Toni Janković, nekadašnji pjevač Divljih jagoda, priprema novi album! I to ne bilo s kim, suautor i jedan od izvođača mu je nitko drugi nego Zele Lipovača, osnivač Jagoda i jedan od najboljih gitarista s prostora nekadašnje države. Tonija su nazivali najboljim vokalom u Jugoslaviji, pogotovo što se teškog rocka i heavy metala tiče, ali znamo ga i po besmrtnim baladama poput “Krivo je more” i “Jedina moja”. Danas pjevač Jagoda živi na potezu Bihać – Zagreb – Amerika, uživa s prijateljima, i dalje se bavi glazbom i prati sina koji je krenuo njegovim stopama. U povodu novog albuma s Tonijem Jankovićem razmijenili smo nekoliko pitanja i odgovora.
Ponovno ste u studiju sa Zelom Lipovačom i, koliko čujemo, pripremate novi projekt. O čemu je riječ?
Divlje jagode slave 40 godina postojanja i za tu priliku Zele priprema novi album na kojem će, kao gosti, svirati i pjevati neki od onih koji su bili dio Divljih jagoda. Osim novih pjesama na albumu bi se trebale naći obrade ranih radova, a ja bih upravo dvije takve pjesme trebao snimiti. Osim starih pjesama u novom ruhu, snimit ćemo zajedno i jednu novu.
Hoćemo li opet vidjeti turneju Divljih jagoda?
Turneja je već počela u Beogradu, preko Sarajeva, i veseli me što ću se s Jagodama družiti i na nekim od nadolazećih koncerata.
Rođeni ste u Bihaću, kao uostalom i Zele Lipovača, pa i Alen Islamović. Dosta je zanimljivo da je taj grad dao neke od najutjecajnijih rokera bivše Jugoslavije?
Bihać je naš rodni grad i poznajemo se od malih nogu i, naravno, grad u kojem je glazba jedna od najvažnijih stvari u životu. U Bihaću je, kao i drugdje, uvijek bilo i uvijek će biti darovitih, mladih ljudi. Mi smo samo uz malo sreće, na čelu sa Zelom, uporno slijedili svoj san.
Iako sastavljene od Bišćana, Divlje jagode nastale su u Zagrebu 1977. Možete li se prisjetiti tih dana?
Naravno, cijela priča opet kreće iz Bihaća. U srednjoškolskim danima Zele je osnovao bend Zenit u kojem su svirali Mustafa Liha-Mući, Nihad Jusufhodžić, Zele i ja na vokalu. Nakon završene gimnazije Zele počinje studij u Zagrebu i poziva me da se pridružim novom autorskom bendu koji je nazvan Divlje jagode. Osim mene i njega, u postavi su se našli Adonis Dokuzović, Saša Cavrić, (Nihad Jusufhodžić) Mladen Krajnik, (Mustafa Ismailovski).
U toj prvoj postavi Divljih jagoda u kojoj ste pjevali zvuk je bio baš rokerski, pomalo garažni, no ipak tada ste bljesnuli s baladama “Krivo je more” i “Jedina moja”. Netko bi danas rekao – prodali se, komercijala! Ipak, to su bezvremenske pjesme koje i mladi danas pjevaju.
Kad smo svirali kao Zenit, imali smo baš taj sirovi, nabrijani, garažni zvuk i poneku laganicu. Dolaskom u Zagreb s Divljim jagodama obogatili smo i proširili zvuk Hammondom. Prve demo snimke napravili smo na 4-kanalnom Revoxu i odnijeli ih u Jugoton, gdje nam je Siniša Škarica nakon preslušavanja rekao da, ako imamo još neku baladu, napravimo demo u njihovu studiju. Pjesmu “Jedina moja”, koju smo imali još u Zenitu, Zele je pripremio s još nekim pjesmama i tako je ona postala naš prvi singl. Kasnije se u novoj obradi našla i na prvom albumu “Divlje jagode”. Tu nije bilo nikakvih kalkuliranja i kuhanja jer smo radili beskompromisno, srcem i dušom iskreno, ono što volimo! Kad je izašao singl “Jedina moja”, otišli smo na more u Trpanj da pripremimo album. Tu je nastala još jedna velika pjesma – “Krivo je more.” Nakon Trpnja otputovao sam malo do Sarajeva, kad odjednom iz svih jukeboxa čujem svoj glas – svirala je “Jedina moja”! Bez reklame, bez radijskih vrćenja, bez televizija, samo je isplivala i još uvijek pliva.
I do danas se “Jedina moja” smatra jednom od najljepših balada u bivšoj državi. Je li vam ona s vremenom postala teret, je li se možda javio pritisak da pokušate ponoviti takav uspjeh još nekom baladom?
Svaki je put poseban osjećaj kad je pjevam i uvijek je s velikom ljubavlju i respektom izvodim, pogotovo kad sam sa Zelom na sceni, a vidim i da je publika voli. Ne može se opisati osjećaj i ono što sam doživio u Štark Areni u Beogradu i Sarajevu prije nekoliko tjedana. Zele je, uz pomoć mladog i darovitog klavijaturista Damjana Deurića, napravio nove aranžmane dobro znanim pjesmama Divljih jagoda i obogatio ih mladim sarajevskim gudačkim orkestrom. Kad sam tu večer pjevao “Jedina moja”, osjetio sam nešto što vjerojatno nikad više neću. Neku neopisivu ljepotu i energiju. “Jedina” u novom ruhu, svježa i neponovljiva. Takva pjesma ne može biti teret, ona je nešto što nosim u duši i nikad nisam pokušao niti ću ikad pokušati ponoviti takvu pjesmu.
Jedan je od vaših hitova i legendarna road music pjesma “Auto stop”. Postoji priča da je prvi pjevač grupe AC/DC Bon Scott bio vozač kamioneta, a Angus Young i ostali članovi stopirali su ga poslije nekog koncerta i shvatili da je vozač rođeni pjevač. I tako je nastala legenda. Imaju li Divlje jagode s ovih naših drumova i autocesta kakvu zgodnu anegdotu?
Uvijek ima tih urnebesnih doživljaja s putovanja i drumova. Imam jedan s ranog početka Jagoda. Vozili smo se prema Imotskom starom cestom preko Knina na novogodišnju svirku. Adonis je bio za volanom, na suvozačkom mjestu kao i obično drijemao je Zele, a na stražnjem sjedištu gužvamo se nas trojica – Muc, Nihad i ja. Nailazimo na prijelaz preko pruge, desetak kilometara prije Knina. Spuštena rampa. S desne strane u malom blokiću sjedi željezničar i čeka da prođe vlak. Čekamo i mi. Čekamo. I dalje čekamo, kad Adonis sav umoran i nervozan jednostavno upali auto, da gas i zaobiđe rampu. Za njim ljuti željezničar kune, psuje, a Adonis polako vozeći samo otvori prozor i vikne: “Imamo bolesnika”! Nismo prošli ni tri kilometra, kad eto ti policija! Dajemo dokumente i slijedi pitanje: “Zašto ste prešli preko pruge, pored spuštene rampe?” Muk. U tom trenutku vadi se ploča i poklanja milicajcu koji odmah kaže da ima sina koji to sluša! Godinu dana nakon toga eto me u vojsci u Beogradu, na druženju sa studentima, kad se pojavi momak i kaže: “Ja sam sin milicajca koji vas je zaustavio i naplatio vam kaznu koju ste platili pločom!”
Gdje ste tada bili najpopularniji u bivšoj Jugi? Koji je koncert po vašem mišljenju bio vaš najbolji?
Teško je izdvojiti gdje smo bili najpopularniji. U toj prvoj, početnoj fazi bili smo dosta neorganizirani, a nakon odsluženja vojnog roka potpisali smo ugovor s Diskotonom i preselili se u Sarajevo. Zele je uozbiljio i profesionalizirao band, doveo nove ljude i snimili smo album “Stakleni hotel”. Svirali smo širom cijele bivše države, a najbolji koncert u toj postavi imali smo u prepunoj sarajevskoj Skenderiji.
Nekako se u to vrijeme za Divlje jagode i nisu vezale afere, vi ste nekako slovili kao dobri momci rock’n’rolla. Ili je možda sve to bila pogrešna informacija koju ste uspjeli držati dalje od medija?
Mi smo uvijek bili pristojni, skromni momci iz susjedstva, barem ja, haha. Jednom je Zele dvojici novih, Islamoviću i Budimliću, održao kratku lekciju o ponašanju u bendu i rekao: “Ne želim u bendu pijanice, drogeraše i škrtice!”
Jeste li se i vi kao i većina drugih bendova tada morali boriti protiv predrasuda, jeste li ikada imali problema s vlastima?
Predrasuda je uvijek bilo i uvijek će ih biti, ali što se mene tiče nisam se previše obazirao na to. Potekao sam iz skromne radničke obitelji i oduvijek sam bio apolitična osoba, pogotovo u to vrijeme. Sad, u demokraciji, sve što želim reći i misliti o politici kažem na glasanju, ako smatram da postoji stranka za koju bih glasao. Trenutačno takva stranka ne postoji. Javno se ne želim petljati u politiku koliko god je to moguće.
Jeste li neki bend smatrali posebnom konkurencijom jer, kada se vi osnivate, u sedlu je već Bijelo dugme, a pojavljuje se i novi val?
Nikad se nisam opterećivao konkurencijom ni razmišljao o potezima drugih izvođača. Meni je najvažnije svoj posao napraviti najbolje što mogu.
Nakon nekog vremena odlazite, a kao pjevač dolazi Alen Islamović, Jagode izdaju album “Motori” što je vjerojatno prvi heavy metal album na ovim prostorima. Zašto ste otišli?
Ja sebe smatram pop/rock/country/rock/blues pjevačem. U to vrijeme Zele je bio inficiran heavy metal zvukom, a meni to nikako nije ležalo pa je prirodno moralo doći do razlaza.
Sa Zelom ste i dalje u dobrim odnosima bez obzira na događanja u Jagodama. Koliko već traje vaše prijateljstvo, kako to da je opstalo toliko dugo?
S njim sam u izvrsnim prijateljskim odnosima. Ponekad sam gost na nekim koncertima Divljih jagoda i, evo, sad nešto i snimamo. Mislim da je to za mene najbolje.
S vašim odlaskom dogodilo se i veliko preslagivanje na rock-sceni – Islamović je počeo pjevati, zamijetio ga je Brega pa ga povukao u Bijelo dugme nakon što je potjerao Tifu, Tifa se pak skrasio u Jagodama. Jeste li ikada razmišljali o tome kako bi bilo da ste ostali? Alen i Tifa odlični su pjevači, no bi li imali baš takve velike karijere?
Ostao bih da sam se prilagodio novom hard’n’heavy trendu, ali moja priroda neprilagodljive osobe učinila je svoje. Kao pjevaču treba mi uvijek ono što osjećam i volim pjevati.
Koga ste najviše cijenili na ex-YU rock-sceni?
U ranoj mladosti volio sam Grupu 220 i Mlinareca, Korni grupu, Time, Indexe i Yu grupu.
Gdje je danas vaš dom, u Americi, Hrvatskoj ili Bihaću?
U Karlovcu.
Bavite li se još nečim osim glazbom?
Volio bih da se mogu malo odmaknuti od glazbe, ali ne uspijeva mi i tu sam i te kako aktivan. Surađujem s Vedadom Hadžiavdićem, Zlatanom Ćehićem Ćehom, Tonijem Eterovićem, Marijanom Gudeljom, Leom Thotom. Imamo 4.Towners band u kojem sviramo Ćeha, Miro Dimić, Robert Krkač, Boris Hrepić – Hrepa i ja. Tu je i moj kantautorski rad, Zagreb Chanson Fest kojem se uvijek veselim. Rado bih se bavio ribolovom ili nekim sportom, ali ne ide, umrijet ću s pjesmom na usnama.
I sin vam je ušao u glazbene vode.
Gabriel je također u glazbenim vodama. Do prije tri godine svirao je u heavy metal psihodelic rock-bendu Absortick. Bend više ne radi, a on se posvetio faksu i marljivo uči. Radi honorarno u tvrtki Izvan fokusa koju vodi mladi, perspektivni Filip Trezner. Bave se organizacijom velikih koncerata, evenata i sl. Također surađuju s Unisonom i rade HRT2 emisiju Pop rock Hr u kojoj je Gabriel izvršni producent.
Nema više vinila, odnosno unatoč povratku nije više mainstream glazbeni medij. Je li to za rock’n’roll i glazbu općenito dobro ili loše?
Da, istina, nema više vinila, nema ploča, CD-a također sve manje, ali glazba kao voda teče i unatoč svim poteškoćama pronalazi svoj put do publike. U svakom slučaju, za glazbenike autore to baš nije ugodna situacija, ali ipak se valja boriti. I opet dolazimo na onu staru izlizanu frazu da “samo najbolji, najuporniji i najhrabriji opstaju”.
Pogledajte album s ovogodišnjeg InMusic Festivala:
Nemru ovi bez smrdljive jugoslavije, u svakoj rečenici izvire tuga. Ovaj portal treba promijeniti ime u Šumadijske vesti.