Pod prijetnjom kiše koja srećom nije pala i pod nešto smanjenom, a ne ljetnom temperaturom, prvi dan 13. festivala INmusic na zagrebačkom Jarunu donio je prve ovacije dvadesetak tisuća ljudi sjajnoj postavi najvećih imena.
No, na tri veće pozornice od 17 sati popodne redali su se i oni manja, nikako ne i sporedna. Na drugoj velikoj pozornici nastupio je Témé Tan, Belgijanac rođen u Kongu čija je smjesa afro-popa, latino utjecaj tipičan primjer world musica kakav smo puno puta čuli, a davno započeli Paul Simon i nastavili malijski Tinariwen. Istovremeno s njim na trećoj pozornici nastupili su domaći Tyger Lamb koji na engleskom izvode svoju retro smjesu bluesa, surfa i rocka s albuma Born Into This koji je producirao Dalibor Pavičić iz Bambi Molestersa.
No, sat i petnaest minut nastupa Davida Byrnea i The Kills, te završni koncert Queens of the Stone Age bill su glavni menu po koji je došao najveći broj publike. Byrne nije 14 godina nastupao u Zagrebu, imao sam prilike dva puta raditi intervju s njim, a povratak albumom "American Utopia" doveo je do njegove velike povratničke turneje.
U Zagrebu je od početka s pjesmom Here i ljudskim mozgom u ruci, uz penjanje glazbenika na pozornicu ponudio sjajan, koreografiran nastup s ritualnim plesom glazbenika i visoko podigao ljestvicu inteligentnim pristupom sa sjajnom glazbom. Od solo hita Lazy na dalje, u monokromnoj sivoj vizualizaciji i u sivim odijelima svih na sceni, izveo je znamenitu zaostavštinu Talking Headsa. Ali onaj dio naklonjen afro-funku (I Zimbra, The Great Curve, Slippery People, Blind), hitove This Must Be the Place, Burning Down The House i Once in the Lifetime, skupa s pjesmama s odličnog novog albuma i obradom Hell You Talmbout od Janelle Monáe na kraju. S atraktivnim pratećim sastavom pokazao je zašto je jedan od najznačajnijih autora povijesti rocka i inovativan frontman kojeg je publika ispratila ovacijama.
The Killse smo lani gledali u Tvornici, a njihovu pjevačicu Alison Mosshart sam pred par godina imao prilike gledati u Londonu i u zajedničkim sastavu Dead Weather s Jackom Whitom. Očiti rast Killsa i sjajna Mosshart nisu dali neke rezultate na drugoj velikoj pozornici INmusica, a njihov iskričavi rock s izraženim gitarskim rifovima Jamieja Hincea danas djeluje daleko banalnije i mlitavije nego nekada.
Queens of the Stone Age predvođeni Joshom Hommeom na gitari u peteročlanoj postavi završili su prvu festivalsku večer sa sat i pol motoričke, cikličke svirke pred livadom krcatom publikom. Za razliku od bečkog nastupa lani, gdje je Homme izgleda bio pijan ili veseo pa je teško slagao i najave među pjesmama - bilo je to vrijeme incidenta kad je nogom udario djevojku u publici - na INmusicu je bio u itekako "voznom" stanju. Samo pozitivne poruke o domaćinima, publici, festivalu tipa "neka vlada mir u svijetu", ali i glazba koja je bila sve samo ne mirna. Profiltriravši utjecaje rocka šezdesetih i sedamdesetih od Cream do Blue Oyster Cult i dalje, QOTSA su besprijekoran svirački stroj koji je i na povratku u Zagreb od početka s If I Had a Tail, preko Monsters in the Parasol i My God Is the Sun, do Go With the Flow i A Song for the Dead, iz pjesme u pjesmu, a odsvirali su ih petnaest, mljeo sve pred sobom.
Valja reći da je značajka glavne pozornice INmusica prvorazredna rasvjeta i scenografija koja svakom izvođaču daje mogućnost njegove posebne vizualizacije. Stoga su i Byrne i QOTSA nastupili s potpuno različitim, luksuznim scenografijama kao da su svirali na dvije različite pozornice, a publika dobila cjelovit doživljaj kao i na bilo kojem njihovom samostalnom koncertu.
