Za 37-godišnjega zagrebačkog glumca Renea Bitorajca moglo bi se reći da je u središtu pozornosti - još od svog rođenja. O sebi otkriva da nikad nije bio glavni zavodnik u kvartu, ali glavni zafrkant sigurno jest. Zaigrani klinac zaljubljen u nogomet i karate svoj je životni put, kojim vrlo uspješno gazi, a ponekad i juri punih 30 godina, pronašao u glumačkom svijetu čudesa.
Tvrdoglavi zaljubljenik u motore brzinu na životnoj autocesti smanjio je rođenjem svoje dvoje djece, trogodišnjeg Gabrijela i tromjesečne Larise, koji su mu omogućili da jednog dana do savršenstva uvježba sebi najdražu ulogu tate. Nakon odglumljenih stotinu likova na kazališnim daskama i malim ekranima, Rene je ovog ljeta nagrađen za maestralno odglumljenu glavnu ulogu negativca u filmu “Metastaze” kojom se približio vrhuncu. A kad jednom zasjedne na tron, teško da će netko odlučnog Renkasa uspjeti zbaciti.
Vaš voditeljski angažman u televizijskom showu “Supertalent” jedan je od mnogih u nizu, a prvi je bio kad ste imali samo 12 godina na otvaranju Dječjeg festivala u Šibeniku. Jeste li i tad bili jednako hladnokrvni u svom nastupu kao i danas?
- Bilo je to davne 1984. kad sam imao pet godina iskustva u dramskom studiju ZeKaeM-a. Iza sebe sam već imao veliku ulogu na filmu i nekoliko kazališnih predstava. Ipak, bio mi je to prvi susret s voditeljsko-glumačkim poslom koji se uz to prikazivao uživo na televiziji. Ali što dijete zna što je uživo na televiziji! Danas, kada vidim 12-godišnjake kako bez treme i sigurni u sebe nastupaju na “Supertalentu”, imam osjećaj da su ove nove generacije puno zrelije u toj dobi nego što smo bili mi.
Je li vas ikad netko nazvao “supertalentom”?
- Iako je tada bilo čudo da neko dijete pjeva, pleše i izgovara gomilu teksta bez problema, zvali su me samo talentiranim. Ovo super je tada još samo bilo naziv za benzin.
Glumom se bavite od sedme godine, no trebalo je punih trideset da dobijete glavnu ulogu u filmu “Metastaze”. Upornost i strpljivost su se na kraju isplatili.
- Nije to ništa čudno. Velik broj glumaca jedva da uopće dobije priliku glumiti na filmu. Velika većina nikad ne dobije priliku zaigrati glavnu ulogu. Glumaca ima puno, a filmova relativno malo. Ipak, gluma je prekrasan posao. Glumite u predstavama u kazalištu, snimate serije na televiziji, snimate filmove, sinkronizirate crtiće, dajete glas ili snimate reklame, radiodrame, radite kao voditelj… Sreća je što ne živimo samo od filma jer da moramo, teško bismo preživjeli. Tako nikad nisam patio za glavnom nego za dobrom ulogom na filmu. Nekoliko mi se puta posrećilo, pa tako i ova prva glavna uloga na filmu koji je našao svoju publiku.
Od malih nogu jako ste svestrani - svirali ste trubu, trenirali karate, jahanje, završili srednju školu Centar za kulturu i umjetnost. Kakva je situacija danas, jeste li se orijentirali samo na glumu i obitelj?
- Kada ste dijete, sve vam je jednako važno ili jednako nevažno. Danas u životu imam neke prioritete. Uz dobru organizaciju stignem puno toga, pogotovo kao samostalni umjetnik. I danas zasviram trubu, zajašim konja, igram nogomet, a ne zapostavljam obitelj i posao.
U kakvoj ste obitelji odrasli? Pamtite li se neke avanture iz djetinjstva?
- Pa sada kada gledam s distancije, bio sam sretno dijete u sretnoj obitelji, a to je najbolja podloga za dalje. Roditelji koji se i dan-danas slažu i mlađi brat s kojim se napokon dobro slažem.
Jeste li bili kako se nekad znalo reći ‘zlatni mamin sin’ ili su vam nadjenuli neki drugi nadimak?
- Brat će reći da sam bio mamin, ali naravno da nije objektivan. Kao klinac htio sam roditeljima napraviti zastavice i šalove s bratovim imenom da otvoreno navijaju za njega. Naravno da sam ja često bio kriv za neke dogodovštine, ali ne baš uvijek. Ne znam je li najbolji, ali u svakom slučaju najčešći savjet koji su mi roditelji dali bio je - pazi se! I sam sebi sam dosadan kada dnevno stoput to izgovorim, a znam da to djetetu na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Ipak kasnije možete reći: Jesam ti rekao! U osnovnjaku su me zvali Repa, u srednjoj Rene, a na akademiji i poslije nje Renkas. U posljednje vrijeme sam i tata.
U javnosti imate nastup pun samopouzdanja. Koliko vam je ono pomoglo u glumačkim počecima ili su u vaša jedra puhali i neki tuđi vjetrovi?
- Ne potječem iz glumačke obitelji, ali roditelji su me upisali u glumački studio. Tu je počelo pirkati. Za odlazak na akademiju me ipak trebalo nagovoriti, a to je učinila glumica Slavica Jukić koja me i spremila za ispit. To je već bio maestral. Kad sam upisao Akademiju i odlučio da ću se time baviti u životu te pokušati živjeti od toga, više vjetra nije trebalo, sve je išlo samo od sebe.
Sjećate li se prve ljubavi u naivnim danima mladosti? Jeste li bili glavni zavodnik u kvartu?
- Nikada nisam bio ni glavni, a kamoli zavodnik. Moj je kvart bilo i ostalo uže središte grada, danas poznatije kao 1. zona parkinga, a služilo mi je za stanovanje i cjelodnevno igranje nogometa po dvorištima. Prava druženja i zabave događale su se na tulumima sa škvadrom iz dramskog studija, ali ni tu nisam bio ni glavni ni zavodnik.
Iako ste po horoskopu osjetljive ribe, odajete dojam vrlo odlučne osobe koja se ne dvoumi mnogo u životu i vrlo dobro zna što želi. Dojam ponekad vara ili?
- Kažu da taj znak s vremenom prestane vrijediti i ode u podznak. Možda zato danas sve dvaput vagnem prije nego odlučim. Ne kužim se pretjerano u horoskop i ne mislim da me on određuje. Pogotovo ne u potpunosti. Iako s ribama po pitanju emocija imam jako puno zajedničkog, ipak me kroz život vode godine, iskustvo i razne životne škole.
Što je dosad u životu više prevagnulo, razum ili emocije?
- Dugo, dugo emocija s malo razuma, ali u posljednje vrijeme nastojim razlučiti kad je razum, a kada emocija pa krenem za razumom. Naravno, ako emocije ne kažu suprotno.
Imate imidž pomalo ‘neukrotivoga tvrdoglavog muškarca’. Jeste li dopuštali ženama da vas mijenjaju?
- Mark Twain kaže da se žene udaju nadajući se da će promijeniti muškarca, a muški se žene nadajući se da će one ostati iste. Mislim da je i jedno i drugo nemoguće, barem na duge staze. A što se imidža tiče, to ste vi rekli, a meni prvi glas.
Samo na televiziji ste bitanga ili ste to ponekad bili i u privatnom životu?
- Ma radili smo svakakve spačke dok smo bili mladi, iako su drugovi u plavom tukli pendrekom i za penjanje na spomenik. Jedna dimna bombica u zbornici u četiri godine ne donosi status bitange.
Jeste li svadljivi ili pokušavate stvari riješiti na miran način?
- A što znači svadljiv? Ako je to braniti svoje stavove ili ljutiti se na drugoga zbog napravljene gluposti malo jačim tonom od običnog govora - onda jesam, iako na kraju ne možete riješiti drugačije nego mirnim putem. Problem je u tome što je često i sugovornik u poziciji da brani svoje stavove povišenim tonom, što samo pokazuje da u ljudima ima krvi.
Ne činite se baš kao osoba koja lako prašta?
- To vam je tako kad sudite, a da i ne znate osobu. Ali ovoga puta ste u pravu. Naravno, radi se se samo o neoprostivoj kategoriji lošeg koje vam je druga fizička ili pravna osoba nanijela. Inače znam oprostiti, a u posljednje vrijeme čak i zaboraviti.
Kad želite pobjeći nakratko od glume, gdje volite nestati, kako se ispušete?
- Ispušni ventil mi je bilo kakav sport. Ali najdraži ispušni ventil mi je motor koji i sam ima ispušni ventil. To je stvarno nešto što me opušta, kad sam sam sa sobom, kad ne čujem mobitel i kad samo guštam.
Kome ste u životu priredili najveće iznenađenje? Jeste li ikad poželjeli propasti u zemlju zbog nekog vlastitog gafa u javnosti?
- Jako volim iznenađenja pa tako volim i iznenaditi nekog. A koga sam najviše iznenadio? Pa možda baš ženu i to neki dan. Što se tiče gafova u javnosti, dogode se svakom. Obično zamijenim osobu pa bubnem glupost, ali nemam sreće da mi se zemlja otvori pa se crvenim na zemlji.
Nekad ste vi i Tarik bili nerazdvojni prijatelji. Družite li se i danas?
- Nikad nismo bili nerazdvojni, ali uvijek dobri prijatelji i to smo prijateljstvo pretvorili i u poslovno partnerstvo onog trenutka kad smo skužili da se dobro kužimo. Kužite? Od 1997. do 2001. ljudi su nas brkali koliko smo zajedno radili. Glumili smo u istom kazalištu i istim predstavama, na televiziji u istim projektima, a onda smo zajedničkim snagama počeli pisati scenarije, voditi priredbe i programe. Sve te zajedničke godine okrunili smo autorskom predstavom “Magic act show” u kazalištu Kerempuh koja će uskoro doživjeti izvedbu broj 300.
Jesu li vas ikad uhodile obožavateljice? Imate li koju zanimljivu priču kad su one u pitanju?
- Za riječ obožavateljice doznao sam 1996. kad smo počeli igrati kultnu predstavu “Izbacivači”. Djevojke su nam na stražnje ulaze upadale u garderobu, dočekivale nas prije i nakon predstave, ili hodale za nama do doma. To je čak i bilo simpatično. A onda je krenula era GSM-mreže i mobitela, a samim tim i torture. Zvanja do u nedogled pa spuštanja slušalice… Pa su uveli funkciju SMS-a! To je malo proširilo oblike zlostavljanja i tako… S vremenom se naviknete, a i niste baš konstantno popularni.
Što je po vama potrebno za sretan i stabilan brak? Smatrate li se idealnim ili dobrim suprugom?
- Ne mogu dijeliti bračne savjete jer sam u braku tek tri godine. Mogu zaključiti da nema razlike između onoga kako je bilo prije braka i sada, a mislim da je to dobitna kombinacija. Idealno ne postoji, ali naravno da sam ja idealan muškarac za nju idealnu!
Je li teško uz mnoge obaveze biti tata dvoje male dječice?
- Od svih uloga odigranih u životu, uloga tate mi je glavna uloga. Tu se ne bih zadovoljio nagradom za glavnu mušku ulogu nego nagradom za životno djelo.
Uvijek vjerujete u sebe?
- Nastojim. Ovisno o situaciji i potrebi.
Živite li svoje najsretnije i najbolje godine?
- Da i namjeravam i dalje.
