U velikom pogonu Tvornice kulture svoj treći album “Sve je ovo igra” u izdanju Aquarius recordsa publici će 17. listopada predstaviti bend U pol’ 9 kod Sabe. Ovaj bend koji će vam pozornost najprije privući neobičnim imenom, a onda i zanimljivim glazbenim repertoarom čine Ana Opalić (klavijature), Martina Zvonić (vokal), Marko Lucijan Hraščanec (el. gitara, saksofon), Helena Ernoić (bas gitara) i Zrinka Kolarić (bubnjevi). Tko je smislio ime bendu, jesu li ikada imali problema jer u svojim pjesmama otvoreno tematiziraju lezbijsku ljubav, kako su ih prihvatili kolege s glazbene scene samo je dio tema koje smo pretresli s Anom, Martinom i Helenom.
– Imale smo probe kod basistice Sabine u 20.30 sati. Činilo mi se da je U pol’ 9 kod Sabe baš kul ime za bend – otkriva nam Ana, a Martina dodaje: – Ime je predložila Ana kada smo trebali imati prvi nastup, a nakon toga smo ga i zadržali jer je stvarno jedinstveno i opisuje naš početak. Pitamo djevojke kako je publika prije deset godina prihvaćala pjesme o lezbijskoj ljubavi, a kako gledaju na to danas.
– Prije 10 godina mi smo mislile da se samo zabavljamo. Bend je u početku bio “terapijska grupa” za cure koje su upravo prekinule ljubavnu vezu. Zato smo ga i osnovale. Bilo nas je 5 i sve smo bile u prekidima i u komi i Martina je došla na ideju da osnujemo bend jer smo se ionako često družile uz gitaru i pjevanje. Danas iza sebe imamo treći album, mnogo dobrih koncerata po regiji i evo slavimo deseti rođendan u velikom pogonu Tvornice – priča nam Ana. Martina veli kako su prije deset godina imali publiku koja je bila njihova ekipa, ali priznaje kako je bilo i onih koji nisu željeli da se zna da idu na njihove svirke jer su mislili da će ih to “razotkriti”.
– To se mijenjalo, imali smo podršku alternativne publike koja voli pomicati granice i koja je i sama uključena u neku vrstu građanskog aktivizma. To se zatim počelo širiti. Baš me zanima koliko daleko - možda ćemo to moći zaključiti nakon ovog koncerta! – kaže Martina. U pol’ 9 kod Sabe prvi je queer bend na ovim prostorima, a Ana kaže da njihova izdavačka kuća nikada nije od njih tražila da se mijenjaju ili da budu nešto drugo.
– Bend ima potpunu slobodu, a oni će eventualno neku pjesmu prepoznati kao potencijalno dobar singl i potruditi se da je poguraju – veli. Kaže kako su se, sve do ove godine, u intervjuima za medije uvijek nekako izbjegavala pitanja o njihovim lezbijskim tekstovima, ali ove godine to se promijenilo. Osvrnula se i na to koliko su njihove pjesme bile zastupljene u radijskom eteru proteklih godina. – Pa „rodno neutralne“ pjesme, nazovimo ih tako, kroz godine su se u pravilu vrtjele više. Ali čini mi se da se baš ove godine nekako to mijenja. Prije nekoliko dana gostovale smo na radiju Yammat te u jednoj emisiji na HTV-u i prvi put se otvoreno razgovaralo o činjenici da imamo lezbijske tekstove. To se prije nije događalo. Uvijek se ta tema zaobilazila i koncentriralo se na koncerte, albume, singlove i spotove, klasične ‘bendovske’ priče. No valjda je 10 godina naše prisutnosti na sceni ipak umorilo tu šutnju. I sada se događa ono što smo oduvijek željele, da ne budemo tabu, da se normalno možemo pustiti na radiju bez obzira na to pjevamo li njoj ili njemu. Naša želja je da jednog dana to postane potpuno nevažno. Ali da bi se to dogodilo mi danas moramo biti iskrene, otvoreno pjevati svoje pjesme i jednostavno postojati na sceni – odgovara nam Ana čiji potpis stoji iza većine pjesama. Inspiracija joj je, kaže, svakodnevni život.
– Ljubavni odnosi, starenje, egzistencijalna propitkivanja... zapravo sasvim univerzalne teme s kojima se svatko može poistovjetiti – otkriva Ana što su teme i inspiracija njezinih pjesama. Osim što slave deset godina benda, koncertom u Tvornici promoviraju i svoj novi, treći album “Sve je ovo igra”.
– Na novom albumu radili smo s novim producentima, a to su Marin Hraščanec i Konrad Mulvaj. Jako lijepo smo “kliknuli” i to se osjeti na pjesmama. Uvijek smo pričali kako bismo htjeli eksperimentirati s elektronikom, samo se nikad nismo usudili to realizirati. Ovog puta smo duboko udahnuli i krenuli u taj pothvat. Dobili smo jedan novi zvuk i to je najveća novost – veli Helena, a Ana je nadopunjuje i kaže kako su se dosad uvijek trudili u studiju zvučati kao na svirkama. Ovaj put su, kaže, slagali većinu aranžmana u studiju, koristili dosta elemenata s originalnih demo-snimaka koje Ana napravi na iPadu. Na pitanje jesu li kao bend ili privatno imale neugodnosti zbog svojih pjesama i seksualne orijentacije, Ana odgovara:
– Ono što nam je smetalo svih ovih godina jest to da se zna da mi “imamo svoju ekipu” i da se jednostavno ne očekuje da prijeđemo tu granicu i na neki način “izađemo iz geta”, budemo ravnopravne sa svim drugim pop-bendovima na sceni. Jako puno truda i upornosti trebalo je da nas počnu shvaćati ozbiljno, da budemo prihvaćene jednostavno kao dobar pop-bend, koji, eto, ima lezbijske tekstove, pa što? To su dobri tekstovi i publika se samo treba naviknuti da ih sluša, a da nikome ne zapinje u uhu to što je pjesma za nju, a ne za njega. Martina kaže da im nikada nitko izravno nije rekao da ima problem s njihovim pjesmama, ali po odabiru na radijskim postajama osjetile su da problem postoji.
– Mi smo društvo koje smatra da je tolerantno ako nešto ne spominje ili izbjegava. Kao da to ne postoji. Zato su nam posebno dragi urednici koji su prepoznali upravo važnost toga da se pjesme puštaju jer su dobre, jer imaju duhovite tekstove ili su pak vrlo životne – kaže Martina. Na početku su im veliku podršku dali bendovi Radost!, Svemir, Kimiko, kantautorica Nina Romić, grupa Žen, ali i novinari Antonela Marušić, Maja Kosa, pokojni Ante Perković. O planovima za sljedećih deset godina kažu da im je želja raditi dobre pjesme.
"ovi prostori"! Koji su to?