Ljubazan i drag pjesnik, susrećem ga jednog od nevoljnijih dana, početkom tisućljeća u uredu jednog zagrebačkog nakladnika, onoga dana kada je prijatelja pisca sustigla ružna dijagnoza. Nije Golub na tom mjestu trebao biti. Zatekao se slučajno, prema nekom prethodnom dogovoru. U crnom odijelu i s kolarom, u neprikladnoj, predubokoj fotelji iz koje se teško ustajalo, među nama, ustreptalim i uplašenim radi zemaljskih stradanja, sramežljiv da koga neovlašteno ne utješi ili da se kojem ateistu ne upetlja u njegovu kompliciranu, osobnom psihologijom opterećenu duhovnost, Ivan Golub djelovao je kao zbunjeni anđeo.
"Knjiga poučaka" zapravo su memoari stidljivog čovjeka. Tko sam ja da pišem memoare? A opet, grehota je svih tih sjećanja. I onda je negdje početkom rata, ili nakon što je pao komunizam, pa se činilo da smo svi skupa na pragu nečega novog, krenuo da piše kakav je poučak od koga primio. U životu je sretao ljude, i svatko od njih imao je tu jednu rečenicu ili riječ, tu jednu malu poučnu pripovijest, iz koje se on učio životu. Počev od oca, majke i sestre, preko profesora i odgajatelja u sjemeništu, do kolega svećenika, biskupa, rektora europskih bogoslovija, koje je Golub, i sam jedno vrijeme rektor, obilazio. Tu su, naravno, Alojzije Stepinac i Krleža, premda je ovom čitatelju zanimljiviji, jer je literarno uspjeliji, biskup barun Franjo Salis-Seewis, voditelj Zagrebačke nadbiskupije po Stepinčevu uhićenju, "vedar čovjek u nevedro vrijeme". Golub je rasan pisac, on osjeća ono što, vjerojatno, nikada ne bi sebi priznao: zanimljiviji su i čovjekovu sjećanju i književnosti samoj likovi koje možemo sagledati, od onih koji nas previše impresioniraju, pa nas samim tim i nadrastaju. Epoha se, na kraju, bolje prepoznaje u pogledu epizodista i autsajdera.
Ili Đuro Kokša, rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, u vrijeme kada je Golub tamo kao mlad čovjek boravio. A bilo je to slavno vrijeme održavanja Drugog vatikanskog koncila. Svi bi zajedno objedovali, i "koncilski oci iliti biskupi", i studenti koji su se u Zavodu zatekli: "Prije objeda bio je kratak pohod u zavodskoj kapelici. Rektor bi vazda požurio da biskupu otvori vrata kapele ili zastao pred otvorenim vratima blagovaonice da dade prednost biskupu neka uđe. Ne znam zašto, ali ja sam, kad sam se bio našao u takvoj prilici, pustio biskupa da si sam otvori vrata i nisam hitao da mu ih ja otvorim. Velim, ne znam zašto. Zacijelo zbog mladosti koje prkosi starosti." Kokša je, bezbeli, sve to gledao sa strane - tek taj je imao oko za gledanje, i šteta je živa što nije ništa zapisivao - pa je nakon nekog vremena pozvao mladića k sebi i rekao mu "Lancmane, svoju samostalnost i slobodu pokazujte u iznošenju svog mišljenja i zastupanju svojih stavova, a ne u uskraćivanju pažnje prema vlasti i uljudnosti prema vlasti i uglednicima."
VEZANI ČLANCI
Bio je to prvi od tri Kokšina poučka, a ovom se čitatelju posebno urezao u pamet, tako da o njemu i mimo knjige misli. Doista, u idealnom svijetu - a blagovaonica bogoslovije i samostanski i svetojeronimski hodnici vjerojatno su među uspjelijim simulacijama idealnog svijeta - sloboda bi se doista trebala ticati samo mišljenja i stavova. "Uskraćivanje pažnje", za koje Kokša opomene mladog kolegu, svoga zemljaka, posljedica je frustracije što se na mišljenja i stavove nikakva pažnja ne obraća. Ali kako god bilo, nikako ne bi valjalo brkati psovku i stav.
Ivan Golub bio je odličan pjesnik, nije bio nikakav gost u pjesništvu i u književnosti, kakvi inače znaju bio ljudi snažnih doktrina, crkvenjaci, revolucionari i ratni generali, kada se dočepaju lijepe književnosti, naročito poezije. Možda i zato što je dobro shvatio prvi Kokšin poučak, možda zato što je sam bio osjetljiv prema svijetu, a možda naprosto zato što je bio talentiran, tek Golub je doista bio odličan pjesnik. Kažu da je takav bio i svećenik. Ta dva njegova lica, pomalo i dva duha u istoj duši, nisu bila u sukobu. Kao što to često biva, pa onda stradava književnost. Sreli bi se, pak, u interesu Golubovom za Jurja Križanića. Taj interes ga je i vodio Krleži.
Dva su Krležina poučka, dvije anegdote. "Genij znade što treba raditi. Sve drugo ostavlja i radi samo to", izgovorio je, veli Golub, gledajući u toranj Crkve svetog Marka. "Bila je to rečenica bez razgovornog konteksta", dodaje. "A ja sam napisao knjiga i knjiga da ne bih radio što sam trebao raditi", zaključio je Krleža. "Obazreo sam se i stao. Stajao časak bez riječi. Naklonio se i izišao." Završava tako Golub najčudniju bilješku u knjizi, koja podsjeća na kakav zen-koan. U drugoj anegdoti Krleža svjedoči kako je kratko nakon Drugog svjetskog rata držao predavanje o književnosti, pa je kazao da je Evanđelje najznačajnije književno djelo. Iz publike se na to digao glas: "Dosta je religiozne propagande!" Krleža je, naravno, samo želio govoriti o književnosti. Ali iz publike će se, anoniman, uvijek začuti glas onih koji ništa ne razumiju.
Ivan Golub intenzivno je nastojao razumjeti one drukčije od sebe. To sam upamtio iz našega usputnog poznanstva, a najviše iz tog čudnog susreta kod zagrebačkog nakladnika, kada se slutilo skoro umiranje, dok je on nemoćan sjedio u svojoj predubokoj fotelji. "Knjiga poučaka", koju je za sobom ostavio, dobra je i pametna, ali je suštinski nedovršena. Pisana u nekoliko navrata, pa zatim ostavljana po strani, takva je morala biti.
VIDEO Sedam neodgovorenih pitanja slučaja Kate Middleton - zašto je tako dugo skrivala istinu
