Dinastija Gucci je, nakon posljednjeg filma o Bondu, najiščekivaniji film godine. Lako je za to pronaći razloge, riječ je o kultnoj modnoj marki koja i danas zaluđuje ljubitelje mode u svijetu, film je režirao Ridley Scott, u jednoj je od glavnih uloga Lady Gaga, a u filmu opisana priča toliko je bizarna koliko je široj publici nepoznata, odnosno prilično smo sigurni, zaboravljena od onog dijela koji je s njom bio upoznat. Doista, i samo smo praktično zaboravili na događaje iz 1995. godine i ubojstva Maurizija Guccija čijom je smrti marka zapravo i spašena. Dinastija Gucci govori o svemu što je prethodilo tom događaju, a radi se o nizu često krajnje bizarnih spletova okolnosti, motivacija unutar modne obitelji koju je osnovao Guccio Gucci još početkom 20-ih godina prošlog stoljeća. Ridley Scott napravio je gledljiv i zabavan film, koliko se ta riječ može koristiti u prikazivanju nečije propasti i smrti.
No, činjenica je da se u izboru kriminalističke drame s twistovima, kakva je, recimo, bila Foxova priča o ubojstvu Giannija Versacea, odlučio napraviti satiru. Vjerojatno znajući da s takvom pričom teško može pogriješiti jer će se film po prirodi stvari gledati, u što vjerujemo i mi pa nakon jučerašnjeg starta čekamo da vidimo rezultate prvog vikenda u nas. Ipak, priča o propasti Guccijevih ima jako puno likova, a kada se ide u satiru i njihovo karikiranje onda je jako teško dobiti usklađenu izvedbu, čak i jednom takvom redatelju. No, Ridley Scott nije poznat po komedijama, on je redatelj velikih produkcija koje zna i dobro dizajnirati, to se onda ovdje i vidi. Najviše je zanimanja privukla Lady Gaga od koje se očekivalo jako puno nakon sjajne izvedbe u Zvijezda je rođena. Ovdje je to nešto sasvim drukčije. Pjevačica i glumica tumači Patriziju Reggiani, Maurizijevu suprugu ne tako plemenitog porijekla kao njezin suprug, koja će nizom svojih postupaka zapečatiti sudbinu modne obitelj i pri tome i sama završiti u zatvoru. No, Gaga tjera Patriziju u pretjeranu karikiranost, grimase i afektiranje, čime odskače od ostalih koji svoje uloge nisu tako doživjeli.
Osim Jareda Leta u ulozi Maurizijeva bratića Paola, koji je šminkom neprepoznatljiv no i on pretjeruje u tumačenju svojeg lika, pa unatoč činjenici da Paolo doista nije bio osobito sposoban i talentiran, teško je zamisliti ga ovakvog u stvarnosti. Onda je tu Adam Driver u ulozi Maurizia koji je prilično rezerviran, na trenutke i preozbiljan te ne odaje dovoljno dojam čovjeka koji bi bio sklon rastrošnosti i lošem rukovođenju. Krivac je za to i sam redatelj jer ne poentira dovoljno na rastrošnosti kompletne obitelji, to vidimo tek po nekim detaljima poput Patrizijina odijevanja koje doista prije doliči kakvoj folk-zvijezdi, kupnji Lamborghini Countacha, superskupim sofama, koji prođu kao praktično nebitni iza Driverove hladnoće. Intrigantan je odabir Salme Hayek za ulogu gatare Pine kod koje Patrizia traži savjete i na kraju s njome završi u zločinu.
No, lijepa je glumica ovdje ostala nedorečena kao i njezin lik koji je, po svemu, imao daleko veći utjecaj na događaje u obitelji nego što bi se dalo zaključiti po filmu. I onda je tu Jeremy Irons u ulozi Rodolfa Guccija, oca Maurizijeva, koji kao da karikira sam sebe, no i nestaje dovoljno rano iz filma koji traje ukupno dva sata i 37 minuta. No, jedan je lik obrađen doista odlično, na naše oduševljenje, a to je Aldo Gucci, Rodolfov brat, kojega tumači Al Pacino.
Kao u svojim najboljim danima, prikazao je Alda adekvatno, s dovoljno emocija, ali i opuštenosti, odmičući se od ostalih u ansamblu na ozbiljnu udaljenost. Treba svakako pored njega staviti i Jacka Hustona u ulozi obiteljskog odvjetnika Domenica de Solea kojem je trebalo dati više prostora i kao glumcu i kao liku. Jer, cijela je priča kao jedan akvarij, mikroekosustav, u kojem ribe jedu jedna drugu. Patrizia i Maurizio najprije Alda, pa Paola, pa onda Maurizio Patriziju, koja mu onda brutalno vrati, da bi sve zagrabio upravo De Sole, koji je, je li, odvjetnik.
Naime, upravo je taj čovjek zaslužan za spas tvrtke od nesposobne, pomaknute i raskalašene obitelji koja je velik dio novca zaradila zapravo baš na krivotvorinama predmeta vlastite marke. To je u filmu i prikazano, no stvarni Del Soleov utjecaj na Rodolfa te njegova uloga u ulaganju Ivestcorpa i preuzimanje tvrtke prikazani su vrlo pojednostavljeno pa se i ne vidi da je Maurizio Gucci ubijen kada tvrtka više nije ni bila njegova. Upravo je Del Sole doveo do tada nepoznatog mladog američkog dizajnera Toma Forda Mauriziju Gucciju čime počinje preokret imidža marke Gucci. Sam Ford, međutim, ismijao je film posebno se osvrćući na Leta pa i Pacina govoreći da nemaju previše sličnosti s Paolom i Aldom. Ali i na Gagu, za koju kaže da pretjeruje, ali je nadmoćna ostalim glumcima, što i nije daleko od istine.
Ipak, priznao je i da zapravo malo ljudi zna iz prve ruke kakvi su to ljudi bili, pitajući se također je li trebalo na zabavan način raditi nešto što završava krvavo. I to je dobro pitanje, jer Scott očito igra na kartu emocije mase, kojaa voli gledati kako padaju moćni, ako je moguće i u krvi, tako je to već stotinama godina, učvršćeno u francuskim revolucijama, i tako je ostalo i danas. No, ne sumnjamo da će se film gledati jer je priča previše privlačna da ne bi iza sebe ostavila debate o izvedbi glumaca. Tako nekako je i ispalo, prema prvim rezultatima američkog Box Officea gdje je film u okvirima visokih očekivanja kojima su pridonijeli i veliki iznosi uloženi u oglašavanje i promociju upravo Lady Gage u filmu koja je za 40 posto Amerikanaca i glavni razlog što su gledali film.
“The House of Gucci: A Sensational Story of Murder, Madness, Glamour and Greed” knjiga je Sare Gay Forden po kojoj je film napravljen, a već u naslovu govori sve o toj priči. Ta je priča sama po sebi dovoljan razlog da se gleda film, koji na mahove izgubi ritam, no do kraja ipak ispriča priču o propasti Guccijevih o kojoj će se sigurno pričati još mjesecima. Praktično je siguran pogodak pa je pomalo i nejasno zašto je Scott još godinama nakon dobivanja prava na knjigu tražio tko će film režirati, da bi se na kraju toga prihvatio sam. I to je svakako bolja odluka nego da je odustao, jer bez obzira na izbor načina kako će priču o Guccijevima ispričati, riječ je o intrigantnom i zanimljivom filmu koji je trebalo napraviti.
