Ispred Charlieja u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4, bila je uobičajena subotnja gužva. Oko Ćire Blaževića okupila se sama društvena krema grada. Bilo je ondje od bivših sportaša, a sadašnjih funkcionara, pa do visokopozicioniranih političara, predsjednika uprava, sudaca, stečajnih upravitelja, bogatih bankara te poznatih gradskih ljepotana i ljepotica. Nekako sam se, eto, i ja tu našao. Trener svih trenera zabavljao je okupljeno mnoštvo pričama sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, a u jednom trenutku, između dviju anegdota – one kada je Mikši zaprijetio da će ga udariti nogom u guzicu jer kao predsjednik HNS-a igračima nije htio dati ulaznice koje bi oni kasnije mogli podijeliti prijateljima i one o tome kako se njemački izbornik Berti Vogts nije došao rukovati s njim nakon onoga traumatičnog poraza u četvrtfinalu – nastao je trenutak tišine koji sam iskoristio kako bih Ćiru pitao za utakmicu s Rumunjima. Elem, kažem ja Ćiri da je to bila baš teška utakmica. Sjećam se kako sam gledajući je u hotelskoj sobi u Parizu, gdje sam se tada nalazio, izgubio to malo živaca što sam ih kao jedanaestogodišnjak mogao izgubiti gledajući sve te naše propuštene prigode.
“Čim stvore neku priliku...”, izgovarali su tih posljednjih dvadesetak minuta utakmice svi okupljeni ispred tog malog hotelskog TV ekrana, “primit ćemo gol!”. Ekran, međutim, možda i nije bio toliko mali koliko su nama – palo mi je to tek nakon toliko godina na pamet – od straha da će se upravo to dogoditi te da će nam neki “žućo” zatresti mrežu, oči bile velike... – Je li i vama tako bilo? – pitam Ćiru zapravo sasvim neinteligentno jer je njemu, bezbeli, moralo biti još sto puta gore. Ono, međutim, što mi je on tada uz šeretski osmijeh rekao bilo je sasvim neočekivano. – Da su nam ga barem dali... – nasmijao se glasno – mi bismo im onda još peticu uvalili! Nisu imali šanse! – poentirao je snažno prije nego što će svim uglednicima ispred Charlieja objasniti da su Rumunji u toj utakmici bili bez atoma snage.
Po Ćirinu tumačenju, koje smo svi radosno prihvatili, mogli smo im dati gol kada god smo poželjeli i, nota bene, koliko god bismo tih golova poželjeli. Nisam ga ni stigao pitati zašto onda, pobogu, nismo postigli još koji, pa da se, eto, možemo opustiti, a on je nastavio s drugim genijalnim pričama koje su obilježile to Svjetsko prvenstvo u Francuskoj i koje je s oduševljenjem i radoznalosti upijalo oko njega na početku taksativno navedeno mnoštvo. Britanski dokumentarni serijal “Trenuci koje pamtimo”, a koji svake srijede na HRT-u 2 u pet nastavaka prikazuje najzanimljivije priče sa svjetskih prvenstava, u tome – otkrit ću vam odmah – nije uspio ni približno tako dobro kao naš izbornik pred Charliejem. Njima je, naime, okosnica svake epizode nešto vezano za englesku reprezentaciju, a od onog prvenstva ‘66. ta reprezentacija nije napravila ništa vrijedno spomena, a kamoli cijele emisije.
Na tom prvenstvu u Francuskoj, kojim se bavila prošlotjedna emisija, pogotovo nisu napravili ništa. Jedina prava priča tog prvenstva, složit će se svatko tko se iole razumije u nogomet, bila je ona naše reprezentacije (!), a kako je to tvorcima spomenutog serijala sasvim neobjašnjivo promaknulo – isto će biti i s ovom mojom TV ružom koja će im, bezbeli, također promaknuti.
U prethodnoj epizodi, koja se bavila Svjetskim prvenstvom u Italiji ‘90., također su bili orijentirani samo na sebe. Ne bi mi to smetalo da su tema emisija isključivo njihovi nogometni uspjesi, imamo i mi takve emisije i filmove, ali taj je serijal predstavljan kao da se bavi onim što je na cijelom prvenstvu bilo najupečatljivije, a onda umjesto penala Andreasa Brehmea u finalu protiv Argentine, sat vremena gledamo kako se oni muče s Kamerunom u četvrtfinalu...
Nije to baš neki nogometni trenutak koji pamtimo! U ovom nastavku o ‘98., nadalje, u prvi plan stavili su Davida Beckhama koji je na cijelom prvenstvu uspio dobiti samo krajnje nepotreban crveni karton, a njega su ukomponirali sa Zidaneom i Ronaldom koji su doista i ostavili trag na tom prvenstvu. Treći mušketir tog prvenstva, međutim, nije bio Becks, kako nas pokušavaju uvjeriti, već naš Šuki. Fifina dodjela nagrada na kraju prvenstva to je i potvrdila, ali bilo bi iluzorno od njih očekivati da prihvate tu nepobitnu činjenicu kada znamo da će se i iduća tri nastavka – onaj o prvenstvima 1970., 2014. i 1986. – umjesto Peleom i Maradonom, glavnim akterima tih natjecanja, baviti tom nebitnom ulogom njihove slabašne reprezentacije u kontekstu tih nogometnih velikana.
Umjesto da tratim stoga, dalje vrijeme na njihov iznenađujuće loš izbor nogometnih trenutaka koje, kao fol, svi trebamo pamtiti, radije ću se vratiti u Gajevu ulicu, na kućni broj 4, i sve doista zanimljive i pamćenja vrijedne nogometne priče saslušati od onoga koji je za mnoge od njih i osobno zaslužan. Sva društvena krema grada, nema nikakve sumnje, ondje se već okupila.
U hotelskoj sobi u Parizu. Hm ...