S kazališnih daski do malih ekrana, glumac Rene Bitorajac dugi je niz godina rado viđeno lice. Mlađim i starijim generacijama uvukao se pod kožu ulogama doktora Veljka Kunića u Našoj maloj klinici"i kao Robi u "Bitangama i princezama", a sada je za Večernji list odlučio otkriti kako izgleda budućnost u kazalištu "Luda kuća" nakon potresa i stanke uzrokovanom pandemijom. Prije godinu dana je napustio mjesto voditelja "Supertalenta", a za nas je komentirao i kako gleda na taj period i izbor novog voditelja popularnog formata.
Nimalo laka vremena za kulturno djelovanje u Hrvatskoj. Pandemija koronavirusa je učinila svoje po pitanju mjera opreza i svaki segment ispašta. Kako je to djelovalo na vas, osobno i poslovno, te na Ludu kuću?
Manje osobno, više poslovno. Život nije stao ali posao je. Jedna odlična atmosfera oko našeg kazališta, s očito pogođenim repertoarom, tada novom premijerom i s predstavama punim gledatelja, naglo je zaustavljena. Zaposlenici, vanjski suradnici i krediti odjednom su postali upitni, i to sve, u svima nepoznatom i neizvjesnom okruženju. Srećom, sve skupa kratko je trajalo. Mi smo se odlučili ne kukati i čekati da se stvari vrate normali. Zadnji smo zatvorili, i u Zagrebu prvi otvorili svoja vrata u tom famoznom smanjenom kapacitetu i bitno drugačijoj atmosferi s biljeterima u maskama i rukavica i razmaknutim stolicama.
U ovom trenutku ostalo je još četiri predstave do kraja, kako ste rekli, polovične sezone. Kakav je osjećaj bio stati na kazališne daske nakon otvaranja kazališta?
Bio je fenomenalan osjećaj ponovo otvoriti vrata publici, jer u ovo vrijeme, u kazalište su išli samo oni zbilja željni smijeha i zabave. Neke smo predstave morali obnoviti zbog tromjesečne stanke i sve se nekako ponovo vraćalo na staro. Sezonu smo u odnosu na prošlu godinu produžili za 14 dana, dogovarali smo i ljetnu pozornicu, međutim situacija se ponovo pogoršala pa je nesigurno bilo što dogovarati. Sretni smo da smo uspjeli odigrati 17 predstava i da publika nije dvojila treba li doći na smijanje. Nadamo se u rujnu ipak povratak na stara dobra vremena.
U kakvom je stanju Luda kuća nakon razornog potresa? Osjećate li se sigurno u Zvonimirovoj?
Stradalo nam je nekoliko visokih čaša za vino i jedan zid je dobio crtu. Dvorana je nedavno u potpunosti rekonstruirana, krov je nov i još sve miriše po novom. Srećom, odlično smo prošli i osjećamo se sigurno.
Na čemu trenutno radite i hoćemo li uskoro uživati u tome u Ludoj kući?
Naša hit predstava Potpuni stranci prema talijanskom filmu Perfetti sconosciuti i dalje krca dvorane, jer je ubrzo nakon premijere kazalište na neko vrijeme stalo. U punom su zamahu su i probe na našoj novoj predstavi Bračna terapija, Daniela Glattauera u režiji Tanje Ribič sa Sašom Bunetom i Vedranom Mlikotom. Premijera je planirana za sredinu listopada, a radi se i na novim tekstovima. Nije nam u interesu nakrcavati repertoar bezbrojnim i bezbojnim premijerama, nijedna nam predstava nije starija od dvije godine, tako smo mladi! Imamo na sreću i toliko vjerne publike koja nam objašnjava da su sve naše pogledali i da izvolimo ubrzati proizvodnju. Hvala im na tome.
Smatrate li da su propisane protuepidemijske mjere za kazalište prerigorozne? Kako ih komentirate?
Ova neprilika je zapravo bila prilika da se vidi koliko je kultura ranjiva. Bila je i prilika da se potvrdi da o njoj malo tko i brine. Vidjeli ste što se sve prije otvorilo od kazališta, a o mjerama da ne govorimo. Ne bih imao ništa protiv da su mjere jasne i usklađene. Taj nesrazmjer donešenih mjera zbunjivao je publiku koja, iz naprimjer krcatog tramvaja gdje je čovjek na čovjeku bez ikakve distance, ulazi u prostor gdje mu dezinficiraju ruke i gdje imaju oznake na podu i obavijesti po zidovima. Zaposlenici izgledaju kao kirurzi a razgovara se preko pleksiglasa. Izgledalo je kao da je kazalište opasno po život, a kafići, javni prijevoz i dućani nisu. Ipak, srećom, do sada, kod nas je samo zarazno smiješno, nadam se da će tako i ostati. Netko se neki dan ponovo sjetio da bi ljudi trebali paziti i u javnom prijevozu pa se ipak nadam da ćemo sezonu završiti bez slučajeva. U svakom slučaju u ovih nekoliko mjeseci, zbog oprečnih razmišljanja i izjava, te gomile nejasnoća u donošenju i tumačenju mjera, nakon 4 milijuna izbornika u hrvatskoj dobili smo i 4 milijuna epidemiologa.
Ove godine mnogo vaših poznanika i kolega s estrade otišlo je u politiku. Jeste li i vi o tome razmišljali? Kako komentirate taj njihov potez?
Za baviti se politikom prije svega moraš imati želudac. Meni je čak i drago da se meni neke poznate face odlučuju politički angažirati. Među njima su i zabavljači, pjevači i glumci pa kad već i inače imamo predstave u saboru, da to sve skupa dignemo na jednu profesionalniju razinu. Šalim se naravno. Svatko tko misli da svojim znanjem, upornošću, elanom ili bilo čime drugim može neke stvari promijeniti na bolje, za mene ima dobre namjere. Bojim se da je puno onih kojima su namjere te, da samo njima osobno bude bolje. Ja još o političkom angažmanu nisam razmišljao, iako niti meni taj posao više ne izgleda kao neki koji ne bih bolje radio od velikog broja aktivnih u politici. Ja za početak barem kažem što mislim.
Jeste li u kontaktu s "Bitangama i princezama" ? Možemo li se radovati i projektu na tom planu?
Na žalost, mislim da je to za nas aktere završena priča koja ipak kod mlade publike kao gledatelja i dalje traje. To me veseli. Česte reprize na televiziji i bezbrojni pregledi na You tubeu razlog su zašto nam i dalje po ulici dobacuju citate iz Bitangi. Kultna serija kakva se više niti neće moći snimiti na HRTu koji već godinama cenzurira scenarije. Tako danas fora u scenariju više ne smije bocnuti nekoga iliti biti šarf, a Bitange i princeze upravo su bile naslonjene na takve. Danas to sve treba biti „mild“, da se slučajno netko negdje ne bi uvrijedio. Kao ekipa imali smo jedan revival show s publikom baš u Ludoj kući, interes je bio toliki da mislim da bi, nastavimo li snimati, zapravo nastavili tamo gdje smo stali. Međutim, kako sam rekao, scenarij bi teško prolazio, novaca ne bi bilo dovoljno a i ekipa se mislim malo razvodnila. Neki na žalost više ni nisu među nama.
Prošle godine ste nakon šest sezona u Supertalentu otišli s Nove TV. Što je kumovalo toj odluci?
O tome sam već rekao sve. Čini mi se kao davna prošlost i ne bih se vraćao na to.
Je li Frano Ridjan, koji je postao novi voditelj, odradio dobar posao?
Otkud da znam?! Gledao nisam, a po komentarima mogu i ne moram suditi. Barem se primirio po pitanju izjava.
Gledali smo vas onda i u Ludom baru na RTL-u. Imate li u vidu još takvih angažmana?
Ja sam slobodni umjetnik, to vam je kao pas koji nije vezan na lancu uz svoju kućicu. Što se kuća tiče, vezan sam samo uz onu Ludu i onu u kojoj živim. Drugim riječima, poslovno se vidim gdje god sam dobro došao, gdje vidim mjesta da se pokažem u dobrom svjetlu i gdje ću za to biti adekvatno plaćen. Tako sam jedan od rijetkih ili čak jedini koji sam kao voditelj showove radio na HRTu, Novoj i RTLu. I ova posljednja suradnja bila mi je ugodna i zabavna.
Mišljenje publike oko filma "General" je podijeljeno. Kako ste vi doživjeli te kritike?
I to mi je nekako završena priča. Bilo je propusta i mnoge stvari nisu čak ni strukovno bile napravljene kako valja, ali kasnije kritiziranje istog postala je perverzna opsesija svih milih i nemilih. Žalosti da nešto što po dugotrajnoj pripremi, osjetljivosti tematike i velikom novcu nije smjelo ispasti loše, ipak ni izbliza nije opravdalo očekivanja. Još više žalosti da se iza snimljenog još vuku repovi i sudovi. Neki će reći klasična hrvatska priča, ja ću se ipak nadati da će netko nešto iz ovoga naučiti.
Možete li istaknuti jednu pozitivnu stvar koja se dogodila u tijeku ove pandemije? Kako je to utjecalo na vašu obitelj?
Mi smo kao obitelj, možda glupo zvuči, ali uživali u drvenoj kući u Gorskom kotaru čuvajući tako sebe, ali i druge na prilično sigurnoj distanci. Tako pohađali školu, zabavljali, gledali filmove i uvjerili se da smo skladna obitelj koja itekako uživa kada je i duže vrijeme na okupu. Što se općenito pozitivnih stvari tiče, vidjeli smo naprimjer iste sekunde da postoji „on line“, da za neke stvari više ne moramo čekati fizički u redovima. Karantena nam je to nažalost morala otkriti. Tako sam se ponadao da ćemo se po mnogim stvarima opametiti, ali očito je prekratko trajalo.
Vaš kolega Jan Kerekeš nedavno je priopćio sretne vijesti da će postati tata djevojčice. Imate li kakav savjet za njega?
To je definitivno nešto najljepše u životu čovjeka i jako sam sretan zbog njega. On je pravi muž u naponu snage i svaki savjet bio bi suvišan. Njemu, ali i mom prijatelju Mariju Petrekoviću koji također uskoro postaje tata, želim da budu sretni, ponosni i dobri roditelji.
Nedavno ste bez dlake na jeziku komentirali hrvatski turizam. Kako vam se čini ono što ste vidjeli?
To svakako žalosti. Turistička smo zemlja pa iako je tek kraj lipnja, po obali je otužno. Jesmo li se prerano otvorili? Lažu li nas s brojem turista? Jesmo li sigurna zemlja? Trebamo li zatvoriti granice? Je li virus oslabio? Je li fizički kontakt ukoliko je trajao minutu? Je li virus mutirao? Je li nam trebao teniski turnir? Tko je odgovoran? Bavi li se struka politikom? Ima li drugog vala? Sva ova svakodnevna i aktualna pitanja nimao ne pomažu turističkoj sezoni. Ja sam u svojoj objavi kroz smijeh samo konstatirao kako se domaći s jednakim žarom žale kada je sve sablasno prazno, kao i kada je krcato turistima! Uglavnom, znamo onu staru narodnu: sljedeća dva tjedna su ključna. Hahaha. Izdržimo!
Sve ljubavi Severine Kojić: Neke je krila, a o drugima rado pričala
Smeće od čovjeka.