Hiperaktivni dečko iz Dugava s pomaknutim humorom koji gledatelje nikad ne ostavlja ravnodušnima ponovno je u akciji. Zagrepčanin uredna brka, nemirna pogleda i glave pune ludih ideja, 38-godišnji Robert Knjaz, u svojoj najnovijoj emisiji “Najveći hrvatski misteriji” na RTL Televiziji razbija moderne hrvatske mitove.

I to uz pomoć osobe koja, kaže, pojavom otvara baš sva vrata, bakom Slavicom. Pratiti Knjazov životni tempo za neke bi bio nemoguć pothvat, jer je to jedan kontrolirani kaos u kojem se dobro snalazi još samo njegova supruga Zrinka.

Dečko zaljubljive prirode koji je volio maštati o curama danas je ovisan samo o obitelji, kćeri Sunčici i sinovima Emanuelu i Luki te o radu bez kojeg ne može zamisliti niti jedan svoj dan. I naravno, o nogometu. Za sebe kaže da nije muškarčina, ali jest neslomljivi dečko iz Novog Zagreba koji ponekad zna pustiti suzu.

Na televiziji ste već 18 godina, no inspiracije vam ne manjka, a čini se ni entuzijazma u vašim "televizijskim vratolomijama". U čemu je tajna?
– 18 godina – konačno sam punoljetan! Što se inspiracije tiče, nema tu neke tajne. Puno buljenja u zid ili u jednu točku i to je to! Divim se ljudima koji mogu toliko dugo raditi u uredu, to je puno veće umijeće. Ja imam sreće jer svoje zezancije mogu ubaciti u posao i vizualizirati ih. Kako bi mi za to ponestalo inspiracije? Ako cijeli život radiš sklekove, s vremenom ih možeš napraviti sve više i više. Tako je i s idejama, s godinama ih je sve više i više, a drugo je pitanje jesu li dobre.

Ne privlači vas uredski posao, no završili ste Ekonomski fakultet?
– ‘Nije me primilo’ na Akademiju, smjer režija, pa sam se upisao na ekonomiju samo da nešto radim do iduće godine i novog prijamnog na Akademiji. Onda je u međuvremenu počeo rat, pa smo osnovali svoju telku i odjednom sam se našao s kamerom u ruci. Tako sam nastavio raditi ono što mi je prva ljubav, a ekonomiju sam usput i završio.

Imate obitelj, brojne prijatelje, posao koji volite i koji je jedna velika avantura, publiku koja vas podržava. Kaže li vam itko katkad “što bih dao da sam na tvome mjestu”?
– Pa nisam baš toliko privilegiran. Lijepo je što u svome poslu mogu raditi svašta što mi padne na pamet, ali s druge strane nije to samo igra. Moraš znati pogoditi najširi ukus publike, a puno je ljudi i puno ćudi. Od mene se traži, jer ipak radim na komercijalnoj televiziji, da napravim nešto što će imati veliku gledanost. To nije lak posao i sigurno da ima i ljudi kojima moje emisije ne odgovaraju. Znači, pritisak je uvijek prisutan i to je ona lošija strana ovog posla.

Kako biste opisali svakodnevicu?
– To je jedan kontrolirani kaos, uvijek nekamo jurite. Ali nikad nije dosadno, upoznajete hrpu ljudi, nalazite se u hrpi situacija i jednom riječju to vas svaki dan obogaćuje!

Pritom imate veliku podršku svoje supruge Zrinke koja je, čini se, čvrst stup vaše obitelji?
– Zrinka je super, o tome nema govora. Kad imate kaotičan posao bez rutine, vrlo je važan čvrst oslonac koji ja nalazim u Zrinki. Super se slažemo jer smo različiti u mnogim stvarima, primjerice ona obožava Davida Hasselhoffa, ja više volim wrestling. Jedino me malo zabrinjava što je počela ići na nogometne utakmice repke, tu sam vidio da najave o kraju svijeta nisu bez osnove!

Koliko razumijete ženski rod, posebno svoju suprugu?
– Taj koji razumije ženski rod još se nije rodio, a mislim da Zrinku počinjem razumijevati jer nas dvoje puno pričamo, ako treba i do ranih jutarnjih sati. Dakle problemi se ne gomilaju, već se odmah rješavaju, dok su još minijaturni.

Je li veći optimist od vas?
– Nije, ali objašnjenje zašto – nije za ove novine već za “Svijet šarana”. Nije lako živjeti s nekim tko ima propeler u stražnjici poput mene, ali ona to uspijeva i na tome sam joj beskrajno zahvalan.

Jeste li od malih nogu tako hiperaktivni?
– Ne, kao mali sam bio jako miran, miran, da ne kažem tup. Mama mi je rekla da sam bio kao kofer, gdje me ostaviš tu me i nađeš za tri sata. Cure u vrtiću su me znale tući, jedna mi je napravila ožiljak koji i dan-danas imam udarivši me autićem u arkadu. Druga me nemilice štipala za obraz, ja nisam poduzimao ništa. Možete misliti koliki sam papak bio. To mi je ostavilo frustracije za ostatak života, pa sad valjda to sve izbacujem iz sebe.

Jedinac ste?
– Jesam, ali nisam razmažen. Roditelji su mi rastavljeni, živio sam na četvrt kruha cijeli tjedan, bili smo podstanari cijeli život, bilo je, kako se kaže u narodu, drž’ - ne daj. Nisam imao idilično odrastanje, ali danas mi je drago zbog toga. Sto maraka sam prvi put vidio s 25 godina. Kopirane.

Tko vam je u to vrijeme davao vjetar u leđa?
– Ne znam ni sam. Bio sam zaljubljive prirode pa sam znao danima doma ležati i maštati o nekoj curi i o tome kako da joj priđem. Tako sam valjda izvježbao svoju maštu, što mi sad dobro dođe. Ali jako sam uporna osoba – to je možda najvažnije u ovoj mojoj priči. Kad sam počinjao na televiziji svi su bili protiv toga, čak i moja mama s kojom sam živio. To je tada izgledalo kao čisto gubljenje vremena, a sad joj je drago.

Jeste li zbog toga što ste jedinac priželjkivali mnogo djece?
– Ne. Razlog je sasvim drugi. Jednog dana shvatiš da je sve u životu prolazno – uspjeh, moje emisije i tisuću drugih stvari, ali obitelj i djeca nisu. Klinci su uvijek dobro raspoloženi, uvijek imaš društvo za igru, uvijek će te zagrliti, iskreni su i zabavni. Mogu puno od njih naučiti. Djeca mi uvijek uljepšaju dan i kad je vani oblačno i kad mi se sve čini crno.

Vaša slika u medijima je besprijekorna. Koliko ste savršena osoba, izgubite li ikad kontrolu nad sobom?
– Nitko nije savršen, uključujući i mene. Pametni ljudi rekli su – najbolje je biti bogat i anoniman, a ja nisam ni jedno ni drugo. Pokušavam se što manje pojavljivati na javnim okupljanjima jer sam na tulumima uvijek zadnji, što i nije za pohvalu. Što se samokontrole i strpljenja tiče, njega imam. Nisam nervozna osoba, zbog toga se i ne ljutim na ljude, niti se svađam. Svađa i ljutnja su za budale.

Odakle ljubav prema tom staromodnom komadu obuće, koledžici?
– Nekad davno u Dugavama, kad smo izlazili, nije bilo fora "zrihtati se" za izlazak u grad jer to može svatko. Fora je bila obući se kao najveća seljačina i izaći u grad napuhan kao paun. Nama je to bilo super, iako su nam se mnogi rugali. Nisu kužili da se mi zapravo sprdamo s njihovim reakcijama.

I danas se odupirete odrasti?
– Ljudi misle da kad navrše 30 godina moraju nabaciti ozbiljan i mrzovoljan izraz lica koji im daje neki dignitet, što je za mene najveća glupost. Najbolji ljudi koje sam upoznao u životu vrlo su jednostavni i zafrkanti. Kroz život je lakše ići ako na njega ne gledaš previše ozbiljno, ako ni od čega ne radiš veliku tragediju. Okusio sam to na svojoj koži kad sam izgubio dijete.

Jeste li ikad zamalo izgubili živu glavu?
– Bilo je mnogo takvih situacija, posebno na snimanjima. Primjerice snimajući na fronti u Sajevcu 1991. Na Grenlandu sam također zamalo nastradao. Psi koji su vukli saonice zabili su se u jednu ogromnu stijenu, a snimatelj i ja smo u zadnji čas iskočili iz njih.

O čemu ste u životu ovisni?
– O radu, ne mogu bez njega. Kad sam bio u Americi dva mjeseca nisam radio ništa, zamalo sam dobio slom živaca. Žena me gledala u čudu – bio sam poput lava u kavezu. Rekla mi je: “Idi kopat’ kanale, šibicari, samo nešto radi.” Ne podnosim dosadu. Ovisan sam i o ljudima, komunikaciji, zezanciji...

Imate cool gard, znači li to da niste pretjerano osjetljiv i ranjiv muškarac?
– Pa nisam baš neka mimozica. Odrastao sam u Novom Zagrebu, prvu loptu ili pravu igračku dobio sam s 25 godina, navikao sam se na razne situacije u životu. Ne možeš me lako slomiti, ali znam plakati. Pogotovo kad Dinamo zaigra u Europi.

Znači li to da ste tata kod kojeg se uvijek zna red?
– Naravno, sklekovi, sklekovi i samo sklekovi. Ma ko' i svi drugi, zlatna sredina, red bontona, red rock and rolla.

Kako se slažete s bakom Slavicom?
– Fenomenalno! Baka Slavica je super simpa, uvijek zrači dobrotom i za svakog ima lijepu riječ! Još je fascinantnije kakav dojam ostavlja na ljude. Bilo je svakakvih smiješnih situacija. Na milanskom aerodromu je u jednom trenutku iz vrećice izvukla litru rakije, nekoliko kobasica i ogroman nož, od gotovo 15 centimetara, koji smo brže-bolje skrivećki bacili u koš. Da su ga našli, završili bismo na doživotnoj robiji. Ali Baka uvijek prolazi.

U Cannesu smo posjetili jednu zabavu na kojoj je poslije pričala s Christianom Slaterom, no imali smo samo dvije pozivnice, a bilo nas je troje. Baka je bez problema prošla pokraj pet grmalja od zaštitara, samo ih je odgurnula, nisu joj ni riječi rekli. Mene i snimatelja skinuli su gotovo do gola iako smo imali pozivnicu. Baka uvijek otvara sva vrata, ne bih se začudio da dogura i do Bijele kuće. I njoj se sviđa njezina nova uloga pa mi tu i tamo kaže: “Sinek, da smo se bar prije sreli.”

* Styling: Lea Krpan, zahvaljujemo caffe baru "Retro’"na prostoru.

Video sadržaj

11

LOVA DO KROVA

Dinamo je ogromnom pobjedom zaradio bogatstvo od Uefe. Evo koliko dolazi u maksimirsku blagajnu

30

NEREDI NA VELIKOM PROSVJEDU

FOTO Kaotično u Novom Sadu: Razbijena stakla na gradskoj vijećnici, izlivene i fekalije. Policija baca suzavac

Premium sadržaj

5

KOMENTAR UTAKMICE

Slovan nije loša momčad, no Dinamo ga je razmontirao za rapsodiju na lijepom, plavom Dunavu

Ravno s modne piste

Ovaj trend vratio se na velika vrata, a nose ga sve “it djevojke”

Top izbor

Bez dijeta i odricanja: Uz ovu vrstu prehrane masti se same tope, a uz to boostate zdravlje

Poslodavac nudi stalni radni odnos i plaću do 2200 eura neto. Uvjet je srednja škola