Cijela hrvatska modna i medijska scena zove ih jednostavno sestre Boudoir. Jesu sestre, i to blizanke, i jedinstvene su po jednom od najprepoznatljivijih modnih rukopisa na domaćoj sceni, kreiraju odjeću koju obožavaju žene koje vole elegantno, bajkovito, ženstveno - drugačije. Sestre Boudoir su Martina Čičko Karapetrić i Morana Tomašević, i ove su godine proslavile dvadeset godina postojanja svog Boudoira. Spremno priznaju da jedna bez druge ne mogu.
- Svi već znaju o našem djetinjstvu koje smo provele u kitničarskoj radioni naše bake, a ja se dobro sjećam kako nam je ona uvijek govorila da ćemo jednog dana nas dvije raditi šešire. Ma super je to, i mi smo to naučile, savladale taj zanat, čak i ponekad radimo šešire koji nam trebaju u kolekciji, ali ja sam još kao djevojčica uvijek na bakine riječi u sebi govorila, i samoj sebi obećala: "I haljine! I haljine!" - priča Morana kroz smijeh.
Sjeća se Martina kako su njih dvije oduvijek među krpicama, još kao malene djevojčice krojile su i šivale odjeću za svoje barbike, a glavni uzor bile su im toalete iz tada super popularne serije "Dinastija", koju su gledala mama i baka.
- Bile smo zaigrane curice, jako usmjerene jedna na drugu. Bile smo jedna drugoj najbolje društvo, a tako je to i danas, bez obzira na to što smo odrasle u drugačije žene. Zaista nismo identične, ni fizički, ni na bilo koji drugi način. Različitih smo osobnosti, svaka ima svoj jak karakter, ali se još uvijek dobro nadopunjujemo - objašnjava Martina, dok mi pričaju o svojim barbikama, koje su tada bile pravo blago.
- Barbike su se švercale iz Trsta. I to doslovno! Ta je lutka bila pojam, a mi smo još kao jako male počele šivati kolekcije za svoje barbike. Išle smo po kvartovskim krojačkim salonima i molile krpice. Sve to u nižim razredima osnovne škole, a kako smo "Dinastiju" gledale s posebnim divljenjem, dok su mama i baka uživale u priči, mi smo se divile odjeći i bile posebno sretne kada bi nam netko dao ostatke srebrnog i zlatnog lamea. To je tada bilo posebno moderno, svi krojački saloni su svečane haljine šivali od lamea, a nas dvije kostime za barbike - priča Martina.
Na pitanje tko ih je tako malene naučio šivati, uglas odgovaraju: "Same!" Pričaju kako su bile totalno ambiciozne i kako u njihovom svijetu jednostavno nije postojalo nešto što one nisu mogle "skužiti". A zatim ih je, čim su im nogice mogle doseći polugu za pokretanje, prabaka naučila šivati na šivaćoj mašini, onoj starinskoj, na nožni pogon. I to je postao njihov svijet, kažu i priznaju da ih je taj svijet glamura iskušan na barbikama zauvijek vezao uz svijet mode. Sjeća se Martina da je ona znala posegnuti za barbikama i kada je imala petnaest godina, tada bi još s vremena na vrijeme znala napraviti izlog s barbikama. Odjenula bi ih, složila izlog od njih pet i danas sa smiješkom kaže kako su to tada bile prave minikolekcije. A posebno se sjeća jedne koju su nazvale "Mariner-glam", i u kojoj je mornarska moda bila u kombinaciji s mnogo zlatnog, a neke od tih modela šivale su direktno na lutku. Sjećaju se obje i kako su s lutki prešle za žene:
- Bili smo na moru i Martina je odnekud izvukla stare frotir prekrivače i od toga je sašila tutice za plažu. I na to su svi otkinuli i svi su htjeli imati baš to. Tog je ljeta Martina napravila i top s uzorkom kravlje kože, i to je bio totalni boom - sjeća se Morana, a Martina dodaje: - Zbog tog su me topa zaustavljali na ulici i pitali gdje sam ga kupila. Djevojke kažu da od svojih početaka nisu neke posebne crtačice, da svoje modele imaju u glavi, znaju što žele napraviti i idu ravno iz materijala. Tako su radile na svojim počecima, a tako rade i danas.
- Meni kreativni proces počinje u glavi kada smišljam kroj. Prvo ga konstruiram u glavi, na isti način na koji ću ga konstruirati na papiru i odmah idem rezati. I to je cijeli proces - kaže Morana.
- Korekcije, ako su potrebne, što je rijetko, radimo kada je novi model već sašiven. Najčešće su to sitnice, poput dužine - dodaje Martina.
Obje su završile primijenjenu, a zatim i TTF. Kažu, svima je to bilo jasno kao dan. Moda jest njihov obiteljski biznis, ali su one bile toliko zainteresirane za modu da ništa drugo nije dolazilo u obzir. U školi su se preporodile, ona je dala krila njihovim planovima i zato su i bile toliko uspješne u svojoj generaciji, iz koje dolazi mnogo naših uspješnih dizajnera. Pričaju mi kao se zapravo među kreatorima, ali i u svim ostalim kreativnim školama, vidi da postoji nekoliko vrsta ljudi i kako je rano jasno kojim će se pravcem netko razvijati.
- Jedan dio kreativaca je, recimo to tako, u nekom prosjeku. Ne odskaču ni po čemu, zatim su tu ljudi koji su genijalni crtači, ali nemaju taj kreativni moment koji bi bio jako prepoznatljiv. Treća skupina ljudi su kreativci koji imaju izuzetno jak potpis i njih je najmanje. Martina i ja smo definitivno u toj trećoj grupi. Ima naših kolega koji otvoreno kažu: "Ja kreiram stvari za koje znam da ću ih prodati." Apsolutno podržavam i taj način poslovanja, jer ne možemo svi biti isti - priča Morana, te objašnjava:
- Zapravo mi je sada fascinantno kako smo nas dvije počele, od prvih revija koje smo radile po klubovima, na prvoj godini TTF-a, kada smo imale samo osamnaest godina i kada nismo razmišljale o nekoj medijskoj slavi. Sjećam se kako nas je jako iznenadio interes medija za to što radimo i kako uopće nismo bile svjesne da su to počeci ozbiljnog posla. Bile smo klinke, nekako skupile novac za materijale, složile kolekcije, na cesti našle cure koje će te prve revije nositi. Danas je jasno da smo napravile i te kakav posao. Slažu se s ocjenom da su krenule u sretno vrijeme za hrvatsku modu:
- Bio je to dobar tajming, rat je završio, bila je to 1995. godina, svi su bili u postratnoj depresiji, a hrvatski identitet se tražio u svemu, pa tako i modi. Imali smo hrvatski dance, hrvatski sport, a onda se dogodila i hrvatska modna scena - objašnjava Morana
- U tom kontekstu su naši počeci bili užasno hrabri. I ludi - dodaje Martina.
Slažemo se da su u to tada mogli samo mladi, nove modne snage, i upravo se to dogodilo. Podsjećam ih tako na reviju koju im je otvarala Vanja Rupena, a djevojke priznaju da je pojava Cro-à-Portera bila izuzetno važna, jer to im je on dao produkcijski zalet.
- Na te naše prve revije po klubovima dolazio je Viktor Drago i on nas je pozvao na prvi Cro-à-Porter. Bile smo oduševljene, jer tada smo prvi put imale pravu produkciju modne revije, čime se nismo stizale baviti dok smo radile kolekcije. Sjećam se da sam se rasplakala nakon prve revije kod Viktora... Ma obje smo plakale, ali ja doslovno nisam mogla zaustaviti suze, jer to je bio trenutak ostvarenja sna. Prava revije, odlična kolekcija, odlične reakcije publike i onda još vidiš da Josipa Lisac sjedi u prvom redu - priča Martina.
Djevojke uz tu reviju posebno pamte reviju na Plesu, kada je Viktor Drago u cijelu priču uveo i avione, i kada su manekenke izlazile iz aviona. Kažu da su opstale toliko godina samo zato što žene na prvi pogled prepoznaju da je to Boudoir. To im sada piše i na novim etiketama: "To ti je Boudoir", jer to su riječi koje njihove mušterije kažu kada ih se pita - a pita ih se stalno - što nose. I dok im govorim da je njihova odjeća posebna jer se u njenoj biti još kriju one dvije curice koje su šivale za barbike, slažu se s mojoj ocjenom da ih nosi elegancija, romantičnost i apsolutna ženstvenost, i tvrde da današnjoj modi nedostaje baš ženstvenost, jer je avangarda zapravo postala srednja struja.
I sada su u punom poslu za novu, zimsku kolekciju, ali i za božićni specijal koji je također postao jedan od njihovih zaštitnih znakova. Pričaju mi kako su odličan, iako također riskantan, potez povukle prije sedam godina kada su se odlučile i na pret-a-porter liniju, ponudu nosivijih komada. Tada su shvatile da žene mnogo više odjeće kupuju za "svaki dan", a da im neka sasvim posebna haljina treba jednom, eventualno, dva puta godišnje. Plasiranje i tih proizvoda potaklo ih je na internetsku prodaju, a ona ih je pak provela relativno bezbolno kroz godine pandemije. I dok čekamo nove modele, vrijedi zapisati i Martinino objašnjenje zašto je svaka prava žena uvijek gola i bosa:
- Žene kupuju novu odjeću jer im više ne paše sve ono što imaju u ormaru. One zapravo više nisu one iste žene od prije godinu dana i treba im nešto novo. Sve smo otišle dalje, nove smo osobe i trebamo nešto novo. I to je glavni pokretač tekstilne industrije.
Nađite mi ženu koja to neće potpisati!
