Večernjakova ruža iznova piše povijest. Bila je – i ostala – prva medijska nagrada u neovisnoj Hrvatskoj i na scenu je stupila (teške) poratne 1994. godine. Od tada do danas bila je svojevrsni simbol veze koju Večernji list ima sa svojim čitateljima, a sada će u 2020. godini srušiti još jednu barijeru i dokazati da joj ni koronavirus, kao ni život premrežen izolacijama i fizičkom distancom ne može – baš ništa! Ove godine svečana dodjela Ruže bit će virtualna: glazbeni brojevi snimaju se unaprijed kako bi se slijedile sve upute ponašanja u pandemiji, svi nominirani javit će se iz svojih domova, dobitnici će umjesto na raskošnom partyju nakon dodjele svoju pobjedu proslaviti s ukućanima, a voditelji svečanosti svime će ‘dirigirati’ sa scene Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb. I bit će to u utorak 28. travnja, kao i uvijek, pravi spektakl.
Povijest Ruže
Večernjakova ruža tako postaje i moćni simbol tehnološkog napretka koji se dogodio u zadnjih 26 godina otkako ona postoji, napretka u kojem je upravo Večernji list bio uvijek prvi medij. Kroz povijest Večernjakove ruže mogu se tako iščitati i promjene u našim životima: kako smo se zabavljali, kako smo učili i napredovali, kako smo prihvaćali i prihvatili nove tehnologije, kako su se mijenjale naše životne navike, naši ukusi, što smo voljeli gledati i slušati, čemu smo se smijali, što nas je zabavljalo... I Večernji list i Ruža svjedoci su tih turbulentnih 26 godina u kojima se cijeli svijet promijenio brzinom koja dosad nije viđena u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. No, krenimo od početka. Kada su te 1994. godine tadašnja redakcija Ekrana i njezin tadašnji urednik Branko Vukšić pokrenuli Večernjakovu ružu, pogled je bio uprt u najrelevantnije svjetske nagrade i hrvatski Porin. Porin (od Ruže je stariji samo godinu dana) bio je sjajan, objeručke prihvaćen i od struke i od medija koji prate glazbu. No, što je sa svim ostalim kreativcima, zapitali smo se mi u Ekranu, Večernjakovu prilogu koji od svog pokretanja prati televiziju, radio, glumište, glazbu... I kao odgovor na to pitanje – stvorili smo Večernjakovu ružu. Nakon toga prvo i najvažnije pitanje bilo je kako će novu nagradu prihvatiti čitatelji Večernjeg lista, jer bez njih nagrada – tada i sada – jednostavno ne postoji jer o pobjednicima odlučuju njihovi glasovi. Što ako ih bude premalo? Ta nas je dilema mučila samo nekoliko dana. Naime, kada je u Ekranu objavljeno da pokrećemo Ružu, da će ona biti nagrada za najbolje kreativce na televiziji (radijske kategorije u Ružu su stigle dvije godine kasnije), u glumištu i u glazbi, ali da o tome tko je bio najbolji u toj godini svojim glasovima odlučuju isključivo čitatelji, odziv je bio puno veći nego što su se nadali i najoptimističniji ekranovci, oni koju su u Ružu najviše vjerovali. Već prvi tjedan s pošte nam je stiglo nekoliko vreća (!) dopisnica. Iz današnjeg tehnološki naprednog svijeta, generacijama koje ne poznaju život bez računala i interneta ove vreće treba i posebno objasniti.
Naime, tada se za Ružu glasalo isključivo na kuponima koji su objavljivali u Ekranu. Trebalo je, dakle, izrezati kupon iz novina, ispuniti ga, priljepiti na dopisnicu (jer zbog brojenja glasova kupone u pismima nismo primali) i poštom je poslati na adresu redakcije. Sve to zahtijevalo je nemali trud, ali taj trud dokazuje strast kojom su čitatelji prigrlili Večernjakovu ružu i ogromnu podršku koju su joj pružili, a koja je ugrađena u relevantnost nagrade. Upravo zbog te i takve podrške i danas sve zvijezde koje imaju svoju Ružu – a nekoliko njih kod kuće čuva i prave bukete – s ponosom u svojim biografijama ističu upravo ovu nagradu.
A nakon te prve godine i silnih vreća punih dopisnica išli smo dalje ukorak s tehnologijom. Tako smo uskoro uveli i glasanje telefonom u posebni call centar, zatim i SMS-ovima, a u konačnici i preko interneta. Kako baš ništa ne bi ugrozilo ugled najstarije, najuglednije i najvažnije medijske nagrade, svaki je način glasanja u sebi imao i snažne zaštitne elemente. A svih ovih godina samo nam se jednom dogodilo da smo morali nekoga diskvalificirati iz utrke za Ružu. Dogodilo se to na Ružama za 2000. godinu kada smo se prvi put susreli s činjenicom da su neki odlučili malo “pogurati” sreću i glasati sami za sebe.
Pokušaj prijevare
Naravno, u obilju pošte koju su tih godina slali čitatelji Večernjeg lista, a tada smo imali i call centar pa se moglo glasati i telefonski, bilo je nemoguće namjestiti nagradu, ali povijest Ruže bilježi samo jedan takav pokušaj, radijskog voditelja koji je iz jedne pošte poslao nekoliko tisuća dopisnica, na kojima su svi kuponi bili ispunjeni istim rukopisom, i na kojima su se imena drugih kandidata mijenjala, ali je njegovo ostalo. Njega smo diskvalificirali iz natjecanja, ali mu i otkrili kako ni dopisnice koje je poslao ne bi bile dovoljne za njegovu pobjedu. Tehologija je odigrala ključnu ulogu i u velikom povratku Ruže. Naime, nakon nekoliko godina stanke, Ruža se vratila izborom najboljih u 2013. godini, a svečana dodjela u HNK Zagreb počela je riječima “Dobra večer svima”: na hrvatskom ih je jeziku izgovorila velika hollywoodska zvijezda Halle Berry, koja je tada s Goranom Višnjićem snimala seriju “Extant”. I ove godine, uoči svečane dodjele Ruža, mi koji smo bili u žiriju, koji smo nominirali one za koje smo sigurni da su njihova djela i kreacije obilježili 2019. godinu, ne znamo tko su dobitnici Ruže. U Večernjem listu to zna samo jedna osoba, producentica Ruže, Mirjana Žižić. I zato će i nama prva virtualna Ruža biti uzbudljiva, i zbog nove tehnologije koja će zaživjeti na dodjeli i zbog dobitnika koje ćemo saznati u istom trenutku kada i publika pred malim ekranima.
Od 1994. do danas - ovako je izgledala Večernjakova ruža.
w︆w︆w︆.︆k︆i︆s︆s︆i︆a︆.︆c︆l︆u︆b