Clapton je bog, legendarni je grafit pisan po Londonu 1966., a dvosatni dokumentarac “Eric Clapton: Life in 12 Bars”, koji je od sutra u kinima, iscrpno govori kako je tih godina postao bog, kako je to prestao biti te kako se, zamalo uništen ovisnošću o heroinu i alkoholu, vratio u normalu.
Mislili ste da je Clapton uredan, pomalo japijevski predvidljiv majstor gitare kakvog poznajete zadnjih tridesetak godina? Priča filma otkriva suprotno, vrlo detaljno i bez cenzure, koristeći i privatne filmove u kojima je Clapton “pustio kočnicu”, pa ga možete vidjeti in flagranti kako sredinom sedamdesetih uživa u kokainu, svađa se s publikom i daje rasističke izjave. Dakako, to je dio koji se dotiče Claptonovih autodestruktivnih demona, pri čemu bismo mogli reći da je, kad ih se napokon riješio, postao manje zanimljiv glazbenik. Ali je preživio i, prije svega, napravio puno toga. Riječ je o ozbiljnom filmu koji uz raritetne videomaterijale detaljno razlaže kulturološki dio priče, dolazak Claptona i prvotimaca nove rock-kulture.
Uz intimističku Claptonovu naraciju i izjave desetaka protagonista, otkrivaju se detalji oko djetinjstva (s majkom za koju su mu govorili da mu je sestra jer je rodila maloljetna), proboja The Yardbirdsa te života fanatika bluesa, studenta umjetničke škole koji je između slikarstva i književnosti odabrao gitaru. Preko John Mayall & the Bluesbreakersa i osnivanja The Cream 1966., vrte se ključne godine u kojima Clapton spaja gitaru Gibson Les Paul i pojačalo Marshall, te dolazi do zvuka koji je definirao mogućnosti rock-glazbe. Posebno je dragocjena snimka razgovora Claptona i Jimija Hendrixa koji 1966. dolazi u London. Dojam prijateljstva i poštovanja među konkurentima prevladava u godinama kad su zajedno svirali na božićnom koncertu Beatlesa 1964. u londonskom Hammersmith Odeonu, pri prvom satelitskom prijenosu emisije “All You Need Is Love” Beatlesa 1967.
Claptonova pionirska odiseja s The Cream – kao i snimanje u New Yorku s Arethom Franklin – završava pozicijom vodećeg rock-sastava koji se razilazi 1968., čime nastaje prvi mentalni „prijelom“ kakvima će obilovati Claptonov život. Podložen rijetko viđenim arhivskim snimkama i izjavama ljudi koji su odigrali najvažnije uloge u rock-industriji, od Ahmeta Erteguna, Muddyja Watersa, Billa Grahama – film nakon Claptonova sudjelovanja u postavama Blind Faith i dvostrukog albuma “Layla” 1970. na Floridi dobiva obrat i bavi se dramatičnim “izgubljenim godinama” do 1975.
Detaljna priča o razarajućoj emotivnoj vezi s Pattie Boyd Harrison, “ženom najboljeg prijatelja” Georgea Harrisona, te komercijalnom neuspjehu izvrsnog albuma “Layla” inspiriranog njom, Claptona pretvara u ovisnika koji Hendrixovu smrt komentira, “nisam bio ljutit samo zato što je otišao, već što sam ja preživio”.
I kad se u osamdesetima stabilizirao, tragična smrt četverogodišnjeg sina Connora 1991., padom s 54. kata newyorškog nebodera, Ericu postaje temelj za iduće samoobnavljanje, pjesmu “Tears in Heaven” i nekoliko nagrada Grammy. S bluzmenima koji su ga davno inspirirali susreće se opet na pozornici svog festivala Crossroads, a završne riječi B.B. Kinga – jednog od onih koje je Clapton promovirao sredinom šezdesetih, “jer bijela Amerika nije marila za tamnopute glazbenike” – vjerojatno su priznanje koje je sam Clapton izabrao kao najveću nagradu u značajnoj karijeri i turbulentnom životu.
