Zagrebačku glumicu Petru Kurtelu navikli smo gledati na kazališnim daskama te u TV serijama poput “Zabranjene ljubavi” i “Pod sretnom zvijezdom”. U azijskim zemljama dokazala se i kao uspješan model, ali u filmu je dosad imala tek nekoliko manjih uloga. Zbog toga je kao veliko, ugodno iznenađenje došla vijest da je Kurtela angažirana u novom filmu proslavljenog redatelja Cristija Puiua, kojeg smatraju začetnikom rumunjskog novog vala, a koji će imati premijeru na ovogodišnjem Cannesu.
Ispričajte nam više o projektu. Kako ste se našli u njemu?
Film “Sieranevada” koprodukcija je nekoliko zemalja među kojima je i Hrvatska, dakle bilo je potrebno da u njemu bude i jedna hrvatska glumica. To sam na sreću ispala ja jer je Cristi imao jasnu ideju koji tip osobe želi. Ivana Ivišić i Marina Redžepović iz Hrvatske su slale niz prijedloga, sve dok nisu došle do moje slike i on je rekao: “To bi moglo biti to”.
Jeste li bili upoznati s ranijim radom Cristija Puiua?
Nevjerojatno je što me ta uloga pronašla jer sam njegov veliki fan! Cristijeva “Smrt gospodina Lazarescua” jedan je od najboljih filmova koje sam ikada vidjela. Da ne spominjem koliko obožavam cijeli njihov novi val. Točno se sjećam kako sam preko Skypea razgovarala sa svojim prijateljem, rumunjskim redateljem koji mi je rekao da Puiu snima novi film. Taman sam govorila kako jedva čekam da ga vidim jer sam gledala sve što je dosad radio, kad mi je stigla poruka da sam u najužem krugu za jednu veliku međunarodnu produkciju koja se snima u Bukureštu, ali mi ne smiju reći o kojem je redatelju riječ jer je sve još velika tajna. Odmah mi je bilo jasno da imam ulogu u filmu Cristija Puiua. Skoro sam pala u nesvijest od uzbuđenja.
O čemu je u filmu riječ? Koja je vaša uloga?
Radnja je smještena u jedan stan u Bukureštu u kojem se četrdeset dana nakon smrti člana obitelji održava okupljanje rodbine sa svećenikom. Ja nenajavljeno upadam u njihov već stvoreni obiteljski kaos i donosim još malo kaosa kao studentica arhitekture iz Zagreba kojoj se upravo dogodila jedna osobna drama.
Kako je izgledalo samo snimanje u Bukureštu?
Prije dolaska na set imala sam veliku tremu, ali ispostavilo se da će tamo biti mnogo ljudi koje znam sa Sarajevo Talent Campusa, a Cristi je u međuvremenu angažirao i novog snimatelja kojeg sam otprije dobro poznavala, tako da sam se u Bukureštu na kraju osjećala kao doma. Cristi ima zanimljivu metodu snimanja u kojoj mi stalno glumimo, bez obzira na to je li kamera usmjerena prema nama ili nije. Čak i nakon što snimatelj izađe iz sobe, svi koji u njoj ostaju moraju nastaviti glumiti. Znali su proći dani u kojima sam davala najbolje od sebe i ubijala se od posla, da bih shvatila kako ništa od toga nije snimljeno ili me kamera samo ošinula u prolazu.
Puiu slovi za beskompromisnog i pomalo teškog suradnika...
Strašno je zahtjevan, posebno za produkciju. On se ne bavi budžetom, nego samo zahtijeva sve što je potrebno da bi scena funkcionirala. Cristi zna da je potrebno uložiti puno znanja, vremena i novca da dođe do remek-djela i na tome inzistira. Zato moram posebno istaknuti producenticu Zdenku Gold i sve hrvatske filmske djelatnike koji su sudjelovali u realizaciji filma, jer sam u Bukureštu o njima čula samo riječi hvale. Cristi je jednak i prema glumcima, zbog jedne sekunde u kojoj ti ne vjeruje cijelo snimanje počinje ispočetka. Casting je zato trajao godinu i pol, a neke je glumce mijenjao i na samom setu. Ali predivno je što na snimanju daje jako konkretne upute i puno se bavi glumcima, tako da uvijek znaš na čemu si. U pauzama smo razgovarali o kazalištu, filozofiji, različitim pogledima na život... Zahvalna sam na svemu što me naučio. Njegove riječi još uvijek mi zvone u glavi.
Jeste li očekivali da će film zaigrati u Cannesu?
Kad sam vidjela kako izgleda produkcija, bilo mi je jasno da smo na tragu “Smrti gospodina Lazarescua”, ali nisam se ni nadala da ćemo završiti u glavnoj konkurenciji festivala. Za mene je to golema stvar, prva sam hrvatska glumica od osamostaljenja koja će proći crvenim tepihom rezerviranim za filmove u lovu na Zlatnu palmu. To je velika stvar i za našu kinematografiju, jer taj film ne bi bio isti bez cijele ekipe Hrvata, koje sam ja mali dio.
Može li vam to otvoriti put prema nekim većim ulogama?
Nadam se, iako nemam prevelike ambicije da pokorim filmski svijet. Prije svega želim biti dio hrvatske filmske priče pred kojom su veliki uspjesi ako se u nju bude dobro ulagalo. A što se Cannesa tiče, moja je najveća sreća što imam akreditaciju koja mi omogućava da gledam druge filmove, osjetim tu atmosferu ozbiljne filmske industrije i, na kraju krajeva, vidim sebe na platnu najvećeg festivala na svijetu. •
>> Urnebesni Čehov na američki način