Miroslav je Krleža napisao skup prekrasnih eseja o ljudskoj gluposti i pohlepi, a mi smo uzeli duh romana i napisali potpuno drugu priču – rekao je redatelj Rajko Grlić nedavno u Puli na predstavljanju svog novog filma "Svemu dođe kraj". Taj je njegov novi naslov, inspiriran Krležinim romanom "Na rubu pameti", otvorio ovogodišnji, 71. po redu Pulski filmski festival. Inače, Rajko Grlić je prije točno 50 godina na tom festivalu predstavio svoj debitantski film "Kud puklo da puklo".
Radnja ljubavnog trilera "Svemu dođe kraj" događa se "sada i ovdje", a prati uspješnog odvjetnika koji se sukobljava s klijentom, jednim od najbogatijih hrvatskih poduzetnika. Grlić je scenarij brusio s Antom Tomićem, s kojim ga veže dugogodišnja i uspješna suradnja. Priča ima taj jedan zajednički moment, istaknuo je Grlić, a to je da netko kaže "ne" nečemu u čemu sudjeluje gomila.
Na što točno mislite kad kažete da se Krležini ljutnja i bijes osjećaju i danas?
Mislim na bijes nemoćnog pojedinca koji se pokušava pobuniti protiv pohlepe i licemjerja društva u kome živi.
Ima li uopće lijeka za ljudsku glupost i pohlepu, ili je svaka bitka s njima unaprijed izgubljena?
Mislim da je sam čin pobune možda i važniji od uspjeha te pobune. Pobuniti se znači imati nadu, vjerovati da sutra može biti bolje i pravednije. Često kažem da je stvaranje nečega, taj dugi put, meni sve važniji od samog kraja i djela koje se iz toga porodi. Mislim da je s pobunom vrlo slična priča.
S Antom Tomićem radili ste na pet scenarija, po četiri su snimljeni filmovi. Zvuči kao da lako surađujete, je li uistinu tako?
Da, na opće čuđenje, mi lako i, nakon dvadesetak godina zajedničkog pisanja scenarija, još uvijek s veseljem surađujemo.
Ravno je 50 godina od prikazivanja vašeg prvijenca u Puli. Koliko se festival promijenio, koliko ste se vi promijenili?
Što se mene tiče, ja sam se od klinca koji je pun sebe donio svoj prvi film na ogled u Pulu pretvorio u ostarjelog klinca koji skrušeno donosi svoj zadnji film u tu divnu Arenu. A što se festivala tiče, on se promijenio i više no ja. Bila je tada velika zemlja koja je proizvodila puno filmova i sam ulazak s filmom u Arenu već je bio ogroman uspjeh. Festival je zaista puno značio i za film i za one koji su ga radili. Uz to, Pula je tada imala i trgovački karakter, tako potreban svakom filmskom festivalu. Ovo što sada pokušava Danijel Pek pruža nadu da će festival ponovno služiti filmu i filmskim radnicima, a ne samo politici.
Koliko su se film i filmska industrija promijenili za to vrijeme?
Film se tehnički promijenio iz korijena. Nove tehnologije omogućile su da se radi lakše i brže. A i sam film se u svom narativu jako promijenio, ubrzao, sažeo. Mi danas, zahvaljujući tome da smo dvadeset i četiri sata okruženi slikom, tu sliku čitamo puno brže i lakše. Tako da su se i filmovi znatno ubrzali.
Gledajući konkurenciju u Puli, kakvi su novi filmovi u hrvatskoj kinematografiji?
Nažalost, nisam ih gledao. Bio sam u Puli samo jednu večer. Neke sam filmove gledao na računalu, ali bilo bi krajnje bezobrazno da po tome sudim neki film. Elementarna pristojnost nalaže da se film gleda na velikom platnu.
Ima li simbolike u tome što novi film premijerno prikazujete u Puli, baš u godini svoga pulskog jubileja?
Naravno da ima. To je bio slatki mamac na koji se upecao moj starački ego.
Zašto nakon svakog filma mislite da je i posljednji koji ćete snimiti?
Zato što je ovdje teško snimati filmove. To što se dobije od "države" znatno se smanjilo, cijene usluga su se, zahvaljujući stranim koprodukcijama, znatno povećale. Nakon svakoga od ovih nekoliko posljednjih filmova mislim da mi je zaista posljednji, da više neću naći snage da ponovno krenem u skupljanje novca. Kada bih se mogao baviti samo režijom i pisanjem scenarija, vjerojatno bih puno češće i puno lakše kretao u nove filmove.
Snimiti film definitivno nije jednostavno, no koliko stalna briga oko novca utječe na kreativnost? Dovodi li i do autocenzure?
Novac na filmu limitira mogućnosti, najviše u broju dana snimanja, ali on nema veze s autocenzurom. Svatko od nas tu ima svoju slobodu i svatko od nas odlučuje kako će je koristiti. Novac ograničava način na koji praviš film, ali te ne ograničava u tome što želiš reći.
VEZANI ČLANCI
Koliko Zlatna palma koju je u Cannesu dobio "Čovjek koji nije htio šutjeti" može podići našu kinematografiju? Može li pokrenuti ulaganja u film kod nas?
Nadam se da hoće. To je ogromna nagrada, vjerojatno najveća koju jedan film može dobiti i bilo bi pristojno od politike, koja je na kulturi tako škrta, da u to ime nešto učini.
Zašto naši filmovi rijetko osvajaju nagrade na svjetskoj razini? Ovo nam je prva Zlatna palma od samostalnosti...
Osvajaju filmovi, puno češće i više no što se to ovdje primjećuje. "Ustav" je dobio, da se malo nepristojno lupam u vlastita junačka prsa, više od trideset međunarodnih nagrada.
Gdje je hrvatski dokumentarni film u odnosu na igrani?
Življi je i hrabriji. Puno se više i oštrije bavi stvarnim svijetom u kojem živimo. A i ima ga puno, puno više. Njega danas možete snimiti mobitelom i jednostavno nema nikakve prepreke da ga, ako zaista hoćete, radite. Kada mladi režiseri nakon sjajnih dokumentaraca koji duboko sondiraju ovo društvo dođu do igranog filma, kao da se uplaše te stvarnosti i najradije bježe od nje.
Kako će se nova politička i društvena klima, koja je osjetno zaokrenula udesno, odraziti na kulturu i umjetnost?
Nadam se da će te strašne gluposti koje su o kulturi izgovarali članovi DP-a ostati samo izgovorene gluposti. Da se neće pretočiti u život jer ta njihova želja da kultura bude propagandno oružje vladajućih neodoljivo vonja na fašizam.
Je li ovo najdesnija Vlada koju je Hrvatska ikada imala?
Da, u to nema sumnje.
Što vam se najviše sviđa u svjetskoj kinematografiji?
Filmovi koji imaju dobru priču.
Hrvatsku kinematografsku scenu pogodio je ove godine i veliki skandal, u čijem je središtu bio Dalibor Matanić. Kako to komentirate?
Mislim da Dalibora Matanića treba sada ostaviti na miru da se skupi, očisti i vrati tamo gdje je najbolji, iza kamere.
Koliko stignete pratiti situaciju oko predstojećih predsjedničkih izbora u SAD-u, što očekujete?
Pratim, i to dosta detaljno. Čitam svaki dan New York Times i često razgovaram s prijateljima u Americi. Situacija je dosta strasna. S jedne strane je patološki lažac i osuđeni prevarant, a na drugoj starac, čija je administracija napravila puno dobrih stvari za Ameriku, ali koji jednostavno ne može shvatiti da je star i da mora svoje mjesto prepustiti nekome mlađem. Ovim atentatom stvar postaje još gora za demokrate.
GALERIJA Znate li tko je Dorotea Budimir, a tko Željko Hudek? Ovo su prava imena naših glazbenika
