Tužna vijest pogodila je danas sve ljubitelje hrvatske glazbe. Preminuo je Boris Babarović-Barba, legendarni frontmen grupe Crveni koralji. Boris Babarović, poznatiji pod nadimkom Barba, neizbrisivo je ime hrvatske i jugoslavenske rock scene, najpoznatiji kao dugogodišnji pjevač legendarne zagrebačke grupe Crveni koralji. Njegov glas obilježio je mladost brojnih generacija, a karizma i energični nastupi učinili su ga jednom od prvih pravih rock zvijezda na ovim prostorima.
Zagrebački vokalno-instrumentalni sastav, kasnije poznat kao Crveni koralji, započeo je s radom ranih 1960-ih, isprva pod imenom Crveni đavoli ili Crveni dječaci. Osnovali su ga 1962. godine Miro Lukačić (solo gitara), Davorin 'Dino' Sarajlić-Krog (bas gitara), Rudi Šimunec (ritam gitara), Medo Josip Badrić (bubnjevi) i Jelenko Miran Perković (vokal). Poneseni zvukom britanskih idola poput Cliffa Richarda i The Shadowsa, brzo su stjecali lokalnu popularnost.
GALERIJA: Emotivna i glamurozna dodjela 31. Večernjakove ruže o kojoj će se još dugo pričati
Svega nekoliko mjeseci nakon osnutka, grupi se pridružuje Boris Babarović Barba, preuzimajući ulogu glavnog vokala nakon odlaska Jelenka Perkovića. Bio je to trenutak koji će definirati daljnju karijeru benda i samog Babarovića. Kako je sam kasnije rekao, nastupi krajem 1961. (vjerojatno se odnosi na period prije formalnog osnutka Koralja 1962. ili neposredno nakon) na plesnjacima kod Tucmana i u Varijeteu dali su mu naslutiti da je to "početak jedne divne rock’n’roll priče" i da mu je "pjevanje suđeno".
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba Crvenih koralja i Borisa Babarovića. Grupa je "žarila" plesnjacima diljem Zagreba, a posebno kultnim statusom ovjenčan je njihov nastup na Ribnjaku, tada najposjećenijem plesnjaku u gradu. Njihova popularnost eksplodirala je izdavanjem prve ploče 1963. godine. Udarni hit "Rekla si - volimo se", autora Dine Sarajlića-Kroga, postao je senzacija.
Crveni koralji postali su prvi domaći sastav koji je prodao preko 100.000 primjeraka ploče, što je u to vrijeme bio nevjerojatan uspjeh, s obzirom na to da, kako izvori navode, u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo toliko gramofona. Sve njihove ploče iz tog perioda dosezale su srebrne i zlatne tiraže. Surađivali su s drugim zvijezdama tog vremena, poput Ivice Šerfezija (hit "Crvene ruže"), Karla Metikoša (Matt Collins) i Zdenke Vučković, prateći ih na snimanjima. Osvajali su nagrade na festivalima, poput prve nagrade žirija i druge nagrade publike na Zagrebačkom festivalu 1966. za pjesmu "Mirjana" te treće nagrade publike sljedeće godine za "Nemoj reći zbogom".
U doba najveće slave, Babarović je primao tisuće pisama obožavateljica. Budući da ih sam nije stizao otvarati, taj su posao preuzele njegova majka Erna i baka Dinka, a kasnije i fan klubovi. Babarovićev vokalni stil često je uspoređivan s njegovim velikim uzorom, Cliffom Richardom. Njegova interpretacija bila je puna emocija, a na pitanje o tajni uspjeha odgovarao je: "Potreba da glazbom usrećujem ljude. A publika... to osjeća." Savjetovao je mlade glazbenike da pjevaju "s dušom" i vjeruju u ono što pjevaju, ali i da završe školu radi sigurnosti.
Iako je početkom sedamdesetih nakratko napustio bend (zamijenio ga je Marijan Miše), ubrzo se vratio. Sebe je opisao kao "previše emotivnog i lakovjernog rokera", priznajući da ga kroz život više vode osjećaji nego razum. Ta emotivnost i iskrenost vjerojatno su bili ključni za duboku povezanost koju je ostvario s publikom. Zanimljivo je da se u mladosti, osim pjevanjem, bavio i džudom, što je, kako kaže, pridonosilo njegovoj popularnosti kod djevojaka.
Babarović je svoj privatni život uspijevao držati podalje od reflektora koliko je to bilo moguće. U intervjuu za Gloriju 2011. godine spomenuo je proslavu srebrnog pira (25 godina braka) sa suprugom Biserkom, ističući njezinu važnost u svom životu. Ima sina Borisa, direktora Reto centra za pomoć ovisnicima, i dvije unuke, Anamariju i Vesnu. Otkrio je i skrivene talente – pisanje tekstova za pjesme i crtanje.
Iako su euforične šezdesete prošle i članovi benda polako odlazili u mirovinu ili se posvećivali drugim poslovima (bubnjar Medo Badrić napustio je bend 1976., a kasnije i ritam gitarist Rudi Šimunec), Crveni koralji su povremeno nastupali i snimali, obilježavajući obljetnice. Babarović je nastavio glazbenu karijeru i kao solist. Snimio je samostalni album s hitovima Crvenih koralja te nastupao na turnejama po Australiji i Americi. Ostao je aktivan na sceni, često nastupajući na nostalgičarskim okupljanjima i koncertima, čuvajući uspomenu na zlatno doba rock'n'rolla. Povodom 50. obljetnice karijere, planirao je veliki koncert u Lisinskom uz gostovanje svog idola, Cliffa Richarda.
Boris Babarović Barba ostaje jedna od ključnih figura ranog hrvatskog rocka. Kao frontmen Crvenih koralja, postavio je standarde popularnosti i profesionalizma, a njegov glas i pjesme poput "Rekla si - volimo se", "Mirjana" ili "Napuljska gitara" dio su kolektivne glazbene memorije.
VIDEO: Ovo je bio najdirljiviji trenutak večeri: Zbog priče Ivane Mišerić ljudi u publici su jedva zaustavili suze
Pokoj duši Barba, sućut obitelji i prijateljima, ...... koja su to vremena bila, čaga na Ribnjaku, komada ko' pljeve,........ danas smartphona ko' pljeve, ....... ba.