Nakon šest godina rada u Sarajevu Goran Milić vratio se u Zagreb pa kaže: “Kada je sunce, osjećaj je fantastičan. Lijep grad, prepun turista, doznao sam da su Južnokorejcima i Amerikancima, kojih je najviše, iznajmljena 2634 stana u privatnom vlasništvu.
Zagreb, a ne Crikvenica, danas je zimmer frei grad. Tri i pol puta više hotela i 200 puta više stanova za strane turiste nego prije 20 godina”. I ne referira se bez razloga na ono nekada i sada jer upravo tom usporedbom bavi se njegova nova dokumentarna serija “Tada&Sada”, koju završava i krajem studenog emitirat će se na HRT-u.
Vi nikako u pravu mirovinu. Pri prvom pokušaju umirovljenja dogodili su se Al Jazeera i Sarajevo, a sada novi projekt kojim objedinjujete dvije svoje TV kuće – HRT i Al Jazeeru Balkans. O čemu je riječ?
HRT daje svoju bogatu arhivu, produkcijska kuća Fotoart iz Sarajeva daje tehniku, snimatelje, montažere, ton-majstore, a Al Jazeera je za financije i promociju. Ja smišljam formu i sadržaj. Dakle ciklus emisija “Tada&Sada” uspoređuje život od 1945. do 1990. sa životom od 1995. do 2017. u Hrvatskoj.
Daju li današnji mediji iskrivljenu sliku o “onome nekada”?
Ne toliko! Možda neizravno, ali ne vjerujem u predumišljaj. Mediji su u današnje vrijeme fokusirani mahom na negativne pojave u društvu. A kako ljudi imaju potrebu komparacije, najčešće posežu za nekim usporedbama iz prošlosti. I... prevare se! Prvo, zato što prošli sustav većinom pamte od 1970-ih godina ili kasnije... A prvih se katastrofalnih 10 i kasnijih 20 potežih godina ne sjećaju.
I je li bilo bolje živjeti u komunizmu ili je bolje u demokraciji?
Mnogi će svjedočiti da im je najbolje razdoblje u životu bilo od jeseni 1989. do jeseni 1990. Ali to je samo jedna godina, naspram 45 znatno lošijih. Cijeli komunizam, koji će sada obilježiti 100 godina Oktobarske revolucije, nije napravio nijedan brend, nijedan proizvod zbog kojeg bi netko iz zapadne Europe ili Amerike poželio voziti 200 km i kupiti ga. Možda kalašnjikov, ali strojnice se ne prodaju u trgovinama. Kavijar? Pa toga je bilo i prije komunizma. Kinesku svilu? Također, prije komunizma. Kubanske cigare? Isto. Jedino su Slovenci imali Elanove skije, a Pliva je stvorila Sumamed. Malo, premalo, za 45 godina gnjavaža na onim sjednicama. Evidentno je da su Hrvatska i cijela Jugoslavija postajale bolje u mjeri u kojoj su se sve više približavale zapadnom, kapitalističkom sustavu.
Novinar ste još iz vremena kada nije postojala današnja tehnologija. Čini li Vam se da se danas lakše baviti ovim poslom?
Današnja tehnologija daje lude mogućnosti. Doseže do svake točke u svijetu, a svakoga je dana sve jeftinija. To je prednost današnjice. A za novinare je otežavajuće to što ste rijetko prvi. Da doznate kako je na Sjevernom polu neka Laponka rodila šestorke, već je tamo bio neki Japanac ili Urugvajac koji s mobitela šalje sliku nekoj televiziji.
A je li lakše ili teže uspjeti?
Teže je napraviti ime u novinarstvu jer je prevelika konkurencija. Nekad bismo u godinu dana na jedinoj TV Zagreb pogledali lica 50-ak novinara ili spikera. Danas, s poplavom domaćih i inozemnih kanala, imamo lica bar 500 TV novinara na dan. Tko bi ih sve zapamtio?
Zagreb – nekada i sada?
Koliko je ljepši, svjedoči i broj turista. Tek kada provedete nekoliko mjeseci u nekom gradu zapadne Europe, ne mislim na London, Pariz, Rim, Berlin ili Amsterdam, nego na Birmingham, Marseilles, Frankfurt i takve gradove, osjetite koliko je Zagreb sjajan, udoban i siguran grad, s veoma pristojnom kulturnom i gastronomskom ponudom. A nekada? Kada sam bio sedmogodišnjak, najveća mi je zabava bila otići nedjeljom pješice do Cmroka. S komadom kruha, masti i šećera...
Jednom ste rekli da će štampana izdanja otići u zaborav pa će i to jednog dana možda biti nekada i sada. Možete li zamisliti dan bez novina?
Nažalost, u posljednje vrijeme malo čitam novine. Dok radim serijal “Tada & sada”, želim se malo odmaknuti od dnevnih događaja. Da bi te emisije imale trajniju vrijednost, da bi se mogle reprizirati i nakon desetak godina... Inače, istina je, ne mogu zamisliti početak dana bez dva-tri primjerka dnevnih novina.
A kakav je Goran Milić bio čovjek nekada, a kakav je danas?
Danas sam stariji. Ljudima u razgovoru vjerojatno dosadniji. Rečenice su mi duže, digresije bezbrojne. Govorim dvaput, možda i triput sporije. Recimo, za TV spikera koji čita vijesti u TV Dnevniku, idealan ritam bilo je čitanje 14 redova u minuti. Ja sam bio među dvojicom najbržih u Jugoslaviji i čitao sam 20 redova. A nedavno sam mjerio, čitajući najbrže što mogu, jedva osam redaka u minuti!
Što biste, da možete, s današnjom pameću u karijeri promijenili?
Bio bih hrabriji, manje bih vodio računa o sitnicama. Lakše bih se odlučivao za promjene. S ljudima bih se više upoznavao, otvarao im se bez straha. Češće bih govorio “ne”, “to ne želim”. Ali...To je već pri kraju svog života izgovorio Luis Borges, nije li?
Gledate li još uvijek jednom godišnje svoj intervju s Franjom Tuđmanom koji traje 1 sat i 45 minuta?
Pogledam u prosjeku desetak puta na godinu (ne nužno moje intervjue) TV nastupe političara iz onog vremena. Ti ljudi bili su tranzicija, predvodnici novih europskih trendova, a istodobno su cijelim životom i iskustvom bili iz prošlog vremena i sustava. Danas su mi zanimljiviji nego onda.
Čak vas je i sam Tuđman za intervjua, vidjevši koliko pušite, pitao: “Što će vam to?” Jeste li prestali?
Tada sam prestao. A onda opet počeo.
Zanimljiva mi je ona anegdota o izvještavanju novinara Miroslava Radojčića iz Wimbledona koja vas je potakla da se zamislite o novinarskom poslu.
Popularni novinar beogradske Politike Miroslav Radojčić i ja igrali smo preferans u Londonu i pogledavali televiziju na kojoj se prenosilo žensko finale Wimbledona. U jednom trenutku Radojčić je prekinuo partiju, javio se u redakciju telefonom i u pola sata iz glave izdiktirao stenografu svoj osvrt na tenisko finale. Spustio je slušalicu i pitao: “Tko dijeli karte”? Je li to novinarski posao tri-četiri puta tjedno? Hoću i ja taj posao – pomislio sam.
Uhitili su vas u Argentini, postavili su vam bombu pod auto u Peruu, istukli su vas letvom u Indiji... Novinarstvo vam je često radilo o glavi. Kada najviše?
Objektivno, najviše u ratu u Sarajevu... Možda je gore bilo dva mjeseca u ratu na Cipru, ali tada sam bio mlađi, imao sam 28 godina i nije me bilo strah ničega.
Godine 1979. sa samo 33 godine postajete dopisnik iz New Yorka jer to nitko drugi nije htio. Ne zvuči kao dobar razlog, ali ispalo je dobro. Mladi Jugoslaven u New Yorku, ne zvuči loše? Kakav je bio New York nekada u odnosu na danas?
Bio je sjajan grad, premda sam ja više Latin nego Anglosas. U ono vrijeme bilo je više kriminala, opasnost je vrebala od 96. ulice do Harlema i Bronxa na sjeveru. A na zapadu, bilo je kritično noću prelaziti 10. aveniju. Danas je sigurnost poboljšana, izuzmemo li strah od terorističkih napada.
Kada izlazi “Mali leksikon Gorana Milića” na kojem dugo radite?
To je odavno složeno i koncipirano. Treba mi samo neka “rupa” od tri mjeseca u televizijskom poslu pa ću to zgotoviti.
Što će se nalaziti pod slovima Y, H, T i M?
Pod Y će među ostalim biti Yutel i Yniverzijada, pod H su Hrvati – doma i u dijaspori, T je za Tuđmana, Tita i Televiziju, M su Marković (Ante), Milošević (Slobodan), Marko (moj otac), Marija (moja majka), ali najveća mi je gužva na slovu A. Argentina, Australija, Amerika, Alija (Izetbegović), Arkan (Ražnjatović), Albanci (Kosovo) i još svega i svačega.
Je li istina da Argentinci brže misle od ostatka svijeta?
Argentinci su dosta slični Hrvatima. Iz emocija i taštine često rade stvari na vlastitu štetu. I svjesni su toga, ali odluke ne mijenjaju. A da brže misle od drugih, dokaz su Maradona i Messi. Tko brže misli u nogometu od te dvojice?
Devedesetih godina Yutel je bio događaj. Pozivali ste na mir. Kako vam sada izgleda povratak u tu prošlost?
Prošlost ne možemo izmijeniti. Iz nje nešto možemo naučiti.
I kada ćete se odseliti u Split za koji ste rekli da je idealan grad za život?
Nedavno sam bio opet na nekoliko dana u Splitu i Omišu. Kada mi supruga jednog dana ode u mirovinu, razgovarat ćemo o tom projektu.
U Beogradu je velikosrbin, i priča srpski. U Sarajevu zagovara muslimansku opciju, i priča kao oni. U Zagrebu je veliki Hrvat, pa govori čak i kajkavski po potrebi. Nema te sise, pa makar bila i najsmrdljivija, na koju on neće prvi pojurit da se nadoji. Najljigaviji novinar u promjeru od 1000 kilometara.