu, a mogu se pohvaliti da su za naš hrvatski Mad Max dan čuli posvuda u svijetu i da su događaj pratili sudionici filma Mad Max. Fešte vezane uz tematiku Mad Maxa sad se organiziraju po cijelom svijetu i postali smo dosta povezana zajednica koja razmjenjuje iskustva. Najjača je, naravno, Australija, pa Amerika, ali i u Europi ima super festivala s kojima smo povezani – Junktown u češkoj i Luna Negra u Španjolskoj. No to su festivali koji iza sebe imaju dosta kapitala i rade velike fešte. Naš Mad Max dan više je na dobrovoljnoj bazi, nema neke zarade. Zato ide dodatna zahvala sponzorima koji su prepoznali entuzijazam – govori Penavić. No, čini se da je hrvatskim fanovima Mad Max Day malo više od dobrog tuluma, kao što bi to za ljubitelje piva bio Dan svetog Patrika. Na toj se proslavi eventualno odjeneš u zeleno, ovdje na ulicu izlaziš kao Toe Cutter ili Gyro Captain, u kostimu vlastite izrade.
– Kad je izašao, film je bio revolucionaran, režiser George Miller s ekipom je napravio čudo. Nepoznati režiser iz Australije za malen je novac napravio film koji je utemeljio žanr. Prvi dio bio je niskobudžetan, ali je ostvario puno fanova i poklonika diljem svijeta. Kad sam ga pogledao, znao sam da ću kad narastem voziti motore. Za drugi nastavak Miller je imao veći budžet i tu je tek napravio čudo – utemeljio je cijeli jedan žanr – postapokaliptički film. Mnogim fanovima baš je taj drugi dio i najbolji, najbolji je također i Mel Gibson koji je postao zvijezda nakon serijala. Zanimljivo je da se priča, za razliku od svih filmova koji idu u nastavcima, nekako prati, a ovdje je režiser nakon prvog dijela u drugom obrađivao sasvim drukčiju temu – odjednom se svi bore za hranu i gorivo i civilizacije više nema...
Treći nastavak fanovi ne cijene puno, režiser je htio napraviti film sličan Gospodaru muha o napuštenoj djeci, ali su ga iz Hollywooda zamolili da napravi još jedan dio Mad Maxa pa je na dosta loš način i s hollywoodskim stilom povezao obje ideje. Zadnji nastavak je među fanovima bio dugo očekivan, deset godina sam na forumima pratio razvoj situacije, nisam se htio zavarati i postaviti prevelika očekivanja i mogu reći da je meni film bio O.K. – objašnjava naš sugovornik. Fascinacija je potpuna, o filmu se i njegovim glavnim akterima zna sve. Golem je i njegov utjecaj na pop-kulturu. Nabrijana vozila, prije svega motocikli, i s Mad Maxom su pronašli svoje mjesto u različitim supkulturama, nasljeđujući tako muscle careve i easy ridere prošlih desetljeća. Repliciranje interceptora i vozila iz filma popularan je hobi, no isto tako su masovne potjere našle svoje mjesto na ekranu. – Kad vidite kako to snimaju australski režiseri, dođe vam da masturbirate – rekao je jednom slavni režiser Quentin Tarantino komentirajući serijal. A i tu postoji odmak – vozač i vozilo praktično su jedno. S vozilom iz filma nestaje i vozač.
Arhetipski junak
Mad Max ima i svoju slučajnu zvijezdu, kao i u Ratovima zvijezda nikada nije veći od franšize, iako je bez Mela Gibsona praktično nemoguće zamisliti prva tri filma serijala. Drukčije ne može ni biti, Max je arhetipski oblikovan junak, poput Clinta Eastwooda, odnosno Joea, u Za šaku dolara ili Odmetnika Joseyja Walesa. – Mene gluma ne zanima, Tom Hardy odglumio je ulogu i to je to, najbitniji u priči je George Miller i dok je on tu, to će sve biti super. No na forumima i među fanovima serijala pokazalo se dosta entuzijasta koji su sami radili kratke filmiće o Mad Maxu. Nije također loše da postoji i strip koji je dao raditi sam Miller koji opisuje događaje prije zadnjeg filma Divlja cesta (Fury Road). Ne može se ipak poreći da je Mel Gibson također legenda filma – kaže Penavić.
Ni taj serijal ne bježi od identifikacije s vremenom u kojem nastaje i političkim i društvenim događajima koji to vrijeme obilježuju. Prva tri nastavka jasno korespondiraju s prividom političke stvarnosti. Max je red, bande protiv kojih se bori su nered, prijetnja postojećim zapadnim vrijednostima, pokazuje se to vrlo izravno, gotovo onako kako je Ronald Reagan identificirao sebe i Sovjetski Savez. Očito je tko se u Maxovim protivnicima može identificirati, anarhisti, punk pokret, brojne supkulture. U posljednjem nastavku, Fury Road, imamo naglašenu temu feminizma. Na najbolji australski kulturni proizvod naslanjaju se i druge bizarne činjenice. I Mad Max je među zamašnjacima neovisnog niskobudžetnog filma.
Osim što je, kako je istaknuo naš sugovornik, pokrenuo malu lavinu kratkometražnih filmova na svoju temu, sve do pojave Projekta Blair Witch nosio je titulu najprofitabilnijeg filma svih vremena. Unatoč tome što je u Americi zaradio samo osam milijuna dolara. Vjerojatno zato što je sinkroniziran. Originalni se Gibsonov glas pojavio tek 2001. godine. Na Novom Zelandu, kao i u Švedskoj, zabranjivan je. Takve su situacije danas nemoguće. Jer, Mad Max svjetsko je vlasništvo, australsko mu je samo porijeklo.
