Dvije godine nakon što je Hrvatsku predstavljao na Euroviziji s pjesmom “The Dream” Roko Blažević (21) ponovno živi svoj san. Napustio je rodni Split i ovih dana otputovao u SAD gdje će biti iduće četiri godine. Naime, Roko je od rujna službeno student na jednom od najprestižnijih fakulteta koji svake godine žele upisati deseci tisuća mladih iz cijeloga svijeta – Los Angeles College of Music (LACM). Pripreme su bile zahtjevne, a ono što mu je pomoglo pri ostvarenju snova i dobivanju stipendije u iznosu od gotovo pola milijuna kuna je i njegov eurovizijski nastup pred 200 milijuna TV gledatelja. Nakon završetka studija mladi Splićanin steći će titulu profesor pjevanja i vokalnog performansa, a vjeruje i da će tijekom studentskih dana pred njim biti nove prilike s obzirom na to da će boraviti u svjetskom središtu šoubiznisa i družiti se s najutjecajnijim ljudima u glazbenoj industriji.
Prije nekoliko dana stigli ste u SAD gdje ćete nastaviti obrazovanje. Kakvi su vam prvi dojmovi?
Prvi dojmovi su zaista odlični. Još se privikavam na vremensku razliku od devet sati i sređujem dokumentaciju, a kada mi ostane vremena prošećem gradom, koji je golem i doista imam osjećaj kao da sam u filmu. Posebno mi je zadovoljstvo biti ovdje i otkrivati ljepote i čari središta svjetskog šoubiznisa.
U Sjedinjene Države otišli ste zbog upisa na prestižan Los Angeles College of Music. Što vas je privuklo baš tom fakultetu?
Ono što me najviše privuklo baš tom fakultetu je moderan pristup glazbi. Cilj ovog fakulteta je, uz to da studenti steknu diplomu profesora glazbe, povezati studente sa što više ljudi iz glazbene industrije kako bi imali dobru odskočnu dasku. Veseli me raznolik program koji uključuje glazbenu industriju, tzv. songwriting i još puno korisnih predmeta za daljnji razvoj glazbene karijere.
Vjerujem, kao i na svaki drugi fakultet u Americi tako i na LACM nije lako upasti. Prvo treba srediti doista puno dokumentacije, položiti TOEFL test iz engleskog jezika s izvrsnim rezultatom, pripremiti pisma preporuke, pisati motivacijske eseje te proći audiciju koja je ove godine održana online zbog trenutne pandemijske situacije.
Zanimljivo je i da ste jedan od dvojice brucoša koji je dobio stipendiju u iznosu od gotovo pola milijuna kuna. Je li i vas iznenadila tako visoka stipendija? Koje ste sve kriterije morali zadovoljiti za dobivanje tzv. presidential scholarship?
Vjerovao sam da sam dovoljno kvalitetan da bih dobio tu stipendiju, ali sam ostao iznenađen jer se jako rijetko dogodi da takvu stipendiju na glazbenom fakultetu dobije netko tko nije iz SAD. Najbolji kandidati prvoga kruga audicija pozvani su da se kandidiraju za presidential scholarship u drugom audicijskom krugu. Nakon tri tjedna vijećanja stručne komisije, javljeno mi je da sam dobio tu stipendiju.
U prilog vam je išao i nastup na Euroviziji. Kako danas gledate na to iskustvo? Jeste li zadovoljni svime što ste pokazali na pozornici u Izraelu ili biste, da možete vratiti vrijeme, nešto ipak promijenili?
Definitivno mi je u prilog išao i Eurosong. Komisija je jako detaljna i dobro istraži i obradi aplikaciju svakog studenta. Tako su istražili i mene te saznali za Eurosong i sve ostale glazbene showove u kojima sam se natjecao. Vrlo im je bitno profesionalno iskustvo, a iskustvo s Eurosonga mi je sigurno donijelo dodatne bodove. Evo i više od dvije godine nakon Eurosonga, na naš nastup gledam s ponosom i zadovoljstvom. Bez obzira na rezultat, mislim da je naš nastup bio fantastičan i ne bih u njemu ništa mijenjao. Lijepo smo i dostojno predstavili Hrvatsku pred 200 milijuna televizijskih gledatelja.
Zasigurno će mi sada trebati više vremena za studij, ali to ne znači zatvaranje ikakvih vrata trenutačnoj glazbenoj karijeri. Dapače, nastavljam raditi s istim timom i siguran sam da će uskoro izići nešto novo iz naše glazbene radionice.
Prepoznatljivost ste stekli vrlo rano, no jedan ste od rijetkih mladih izvođača kojima slava nije udarila u glavu. Koliko je zahtjevno bilo ostati skroman, ne zanositi se blještavilom kojim ste bili okruženi u formativnim godinama?
Ne mogu procijeniti kako me drugi vide, ali smatram da sam nakon svega što sam prošao posljednjih godina ipak ostao svoj i time se ponosim. Mislim da je to i jedini način kako ne izgubiti glavu u tom zvjerinjaku – biti dosljedan, iskren, realan i ostati čvrsto na zemlji.
Tko vam je najveća podrška? Kako su reagirali članovi vaše obitelji kad ste im rekli da idete u SAD?
Obitelj mi je najveća podrška, a odmah potom moj tim i prijatelji. Obitelj je bila jako uzbuđena i ponosna te je sa mnom proživljavala svaki trenutak svake moje avanture, pa tako i ove.
Ranije ste surađivali s Random Stipišićem i Lukom Mrduljašem, sinovima Zlatana Stipišića Gibonnija i Tome Mrduljaša. Kakva je bila njihova reakcija kad ste im rekli da odlazite u Ameriku? Jesu li vam dali kakav savjet?
Nedugo prije leta smo se vidjeli. Od njih sam stvarno uvijek imao iskrenu podršku. Jedino što su mi rekli bilo je: "Evo i nas!".
Što će vam, osim prijatelja i obitelji iz Hrvatske, najviše nedostajati u Americi?
Koliko god to smiješno zvučalo jer živim u Los Angelesu, najviše će mi nedostajati more. Ali ono naše more, naše plaže i taj mir za dušu.
Gdje se vidite u budućnosti? Iako je još rano za neke velike planove smatrate li da ćete se nakon završetka studija vratiti u Hrvatsku ili ćete glazbenu karijeru graditi u inozemstvu?
U budućnosti se vidim na pozornici. Gdje god to bilo, znam da je pozornica mjesto kojem pripadam. Što se tiče planova poslije studija, mislim da ću pokušati paralelno održavati karijeru i u inozemstvu i kod nas.
Tamo ima takvih na izvoz..