Davne 1987. Sanja Doležal, pjevačica Novih fosila, u Lisinskom je održala za nju kultni koncert na kojem je doslovno ridala i od ganuća nije mogla pjevati. Bila je tada, kaže, u nekoj svojoj privatnoj ljubavnoj priči pa su je svladale emocije. No 12. svibnja ove godine, na velikom povratničkom koncertu u Zagrebu, dogodilo se nešto što je nadmašilo čak i kult nastupa otprije 24 godine, pa Sanja sada kaže:
– Ovo u Ciboni bio je definitivno najemotivniji koncert! A uoči početka turneje koju su svojim nastupom pokrenuli pjevačica je ispričala sve o tome kako je biti jedina žena u muškom bendu, ali i otkrila mnogo detalja iz svojeg privatnog života i burne prošlosti. Prije braka s Nenadom Šarićem, također članom Fosila, romantično je se povezivalo i s Rajkom Dujmićem i Draženom Petrovićem, a o svojim bivšim ljubavima veselo je kazala:
– U životu moraš poljubiti puno žaba da bi došao do princa. Ali to ne znači da je neka ljubav bila kriva. Nema krivih ljubavi!
Kako je poslije šest godina vratiti se na scenu? Je li to kao vožnja biciklom ili osjetite da ste zakržljali?
– Svi misle da se vraćamo na scenu nakon šest godina, a to nije istina. Mi smo se prije šest godina okupili nakon pauze od 15 godina i sve to vrijeme stalno smo aktivni. No činjenica je da šest godina nismo imali veliki koncert u Zagrebu. Dakle, cijelo vrijeme održavamo kondiciju pa nam u Zagrebu nije bilo teško pokazati onu staru emociju koju smo uvijek imali.
Je li bilo treme prije izlaska pred zagrebačku publiku?
– Trema je bila strašna! Najiskrenije, prosjedila sam prijepodne na zahodu. Nervoza je krenula u želucu, mislila sam da će biti i opakije, da ću morati popiti neki lijek, ali do toga nije došlo. Odradila sam svoje na prijestolju na koje i car ide pješice i pola sata prije izlaska na scenu počela drhtati. Ali, kad sam izašla na binu, vidjela publiku, kćer s prijateljicama u prvom redu, za deset sekundi sve je nestalo.
Pripremate album. Kako napreduje?
– Polako. Već prosviravamo neke nove pjesme. Naša je glazba za one od sedam do sedamdeset i sedam i takve su i nove pjesme, a tematika je opet ljubavna.
Pjesme piše Rajko Dujmić. Hoćete li i vi uskočiti i napisati koju?
– Nisam talentirana. Sjećam se kao u magli da sam kao sretno ili nesretno zaljubljena tinejdžerica pisala stihove, ali to nikad nije bilo dovoljno kvalitetno da ugleda svjetlo dana. Ja sam više za prozu nego za poeziju.
Otvoreno ste priznali kako se, dok su Fosili bili mladi, poslije koncerata opijalo, pa čak i demoliralo hotelske sobe. Kako izgleda fešta poslije koncerta danas, kada ste svi malo stariji?
– U Fosilima je vrijedilo pravilo koje je i danas na snazi, a to je da prije koncerta nitko ništa ne smije popiti. A poslije koncerata znali smo se opustiti. No danas demoliranja uopće nema. Uglavnom demoliramo sami sebe, i to tekućim sredstvima. I poslije zagrebačkog koncerta otišli smo zajedno u jedan klub, ali bili smo tako umorni da smo vrlo rano otišli na spavanje.
Intenzivno ste proživjeli burne 80-e i izlazili u kultnu Zvečku.
– Uh, da. Marijan Ban stvarno ih je dobro opisao u svojoj pjesmi! Izlazila sam u Zvečku, Kavkaz i Saloon, a uz silnu zabavu na tim mjestima vodili su se i razgovori o umjetnosti, kulturi, glazbi, knjigama i mnogo manje o dnevnopolitičkim situacijama. Danas su i nas i mlade pojeli politika, kriza, gospodarstvo i ‘političke zvijezde’ te nam preuzeli živote. To je tužno.
Jeste li upoznali Johnnyja Štulića?
– Jesam, bio je zanimljiv. Ali ja sam osobno više od Azre voljela Parni valjak i Husa i Akija. Družila sam se i s dečkima iz Prljavog kazališta, a Štulić je imao svoj krug poklonika. Bilo je kvalitetnih autora i čini mi se da je tada bilo više kreativnosti nego danas.
Je li vam teško kao jedinoj ženi u muškom bendu?
– Ne. Nije bilo niti ima maltretiranja, a ni ja nikad nisam izigravala damu ili mimozu jer su mi dečki odmah u startu rekli da sama nosim svoje kovčege.
Funkcionirate li u životu lakše sa ženama ili s muškarcima?
– Kad je veća skupina ljudi, lakše je s muškarcima. Mi žene po prirodi smo komplicirane i k tome, ako se u grupi od više žena poklope PMS-ovi, ta sredina može biti gadna. Ali imam ženske prijateljice i volim naše babinjake i taj smijeh i žensku otkačenost i tračanje muškaraca. Ali lakše mi je raditi s muškarcima. Jednostavniji su.
Hrvatska posljednjih godina na Eurosongu nema uspjeha. Koji je vaš savjet za vraćanje eurovizijskog sjaja?
– Nisam kompetentna, ali znam da je ono što Hrvatskoj treba dobra pjesma. Ne trebaju nam magičari ni reality showovi i sustavi natjecanja koji traju mjesecima. Treba krenuti u lov na autore, a svjetskih pjevačica i pjevača imamo.
I sami ste s Fosilima nastupili na Euroviziji 1987. s pjesmom “Ja sam za ples” i bili četvrti. Nije bilo Facebooka ni interneta, kako su obožavatelji dolazili do vas?
– Dobivali smo jako puno pisama. Više se ni ne sjećam koliko je to bilo drukčije vrijeme. Nezamislivo mi je da tada nije bilo mobitela, a putovali smo po cijelom svijetu, na vrijeme stizali na sve obveze… Danas kad izađem bez mobitela imam osjećaj da sam gola i bosa i da će mi propasti dan.
Bili ste ultimativna zvijezda 80-ih, je li bilo i bračnih ponuda ili čak nasilnih obožavatelja?
– Neki su me se usudili zaprositi, ali krivi! To je bilo lijepo. Ali sjećam se i mučnih situacija. Jedna djevojka bila je opsjednuta nama i kad nije znala kako tu ljubav iskazati, probušila mi je sve gume na automobilu. Jedan neuravnoteženi mladić mjesecima me pratio u stopu i znao noću stajati ispred kuće, morala sam potražiti i pomoć službi. A treći slučaj bio je telefonski manijak koji je uznemiravao moju obitelj. Ali za tako dugu karijeru to i nije previše neugode te i danas najnormalnije živim, i s kumicama na placu sam si dobra i nemam problema.
Pjesmom “Ja sam za ples” kao da ste predvidjeli da ćete 24 godine poslije doista zaplesati u showu “Ples sa zvijezdama”. Jeste li nastavili plesati?
– Nevjerojatno je da ja, koja se cijeli život bavim glazbom, do sada nisam imala pojma koja je ples čarolija. Sa suprugom i desetak bračnih parova, svi ovako u najboljim godinama, svaki tjedan plešem i otkrivam salsu!
Kad ste u showu plesali rumbu, vaš suprug Nenad Šarić umirao je od smijeha. Jeste li je sada svladali?
– Jesam, a sada ja umirem od smijeha kada gledam njega kako pleše salsu.
Sve je popularnije oblikovanje tijela erotskim plesom na šipki. Biste li se u tome okušali?
– Već sam krenula! No zbog obveza sam izdržala samo mjesec i pol. Gledala sam prvenstvo Amerike u plesu na šipki i zadivljujuće je što te žene mogu. A vidjela sam da ima i muškaraca koji to plešu pa možda moj suprug ni ne zna na što ću ga još nagovoriti! Ja sam svladala nekoliko osnovnih elementa i na jesen ću se vratiti na šipku.
Jednom ste i supruga počastili neuspjelim striptizom.
– Istina. On je umro od smijeha, ali meni nije bilo smiješno. Svi moji pokušaji senzualnosti uglavnom završe smijehom sa suprotne strane.
Je li istina ili medijska priča da ste na jednom koncertu potpuno nagi skočili u bazen?
– Dakle, to je nešto što ne bih voljela da čitaju moja djeca. Samo ću reći mladost-ludost, imala sam 16 godina i nije bilo u fazi s Fosilima.
Prije manje od mjesec dana proslavili ste 48. rođendan. Čemu možete zahvaliti na mladenačkoj energiji koja pršti iz vas?
– Mislim da je ta energija odraz karaktera i zadovoljstva životom, a radost življenja onda se vidi i na licu. Još se veselim izazovima života i uživam u njemu. Ne radim pretjerano na održavanju svojeg fizičkog izgleda, trebala bih više od plesa i badmintona koji igram. Ali prije svega mi je veselje s prijateljima i to me pomlađuje.
Bojite li se starenja i jeste li pomišljali na kakav operativni zahvat za uljepšavanje?
– Ne bojim se starenja, ali bojim se bolesti. Ima ljudi od sedamdeset i osamdeset godina koji šeću gradom, planinare i žive ugodan život i baš tako, uspravno poput njih, voljela bih dočekati duboku starost. A na plastične operacije još nisam krenula, a i mislim da mojem tijelu nema spasa. Ne mogu mu pomoći ni noževi. Ali, kada bih dobila ponudu iz Hollywooda da snimim film s Georgeom Clooneyjem, pristala bih i na nož!
Ljepoti pridonosi i ljubavna i bračna sreća.
– Naravno. Evo, Nenad i ja smo punoljetni, 18 smo godina u braku.
Sve je popularnije obnavljanje bračnih zavjeta. Razmišljate li o tome?
– Pa možda za 25. godišnjicu, ako dotjeramo do tog srebrnog pira. Nismo razmišljali kako bismo to obilježili, ali volimo putovati i to je nešto na što bih mogla odvojiti i zadnji novčić, pa bi bilo lijepo da se to dogodi na nekom putovanju. Doduše, ima jedno putovanje snova – put oko svijeta u 21 dan. Uključeni su i avioni i brodovi i vlak i formalno se obiđe zemaljska kugla, pa tko zna, mogli bismo se upustiti u tu avanturu za moj 50. rođendan i 20. godišnjicu braka!
Kako vas je suprug osvojio? Ili ste možda vi njega uhvatili?
– Dan-danas se ne možemo složiti oko toga. Neki smo dan to komentirali i on tvrdi da sam ja njega hvatala, a ja tvrdim da je on mene. I što smo duže u braku, sve se manje sjećamo i priče su nam različite. Ali prava je istina da je to bio trenutak kada smo obostrano prepoznali jedno drugo. To nije bila ljubav na prvi pogled, dvije godine prije veze bili smo dobri prijatelji. Pričali smo o svemu i povjeravali se jedno drugome, komentirali svoje prekide. I možda se ne sjećam točno trenutka u kojem smo se pogledali i vidjeli nešto više osim prijateljstva, ali već deset dana nakon toga živjeli smo zajedno.
Jeste li u braku osjetili ono što zovu krizom srednjih godina?
– Pa kriza u braku nastupi i prije srednjih godina. Prve krize dođu kada dobijete djecu. Mi smo imali krizu kada sam rodila drugo dijete ubrzo nakon prvog i kad smo imali sve manje vremena jedno za drugo. Kriza ima uvijek, što je brak duži i njih je više. Međutim, umijeće braka je preživjeti ih i ne posustajati već kod prve krize. Treba sjesti i vidjeti zašto ste vas dvoje skupa i puno razgovarati. Uvijek su nas vezali isti interesi i isti prioriteti i u teškim trenucima nije nam bilo teško sjetiti se zašto smo jedno s drugim.
Neizbježno je da ljude u braku privlače i drugi muškarci i žene. Je li vama ikada za oko zapeo netko drugi i jeste li o tome razgovarali sa suprugom?
– Ja često u šali kažem da, ako sam se udala, nisam umrla. Dakle, da, volim s curama komentirati nekog šarmantnog, zgodnog muškarca, isto kao što i moj suprug ne žmiri po cesti kada prolaze lijepe žene. Ali u braku treba znati izvagati. Mi smo se odlučili jedno za drugo i onda, kad možda i pomisliš kako bi ti bilo s nekim drugim, onda kažeš ‘ja sam se odlučio za ovu opciju, a tu su i moja djeca’ i mislim da u tim trenucima to i treba prevagnuti. Ali da, suprug i ja se znamo zafrkavati i komentirati zajedno druge jer nije grijeh primjećivati lijepe ljude.
A imate li scenarij za slučaj da saznate da vas je suprug doista prevario?
– Lako je teoretizirati, ali ne znam što bi se tada zbilo. Na babinjacima znamo razgovarati o tome, a imamo i prijatelje koji su proživjeli tu situaciju i u godinama sam kad kažem ‘nikad ne reci nikad’ i ‘nemoj nikome suditi’ jer ne znam što bi se dogodilo kad bi se to meni događalo. Sad mogu reći da bih oprostila, ali možda to ne bih bila u stanju.
Jeste li konfliktna osoba?
– Nisam svadljiva, a bilo bi dobro da malo jesam. Ja sam profil čovjeka koji sve trpi i guta i zbog toga mi je prije desetak godina i oboljela štitnjača. To je bolest tzv. gutača, odnosno osoba koje iz sebe ne izbacuju ljutnju. Jedan liječnik savjetovao mi je radionice na kojima ću naučiti izbacivati sve iz sebe i bila sam na dva-tri razgovora kod psihijatra. Još učim, ali nikad neću postati tip koji lupa šakom o stol. Ne izazivam konflikte, čak se u nekim situacijama češće povučem i rasplačem.
Kad ste se u životu najviše prestrašili?
– Kad sam rodila djecu, u tom divljanju hormona mlade majke pojavio mi se glupi iracionalni strah da će to moje tek rođeno dijete jedan dan pregaziti tramvaj. A pravi strah osjetila sam lani kad je moja kći sama putovala u London pa su je na londonskom aerodromu dva sata zadržali i nisu joj dopustili ulazak u zemlju. Ona je imala 14 godina i izbezumila me ta situacija da je negdje sama i prestrašena, a da ja ne mogu sjesti u auto i otići srediti situaciju.
Jeste li vjernica?
– Vjera je važan dio mojeg života. Sa 25 godina, kad sam bila na vrhuncu karijere, putovala svijetom i imala sve što sam poželjela, osjetila sam da to nije to. Tražila sam dublji smisao i tada od jednog formalnog vjernika koji je vjeru doživljavao samo kroz kićenje bora postala iskreni vjernik. Apsolutno planiram dočekati papu na Trgu bana Jelačića i neće me spriječiti gužva! I kada je papa Ivan Pavao došao u Hrvatsku stajala sam s tek rođenim Lukom na rukama u gužvi.
Što kroz sanjaportal.hr, što kroz talk show koji ste vodili na RTL-u, u razgovorima s ljudima dotaknuli ste se gotovo svih tema. Postoji li ipak neki tabu o kojem ne biste željeli govoriti?
– Nisam osoba koja drugima soli pamet i nameće mišljenje, ali strašno volim čuti. U emisijama sam razgovarala s ljudima koji su se odlučili na otvoreni brak, različite spolne orijentacije, svinganje, upoznala sam mnoge stvari koje su meni bile nepoznate i to mi je pomoglo da sve mogu shvatiti. Ne sramim se razgovarati ni o čemu i mislim da nema tabu tema.
Onda jedno otvoreno pitanje – je li vam 15 minuta sna vrednije od orgazma?
– Kako kada! (smijeh) Ima trenutaka kada bi čovjek radije okrenuo leđa i zaspao, ali ima trenutaka kada bih propustila sav san.
Koliko je seks važan za brak?
– Vrlo važan. Neću reći da je najvažniji jer je najvažnije da dvoje poveže ljubav i slične sklonosti te da se i nakon dvadeset godina braka možete skupa smijati. Naravno da strast na početku i poslije dvadeset godina nije ista. Tko kaže da jest, bojim se da laže. Dakle, seks je važan, ali može se i bez njega ako postoje sve te druge sastavnice. Jer, ako s muškarcem ne možeš razgovarati, ni najbolji seks na svijetu to ne može spasiti.
Što biste još željeli naučiti?
– Nisam još uspjela postati letačica zmaja. To sam željela u inat svom ocu koji je bio pilot malih sportskih aviona i kontrolor leta te je htio da naučim voziti jedrilicu, a ja sam onda rekla da ću radije upravljati letećim zmajem. Nisam to još napravila, ali suprugu često najavljujem da ću za 50. rođendan skočiti s padobranom. Ali, kako godine idu, sve me više frka!
Kakvi su vam planovi za ljeto?
– Ljeto će biti poluradno, poluodmorno. Ali ostat će mnogo vremena za oslobađanje od stresa u našoj vikendici na Mrežnici. Često nam dođu prijatelji pa roštiljamo uz malo crnog vina, a, ovisno o tome koliko ga se na kraju popije, znamo vrlo rano otvoriti plivačku sezonu u rijeci! (smijeh) A sezona dugo i traje, lani sam plivala još na suprugov rođendan 10. listopada. Uživancija!
Bila i ostala prava zena.....seve i ostale novokompanovane fufice joj nisu do koljena...