Ne samo da su se, gotovo četrdeset godina nakon objave kultnog albuma "Treći svijet", u studiju ponovno okupili Darko Rundek, Srđan Sacher, Srđan Gulić Gul, Zoran Zajec Zexa i Damir Prica Capri nego je povratak grupe Haustor u studio kamerom uspio zabilježiti redatelj Arsen Oremović. Ovaj dugogodišnji novinar i filmski kritičar koji je prije desetak godina odlučio ući u svijet filmske produkcije, prvo se orijentirajući na dokumentarne filmove, a sada i igrane, svakim svojim novim uratkom publici pruža i dozu neočekivanog pa tako i sada.
Objavljena je vijest da se grupa Haustor ponovno okupila u studiju, a cijelo je snimanje praćeno kamerama za vaš budući film. Kako je došlo do te suradnje?
S članovima grupe Haustor Srđanom Sacherom i Darkom Rundekom počeo sam komunicirati prije dvije godine, kada smo se prvi put našli utroje i razmotrili ideju nastanka mogućeg filma kakav grupa Haustor zaslužuje. Naime, u svijetu su takvi filmovi potpuno uobičajeni, dok je kod nas, kao i u svemu drugome, sve prepušteno slučaju. Meni se osobno kao pokloniku benda od samih njegovih početaka, koji su bili i moji počeci ulaska u svijet koncerata i kupovanja ploča, učinilo važnim da film o Haustoru bude napravljen, utoliko više što on nudi niz "ulaza" u priču.
I za koji ste se odlučili?
Ni Rundek ni Sacher nisu ljudi od nostalgične mitomanije ni klasičnih priča o povijesti benda, njegovoj važnosti… A meni kao autoru koji je imao priliku, ili sreću, tijekom nekoliko mjeseci intenzivnijih komunikacija s obojicom uranjati u njihove svjetove, zaključio sam da je od biografskog pristupa bendu puno zanimljivije prikazati svjetove i okoline koji su ih oblikovali tako da danas imamo Haustor kakav imamo. Cilj je, dakle, pokazati kakvi su oni ljudi i danas. Sasvim je jasno da je Haustor nije standardan bend ni u svjetskim okvirima – glazbeno, scenski, poetski, filozofski i na druge načine koji bi se mogli podvesti pod opis "magijskog realizma" koji meni izrazito odgovara ljudski i autorski. Međutim, kako Haustor odavno već ne postoji, a u slučaju dokumentaraca uvijek je dobro kamerama pratiti i neki aktualni proces, postojala je ideja da pratimo objavljivanje live snimke s koncerta "Zagreb gori!" održanog na Šalati 1996., što je bio zadnji javni nastup benda, ali kako oko te snimke postoje određene vlasničke dvojbe, to će očito još morati pričekati. Velika je to šteta jer riječ je o izuzetno dobrom nastupu, vjerojatno i najboljoj koncertnoj snimci benda uopće.
Kako ste onda to riješili?
Onda se iznenada dogodilo nešto što nisam mogao ni sanjati, a to je da se bend ponovno okuplja u studiju i da tako dobijem najvrednije moguće ekskluzivne aktualne materijale jer smo kamerama zabilježili susrete ljudi od kojih su se neki prvi put vidjeli nakon dvadeset godina. I snimili smo ih ponovno za mikrofonima.
Kako je to proteklo?
Jako dobro i glazbeno vrlo kreativno. Oni se jesu prvi put nakon dugo vremena fizički sreli u studiju, no prethodno je već postojala komunikacija elektronskim putem i, kako veli Rundek, "dopisno" su već postavili temelje nove verzije pjesme. Naime, pjesma "Treći svijet", naslovna s istoimenog albuma iz 1984., koji se smatra najboljom pločom benda i jednom od najboljih ex-YU pop-rock ploča svih vremena, postojala je u instrumentalnom dub obliku iz vremena originalnog nastanka ploče, no ostala je zagubljena negdje u arhivama Jugotona, odnosno Croatie Records i nedavno se, kada je odlučeno da će biti objavljeno vinilno reizdanje ploče, došlo na ideju da ta pjesma postane neka vrsta dodatnog singla. No Sacheru i Rundeku nešto je nedostajalo u njoj, tako da su se odlučili nadosnimavati instrumente, pa i novi Rundekov vokal. I već se po tim "dopisnim" razmjenama ideja vidjelo da su dečki u vrlo dobroj i bliskoj kreativnoj suradnji, da su neke eventualne razmirice uspješno nadvladane te je u konačnici u studiju stvarno bio gušt biti među njima. Bili su puni međusobnog uvažavanja, ali i kreativnih ideja.
Croatia Records najavila je izlazak albuma sljedeći tjedan, što će biti s tom novom pjesmom?
Bend je želio da album "Treći svijet" bude objavljen integralno, a nova verzija bit će objavljena naknadno kada prođe faza miksa te kada nakon toga napravimo videospot koji bi konačno trebao nadopuniti tu prazninu od četrdeset godina. Treba naglasiti da s tako važnog albuma nikada nije skinut singl niti je objavljen neki videospot. A cijela je stvar utoliko zanimljivija što sam u arhivi HRT-a našao originalne videosnimke "Trećeg svijeta", s nekog televizijskog nastupa, tako da će i one biti iskorištene u novom spotu.
A što će dalje biti s filmom?
To je također otvoreno pitanje, a ovisit će uveliko i o njihovim daljnjim aktivnostima. U svakom slučaju, verzija filma koji, kao što sam već rekao, neće biti klasični "rockumentarac", nego dočaravanje njihovih poetskih i filozofskih pogleda na svjetove koji su ih oblikovali prerasta u scenarij koji će uključivati i "making-of" scene s aktualnog snimanja, intenzivne intervjue… i vidjet ćemo što još.
U fazi istraživačkih razgovora s Rundekom i Sacherom oko priprema dokumentarnog filma o Haustoru, intenzivno ste se pripremali i za snimanje svog prvog dugometražnog igranog filma "Glava velike ribe", koji će za dvadesetak dana biti premijerno prikazan na festivalu u Puli. Ima li tu ikakvih sličnosti?
Scenarij za "Glavu velike ribe" pisao sam dosta prije, ali naravno da su se prije snimanja i tijekom izrade knjige snimanja pojavile nove verzije tako da se doista može reći da je do određenih bliskosti došlo, a to je upravo ta sfera "magijskog realizma", izvlačenja nekih posve običnih situacija, prizora ili detalja u prvi plan čime one počinju dobivati na začudnosti i živjeti svoj vlastiti život.
Nakon godina snimanja dokumentarnih filmova, kako ste pristupili igranom sadržaju?
Pa zapravo vrlo slično, s time da se moj odnos i prema dokumentarizmu tijekom godina mijenjao. Nije nikakva tajna da sam u svoj prvi dokumentarni film "U braku sa švicarcem" iz 2013. ušao više iz aktivističkih nego iz umjetničkih poriva, ali je film tako dobro odjeknuo – meni donio niz nagrada, izazvao diskusiju u Saboru nakon koje je kasnije donesen i zakon o konverziji – da se to pokazalo punim pogotkom. Jezik filma, odnosno audiovizualni jezik, definitivno je najučinkovitiji način ako želite doprijeti do najširih masa i to nije ništa nelegitimno. Djelomice je to slučaj, iako već puno manje, i s filmom "Tak kak je", kojim sam želio upozoriti na kršenje prava rastavljenih očeva. No kako sam se s vremenom sve više profesionalno okretao filmu, a odmicao od novinarstva kojim sam se bavio više od dvadeset godina, tako se i moj pristup počeo mijenjati prema, nadam se, poetičnijem, ali opet i u sferi sirovijeg realizma. Tako sam u slučaju "Glave velike ribe" glumcima Lani Barić, Nikši Butijeru i Nevenu Aljinoviću-Totu želio dati dosta prostora da se kreću pred kamerom onako kako je njima najprirodnije, odnosno njihovim likovima, a direktor fotografije Marinko Marinkić i ja pratili smo ih onda kao u dokumentarcu. Razlika je jedino ta što smo mi točno znali kuda će se oni kretati i što će gdje reći ili učiniti. I zahvaljujući tome većina je scena snimljena u jednom kadru, a nije bilo tako zamišljeno u knjizi snimanja, nego je to neplanirani plod izravne interakcije s glumcima na lokacijama dok su neke scene i plod čiste improvizacije.
Za ishodište priče uzeli ste roman Ognjena Sviličića, ali ste se i poprilično odmaknuli od njega.
Da budem do kraja iskren, njegova knjiga svidjela mi se više kao filmska priča nego kao roman, što je zanimljivo jer on mi je rekao da je napisao knjigu zato što nije vidio da bi ta priča funkcionirala kao film. Sviličić je uspješan, dobar i tražen redatelj i scenarist, pa ako on ne vidi film, to možda može značiti veliki rizik, no bio sam siguran da ga ja vidim, utoliko više što sam želio određene stvari promijeniti u startu. Naime, iako je to priča o ratnom PTSP-ovcu Traktoru kojega njegov brat Andrija igrom slučaja i zbog vlastitih dvojbenih poduzetničkih ambicija izmjesti iz njegovoga prirodnoga staništa, stare obiteljske kuće na selu gdje životari, i dovede ga u grad da živi kod njega i supruge, zapravo je to priča o našoj tranziciji koja ne samo nikako da završi nego se sve više kotrlja nizbrdo. Uz taj širi kontekst, okrenuo sam se više i bračnom odnosu između brata Andrije i njegove supruge Vesne koji mi se čini kao tipičan brak iz ovih sredina u kojem nema ničega zajedničkoga osim što se uvijek inzistira na zajedničkim objedima i nekim drugim ritualima, pri čemu su objedi na prvom mjestu. Tako sam ovaj film nazvao "prizorima iz bračnog života" na neki naš, da ne kažem "balkanski" sirov način koji je posve oprečan uljuđenoj građanskoj finoći kojom likovi u Bergmanovu filmu međusobno zabijaju noževe u leđa.
Kako ste izabrali glumce?
Od početka sam želio da Lana Barić bude supruga Vesna, s njom sam želio raditi još otkako sam je gledao u Jurićevu "Žutom mjesecu" jer sam već tada primijetio kvalitetu prirodnosti do razine da sam se upitao je li ona naturščik. Nikša Butijer mnogima oko mene nije djelovao kao pravi izbor za ulogu Andrije, osim Lani. Nas dvoje smo, to moram napomenuti, gotovo istodobno izgovorili njegovo ime, a ideja mi je bila spojiti jedan takav naoko nespojiv par. Također, još je veći razlog bio taj što sam kroz godine kritičarskog bavljenja filmom shvatio da je Nikša u baš svakoj situaciji odličan glumac. Doduše, to su uglavnom bile sporedne uloge, ali vodio sam se logikom da, ako je netko toliko dobar u manjim ulogama, zašto ne bi jednako dobar i u glavnoj. I to kako njih dvoje funkcioniraju kao par na granici ljubavi i iritacije, pokazalo se punim pogotkom. Ljudi na setu često su mislili da su se njih dvoje doista posvađali kao glumci, a mnogima se i grčio želudac jer su ih situacije iz filma podsjećale na neke situacije iz njihovih života. Što se tiče ništa manje važne uloge Andrijina brata Traktora, od početka sam znao da to mora biti stvarni naturščik ili barem glumački amater koji će svojom scenskom neizbrušenošću u startu odudarati od Nikše i Lane. Nevena Aljinovića-Tota sjetio sam se ponajprije zbog njegove vrlo jake fizionomije kojom me kupio u "Jozefu" Stanislava Tomića i on je doista izražajni entitet za sebe u našem filmu.
Što očekujete od Pule?
Za početak najvažnije mi je kvalitetno predstaviti film, što je sada već pod znakom pitanja jer mislim da je prikazivanje filmova u Areni oko ponoći "samoubojstvo" i nešto što nikome ne treba. Ali, to je stara priča jer se u Puli uvijek sve vrti samo oko Arene, umjesto da se napravi šira mreža ravnopravnih i funkcionalnih prikazivačkih prostora, shodno filmovima i njihovim profilima. I da se uspostavi neka pametna ravnoteža koje sada nema pa se filmovi žrtvuju u besmisleno kasnim terminima pred publikom koje možda i ima, ali u ogromnoj Areni to djeluje kao šačica ljudi. No nadam se nekim suvislim dogovorima i tome da će film doprijeti do ljudi te da će sve skupa imati nekoga smisla.
A kada će film u kina?
To još nije u planu, ali vjerojatno sljedeće godine. S time da moram reći da za ovakvu vrstu filmova kina ne smatram najvažnijima. Kino je najveća svetkovina za film i kino je najbolja projekcija, u to nema nikakve sumnje, ali danas kada su potrošači toliko prezasićeni hollywoodskom produkcijom, a mi ovdje radimo neke druge vrste filmova, potpuno je zlonamjerno cijelo vrijeme spočitavati hrvatskom filmu slabu gledanost samo na temelju rezultata u kinima. Pa Rumunji već dvadeset godina caruju svjetskom festivalskom scenom, a gledanost im je u kinima slična našoj. Međutim kada dođu na televiziju, naši su filmovi jednako gledani kao američki, a to vrijedi i za druge načine prikazivanja, jer ljudi vole gledati program na svom jeziku, samo za to možda ne idu u kino. U planovima distribucije vodit ću računa i o tim stvarima.
I što je sljedeće?
Trenutačno završavam treću sezonu TV serije "Nesreća", o novom nizu katastrofa na našem području, među kojima su i dvije posebno zanimljive epizode. Prva je o povijesti naših potresa, od ovih aktualnih do onog velikog u Dubrovniku 1667. godine. Za 15. obljetnicu velike vatrogasne tragedije na Kornatima HRT 30. kolovoza prikazuje se pak dokumentarac "Potraga za istinom" koji smo radili na temelju uvida u deset tisuća stranica sudskih spisa. Mislim da će taj dugometražni dokumentarac pružiti dosad najsveobuhvatniji uvid i ponuditi odgovore na sva pitanja o tom strašnom slučaju, možda i najstrašnijem od vremena Domovinskog rata.
VIDEO Željko Bebek o autobiografiji "U inat svima": Ovo je knjiga u kojoj sam izgubio pravo na privatnost
Hocete li jos koga izvuci iz naftalina, nazvati kultnim i svjetskim? Mozda Dalibora Bruna, Joe Maracic Makija ili Duska Lokina? Ili pak Stidljivu Ljubicicu, Modesty ili ZRM?