Povijest koji put ima čudne puteve. S vremenskim razmakom od nekoliko desetljeća, neki glazbeni fenomeni bivaju tretirani sasvim drugačije nego u vrijeme aktualnih proboja. Jedan od njih je, na domaćem tržištu, i onaj Novih fosila. Ono što je u vrijeme procvata rock-scene krajem sedamdesetih mnogima, a najčešće smo svi bili nepopustljivi prema bilo kakvom otklonu od rock-matrice, bila “ljiga”, s vremenom je i od kritike dobilo atribute visokokvalitetne pop-glazbe kakve više nemamo i dali bismo svašta da je ona danas srednja struja, a ne ovaj bofl koji se vrti “po regijama”.
Novi fosili ostavili su iza sebe rekorde prodaje albuma, ulaznica za koncerte i dostignute popularnosti, i na domaćem terenu postali i ostali zapamćeni otprilike kao ono što je Abba tih godina bila na svjetskom tržištu. A sve ono što je tih godina, pa i glazba Abbe, smatrano za “zabavnjak”, s vremenom je postalo cijenjeno kao rijedak primjer domaće komercijalne glazbe koja je imala glavu i rep te bila profesionalno snimljena, izvedena i sastavljena.
Od samih pjesama do aranžmana i produkcije, pjesme Novih fosila, otkako je u grupu došao Rajko Dujmić 1977. iako je bilo i iskliznuća u kič, bile su daleko bolje nego su to svjetlucava scenska odijela i visoke potpetice, tadašnji znakovi vremena, davali naslutiti. No, Dujmić nije bio sam na tom zadatku, ali ga je presudno poboljšao. Nove fosile osnovano je bubnjar Slobodan Momčilović Moka još 1969., a osim velikih, bedastih hitova poput “Kad naš brod plovi” 1973., nastupali su i kao prateći sastav Ivici Šerfeziju i Ljupki Dimitrovskoj. Sredinom 70-ih u grupi ostaju Momčilović i basist Marinko Colnago, a pridružuju im se gitarist Vladimir Kočiš Zec, prije član Bisera, Rajko Dujmić, prije toga član Crno bijelih, Grupe Marina Škrgatića i Zlatnih akorda, te pjevačica Đurđica Miličević, kasnije Barlović.
Upravo tada nastaju Novi fosili koje će osvojiti najširu publiku. Uz Dujmićevu glazbu i (najčešće) tekstove Steve Cvikića, Đurđica Barlović i Sanja Doležal, svaka u svoje vrijeme, ostavile su najdublje tragove premda nije bilo lako mijenjati vokalne soliste. Dujmić je imao sreću raditi s njima, ali i znanje, zbog čega su jedino Novi fosili, Magazin i Bijelo dugme mogli mijenjati vokalne soliste i zadržati, pa i povećati popularnost. Uz njih, Vladimir Kočiš Zec, Marinko Colnago i Moka, a kasnije i bubnjar Nenad Šarić Brada, prerano preminuli suprug Sanje Doležal, bili su čvrsta okosnica benda koji je uživo žario i palio sedamdesetih i osamdesetih.
Godine 1977. novi Novi fosili na Splitskom festivalu izvode budući hit “Diridonda”, autora teksta i glazbe Zdenka Runjića, i tu kreće uspon Fosila koji nastupaju i dobivaju nagrade po domaćim festivalima, sviraju tipične “izvozne” turneje po istočnoj Europi, Sovjetskom Savezu, ali i u SAD-u, Kanadi i diljem Europe, te postaju jedan od najpopularnijih sastava bivše države.
Rajko je bio Lima, talentirani klinac velikih sposobnosti koji je sve promijenio, slično kao mladi Tonči Huljić dolaskom u Magazin. Dujmić je na klavijaturama pokazivao naklonost nekoj drugačijoj glazbi, a sve to unio je u Nove fosile, revitalizirao im karijeru i napravio svojim pjesmama od njih pravu tvornicu hitova. Ali ne onih bezveznih, banalnih pjesmuljaka kakvi danas caruju na estradi, nego punokrvnih hitova zabavne i pop-glazbe koji su postizali goleme naklade. Ne samo naklade nego i pamtljivost kod najšire publike koja im je osigurala status pop-klasika. Ni danas ne možete slušati radio a da vas ne dohvati neka pjesma Novih fosila iz razdoblja nakon 1977.
Nakon što je Đurđica Barlović 1983. napustila sastav, zamjenjuje je 20-godišnja Sanja Doležal, koja se u novoj ulozi snašla sjajno. Sam Dujmić poslije je objašnjavao: “Kad je odlučila da više neće pjevati s nama jer smo imali strašan tempo budući da smo svirali svaki dan po jedan, ako ne i dva koncerta, bila je izuzetno poštena jer su se ona i Sanja Doležal zamijenile doslovno na pozornici. Nije bila egoistična u smislu – e sad vam neću pomoći, nego baš obrnuto.”
Iako se poslije ustalila priča o prijateljskom odlasku Barlovićeve, u intervjuu iz 1984. sama Đurđica Barlović spominjala je i nesuglasice: “Bili smo sedam godina zajedno. Pokazalo se da nam je ta godina bila kritična, kao u braku. Nema se tu što puno reći. Jednostavno, u nekim se stvarima nismo mogli složiti pa smo odlučili da svako ide na svoju stranu. (…) Što se tiče muzike, sve je štimalo. Nismo se složili po pitanju poslovne politike. Muzika je imala uspjeha. Zato mi nije bilo lako otići u nepoznato.”
No, u nepoznato nisu otišli Novi fosili, koji su sa Sanjom Doležal u osamdesetima dosegli nove vrhunce popularnosti. Albumi sa Sanjom Doležal nastavili su postizati visoke naklade. Fosili 1986. osvajaju nagradu publike i 3. nagradu Stručnog žirija na Međunarodnom festivalu u Dresdenu, a album “Za dobra stara vremena” dobiva Grand Prix JRT-a za najbolji album u kategoriji pop-glazbe 1986. Godinu dana poslije, 1987. predstavljaju Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije u Bruxellesu i osvajaju četvrto mjesto s pjesmom “Ja sam za ples”.
Dujmić je i inače najuspješniji domaći skladatelj na Eurovizijama, s Fosilima je sedam puta bio drugoplasirani na našim izborima, ali je s tekstovima Steve Cvikića i svojim pjesmama tri godine zaredom bio “pretplaćen” i išao na Eurosong. Godine 1987. bili su četvrti, 1988. šesti, a 1989. pobijedio je s pjesmom “Rock Me Baby” Rive i doveo Eurosong u Zagreb 1990. Nakon razlaza najtrajnije postave 1991. godine i prerane smrti Đurđice Barlović 1992., Fosili s novim pjevačicama nastavljaju rad, ali ni izbliza ne postižu prijašnje uspjehe. Godine 2005. ponovno se okupljaju u sastavu sa Sanjom Doležal i Vladimirom Kočišem Zecom, ali zbog tragedije kratkotrajno prestaju s radom nakon iznenadne smrti bubnjara Nenada Šarića Brade 3. svibnja 2012.
Šarić je tih godina vodio grupu i kao menadžer, a Dujmić je tada govorio: “Nenad i ja imali smo poseban odnos. Zajedno smo dogovarali programe, planirali nastupe, pripremali snimke. Uvijek je bio sa mnom u studiju kad sam smišljao nove pjesme. Ja sam sa svijetom komunicirao glazbom, a Nenad je bio naša riječ prema javnosti. Bio je pravi član moje obitelji jer ja nemam više nikoga. Sin Tin, iz prvog braka s Vesnom Srećković, opet me napustio i vratio se živjeti u Španjolsku, gdje je proveo djetinjstvo s majkom i očuhom. Uz Snježanu, moju dragu, sadašnju suprugu, od obitelji su mi ostali samo Sanja Doležal, Marinko Colnago i Vladimir Kočiš Zec. (…) Važno nam je svima da Novi fosili i dalje ostanu brend koji će podsjećati stare i odgajati nove generacije s našim pjesmama. A što će se sada događati, ne mogu vam reći.” Iako su bili široko prihvatljiv sastav koji će tek poslije sustići današnji skandali, u odnosu Rajka Dujmića i ostalih članova, neke tragedije u grupi nedvojbeno su imale svoju tamnu stranu usporedivu s nesrećama na svjetskoj pop-sceni.
Primjerice, prvi bubnjar i utemeljitelj grupe Slobodan Momčilović Moka preminuo je 7. kolovoza 1984. na Dujmićev rođendan, a Nenad Šarić pokopan je na 49. rođendan supruge Sanje Doležal. Problematično zdravstveno stanje Rajka Dujmića i zategnuti odnosi među članovima doveli su do medijskih prepucavanja i reaktivacije ostalih članova grupe pod imenom Fosili, bez Dujmića, i u toj postavi ove godine slave 50. godišnjicu osnivanja. Upravo zbog trajnosti mnogobrojnih hitova i prepoznatljivosti svih članova grupe, Fosili i danas mogu nastupati, makar i bez Dujmića, s kojim su posljednjih godina prešli u fazu medijskog “ratovanja”. No, i danas je sasvim dovoljno reći Fosili pa da svi znaju o čemu se radi, za što su, budimo pošteni, ipak najzaslužnije Dujmićeve pjesme. Koliko god se Lima odmetnuo, pjesme su ostale, pa nova runda koncerata, poput skorašnjeg slavlja 50. godišnjice u KD-u Vatroslava Lisinskog ovog listopada, teško može podbaciti.
A nekada ni Rajko Dujmić kao većinski autor glazbe nije mogao podbaciti. Radio je Dujmić i s drugim izvođačima, napisao “Moju domovinu” sa Zrinkom Tutićem, ali se više nikada nije vratio na pozicije koje je imao s Novim fosilima. Dapače, on i Zrinko Tutić održali su 2012. koncert “Muzika zabavna” u Vatroslavu Lisinskom, ali su se vremena i (ne)ukus masovne publike okolnosti itekako promijenili, pa su i njih dvojica kao nekadašnji hitmejkeri ostali zapamćeni kao vodeći igrači zabavne glazbe, u vrijeme njena najvećeg utjecaja na domaćem tržištu.
Osim toga, Novi fosili, ili Fosili, vjerojatno su jedini domaći bend koji feštu 50. godine osnivanja može nazvati “Za dobra stara vremena” a da ih u ovim nešto drugačijim vremenima raznih “sumnjivaca” nitko ne optuži za jugonostalgiju i slične rabote. Kad bi se itko drugi usudio reklamirati tim sloganom, od Thompsona do Škore ili Čolića i Huljića, smjesta bi bio optužen za “skrivene namjere”. Razlog je toliko medijski umiljata karijera Novih fosila i popis velikih hitova da su ih doista voljeli svi, od 7 do 77 godina, ako ne i šire. Upravo ih je ta baza izgurala na pozicije trajnog fenomena, koji i sa smanjenim radnim aktivnostima zadnjih desetljeća, i bez Dujmića, uspijeva zadržati pozornost javnosti, rasprodati slavljenički koncert u Vatroslavu Lisinskom 1. listopada, najaviti drugi za 3. listopada, a možda i još koji.
No, ma koliko bili umiljati i slatkasti, Novi fosili u liku Rajka Dujmića i s njegovim privatnim problemima dobili su pravu rokersku varijantu karizmatičnog autora podložnog svjetovnim porocima, ali ga ni činjenica da je zapravo al pari Goranu Bari nikada u očima njihove sredovječne publike nije inkriminirala kao “nedopušten” ili artikl upitnih moralnih poruka i vrijednosti. Upravo ta činjenica, temeljena na pjesmama koje su tijekom 50 godina posijali po estradi, govori o dometu njihove obljubljenosti, koja čak i upitne biografske dijelove gura u zapećak i pod tepih iluzija masovne publike. Ukratko, Fosilima nitko ne može ništa, pa ni Rajko Dujmić, nekadašnji motor grupe, a danas njen osporavatelj. Upravo zato što su pjesme koje su ostale iza njih svakom pojedinačnom licu iz njihove publike sinonim za ista ta “bolja stara vremena”.
Oni jedini u Split mogu otpjevati......Tvoja košulja plava....