Njezine nagrade odavno su prešle brojku deset i nekako smo navikli da u svakom projektu u kojem glumi dođu u njezine ruke. Kada se to i ne dogodi, Dariju Lorenci Flatz to nimalo ne brine, sve dok može raditi ono što nakon majčinstva voli najviše na svijetu, a to je gluma. A prilika nije manje ni dok je na rodiljnom s trećim djetetom, sinčićem Tinom koji sada ima godinu i pol. Nakon “Agapea” Branka Schmidta prošle godine i srpskog filma “Asimetrija – tri teritorije” Maše Nešković u kolovozu, uslijedio je i treći. Riječ je filmu “Samo zatvori oči”, prvijencu redatelja Jure Pavlovića u kojem igra Jasnu, koja se iz Njemačke vraća u rodni kraj.
U filmu “Samo zatvori oči” igrate gastarbajtericu koja se vraća u Hrvatsku, baš kao i u filmu “Oprosti za kung fu”.
Zafrkavamo se da je ovo Mira iz “Oprosti za...” 13 godina poslije. S druge strane, iako je riječ o drami u jednom i drugom slučaju, ti filmovi jako su različiti. Istina je da se obje junakinje vraćaju u sličan kraj, udaljen svega 100 kilometara jedan od drugoga, i prikazan je mentalitet i način života. No ovo je intimistička tema gdje je fokus na odnosu kćeri i majke koju ona dolazi njegovati. Film se bavi odlascima i dolascima, bolešću i preuzimanjem brige za roditelje. Svaki čovjek imao je to iskustvo ili ga ono čeka. Meni je zanimljiv taj obrat kada se mijenjaju uloge: roditelji se brinu o tebi, a onda ostare, pa se ti angažiraš oko njih.
Tematika se djelomično poklopila sa situacijom na snimanju, na koje ste uz sinove poveli i ženski dio obitelji – majku i baku.
Nikada nisam bila na snimanju filma koje je trajalo tako dugo kao ovo – čak 44 dana, a ja u gotovo svakom kadru. Jedino je logično rješenje stoga bilo povesti djecu sa sobom. No dok me nema, njih netko treba i čuvati. Kako je riječ od tri živahna dječaka, trebala sam više asistenata.
Blizancima Maku i Franu počela je nastava, nisu valjda mijenjali školu?
Uspjeli smo se dogovoriti s njihovom školom u Zagrebu da prvi mjesec budu sa mnom i rade s jednom učiteljicom koju smo ovdje angažirali, a preko Vibera im je prijateljica iz razreda javljala što su sve učili taj dan i koja im je zadaća. No početkom listopada moja baka i sinovi vratili su se u Zagreb, pa tata vodi brigu o njima. Sa mnom su sad najmlađi sin Tin i moja majka. Kao što vidite, nije nam nimalo dosadno.
Ali je dodatni napor, treba sve to organizirati.
Mene čak najmanje iscrpljuje organizacija; najviše je umarala moga supruga jer je stalno bio na relaciji Zagreb – Metković. Usto, ovdje ne kuham, ne perem rublje i nema nabave, svega onoga što je inače moja svakodnevica. Dobro dođe ovakav kratki odmor, a i mogu se bolje posvetiti snimanju. Najviše sam se bojala odvajanja od djece jer smo jako vezani, ali ovo iskustvo mi je pokazalo da to više nije problem ni meni ni njima. Odvajanje se dogodilo prirodno i sretna sam zbog toga što sinovi mogu provesti s bliskim ljudima nekoliko dana bez mene i supruga.
Zašto snimanje filma tako dugo traje?
Produkcija je odlučila slijediti sporiji tempo jer i redatelju Juri Pavloviću odgovara da nismo pod presingom. Moram priznati da i meni to odgovara, iako mi je nezgodno zbog obitelji. No dobro se sve poklopilo, našli su nam apartman na obali, u Gradcu, a onda me svaki dan na set vozio automobil.
Netipična situacija za naše prilike.
Da, osjećala sam se kao holivudska diva, bez kućanskih obaveza i s vozačem. Samo, nažalost, s obzirom na uvjete, bojim se da mi je ovo jedini takav film u karijeri.
Jedna od posebnosti jest to što majku u filmu igra vaša profesorica Neva Rošić.
Bila sam u klasi Neve Rošić na Akademiji dramske umjetnosti, ali je ovo naša prva suradnja. Počašćena sam zbog toga jer Neva iza sebe ima golemo životno, ljudsko i profesionalno iskustvo. Vrlo je zanimljivo raditi s takvim ljudima, tim više što takve prilike ne dolaze često.
Imate sreću što, osim u kazalištu, podjednako intenzivno nastupate u TV serijama i filmovima. I dobro se snalazite u svemu...
Istina je, volim tu mogućnost da sam u različitim žanrovima, ali me najmanje ima na televiziji. Sretna sam kad me zovu u dramske serije jer ih se snima tako malo i jer ih jako volim. Primjerice, oduševljena sam “Novinama” Dalibora Matanića. Što se tiče filma, zadovoljna sam i zahvalna što imam kontinuitet, što je rijetkost kod nas.
Kad biste mogli birati, biste li nečemu ipak dali prednost?
Iskreno, više bih snimala. Volim filmsku glumu.
Unatoč tome što ste ostvarili niz sjajnih uloga u kazalištu i bili nagrađivani?
Kazalište je za mene kao neka poslastica, bilo bi mi dovoljno da jedanput godišnje zaigram u nekoj dobroj predstavi. Tko zna, možda sam ga se zasitila jer sam znala imati i po pet premijera godišnje. Tome doprinosi i činjenica da imam malu djecu, pa mi trenutačno ne odgovara taj kazališni ritam. Često se radi dvokratno, a nekada cijeli dan provedem na probama pa navečer imam predstavu. Izbjegavala sam te dvostruke probe, pa sam zato i uzela tri godine rodiljnog dopusta nakon rođenja trećeg djeteta. Vjerujem da će se taj odnos promijeniti kada djeca porastu.
Neki vaši kolege uopće ne gledaju svoje filmove jer ne vole vidjeti sebe na ekranu. Je li i s vama takav slučaj?
Nije mi to najugodnija stvar na svijetu jer je čovjek sklon biti prestrog prema sebi, ali treba to prevladati. Uvijek pogledam svoje filmove i serije, nekako se uspijem distancirati dok gledam, a radim to ponajviše zbog povratne informacije – da vidim kako sam nešto napravila. Gledam čak i kadrove sa snimanja jer uvijek mogu nešto naučiti, vidjeti što sam pogrešno napravila i što mogu popraviti. Dakle, više neke tehničke stvari u glumi koje ne možeš primijetiti ako ne vidiš kako je ispalo. Na kraju, zanima me i djelo koje smo napravili.
Kao da ste predodređeni za uloge slojevitih junakinja. Imponira li vam to?
Svi spadamo u neke tipove glumaca – najbolje funkcioniraš u nečemu, pa te onda redatelji zovu kad imaju takav lik. Tu veliku ulogu ima izgled. Nisam klasičan tip ljepotice, pa ne spadam u korpus ljubavnica, nego mi dodijele te slojevitije dramske uloge. To jest neka moja komforna zona u kojoj se dobro snalazim i mogu glumu iznijeti i shvatiti kao igru. Valjda zbog iskustva. Htjela bih malo promijeniti fah, baš bi me razveselilo da napokon igram običnu ženu u jednoj lijepoj ljubavnoj priči sa sretnim završetkom. Ovako, sa mnom uvijek problemi – trudna, napaćena, teške životne situacije...
Zanimljivo je da su te žene koje igrate mahom šutljive i teško izražavaju svoje emocije. S vama to ipak nije slučaj...
Suprug me zna ponekad zafrkavati i kaže mi da bih mogla malo preuzeti od žena koje igram i naučiti nešto od njih. One su doista šutljive, a ja privatno rijetko zatvaram usta, pa se osobi poput mene nije lako pripremati za uloge. Ponekad pomislim da je to možda moja prava priroda, ustvari, da sam u svojoj biti povučena i stidljiva.
Sjećam se da sam u srednjoj školi bila jako sramežljiva i teško mi je bilo pred drugima pokazati emocije i nastupati. Kad šutim, mislim da me svi vide, a kad mašem rukama i pričam, onda to nastojim sakriti.
Bilo bi vas izvrsno vidjeti kao komičan lik. Što mislite o tome?
Slažem se. Vlada mišljenje da su ozbiljne dramske uloge teže od komičnih. No potrebna je velika umješnost glumca da nasmije druge. Volim humor, osobito kada ga mogu pronaći u teškim dramskim situacijama. Zato mi se sviđaju filmovi koji su na rubu drame i komedije. Primjerice, “La La Land”, koji je istovremeno i težak i lak, i dirljiv i zavodljiv... To je jedan od novijih filmova koji mi se najviše svidio.
Izjavili ste jedanput davno, kad je iza vas bio jedan brak, kako drugi nije opcija za vas. Što se u međuvremenu dogodilo da ste promijenili stav?
Nikad mi nije bio bitan brak kao neki formalni čin, nego odnos s osobom s kojom sam u vezi. To je jedino što vrijedi. Nije mi bilo bitno hoću li nešto potpisati ili ne, a i činilo mi se jednostavnije bez papirologije. I moj suprug ima isti stav. Kada se to ipak dogodilo drugi put, bilo je samo zbog djece jer mi je bilo nelogično da ne nosimo isto prezime.
Ljubav sa suprugom Emilom, dizajnerom, dogodila se nakon prijateljstva. Je li tako bolje?
Mislim da jest. Kad te vodi samo zaljubljenost nakon kratkog poznanstva, ti ustvari ne poznaješ tu osobu. Gledaš sve kroz ružičaste naočale pa to nepoznavanje ustvari još potraje. A kad ih skineš, dolazi do neizbježnoga pada. Svakako je bolje biti prijatelj i poznavati osobu iz raznih situacija prije nego što dođe do zaljubljenosti. Ta prijateljska dimenzija jako je važna u odnosu, posebno kada dođeš do realnosti života udvoje, a kasnije i s djecom. Prijateljstvo ti dođe kao jastuci za ublažavanje pada i tenzija koje se stvore. No, kao što svi znamo, nema recepta za dobar brak.
Kad završi snimanje, opet ćete biti “samo” mama ili imate neke nove profesionalne planove?
Neko ću vrijeme zasigurno biti samo mama, što me nimalo ne frustrira jer uživam u tome i mogu danima ne razmišljati o poslu. Bilo je nekih pregovora da se vratim na pola radnog vremena u svoje matično kazalište HNK, ali odlučila sam produžiti rodiljni na tri godine. Želim dok još mogu svoje dečke dočekati kad dođu iz škole. I oni i ja sretni smo što ne moraju ostati u dnevnom boravku.
Pokazuju li blizanci Fran i Mak smisao za glumu?
Pohađaju naš glumački studio “Četiri sobe”. No ne vodim ih ja, nego moja kolegica. Čini mi se da imaju talenta, ali ne želim njihove odlaske tamo gledati kroz to. Nije bitno jesu li djeca talentirana, nego provode li vrijeme koje će im biti od koristi u smislu igranja, razvijanja mašte i improvizacije, socijalizacije i razvoja nekih vještina. Puno toga mogu naučiti glumeći, a to je važnije od toga hoće li jednog dana biti glumci ili ne. Draže mi je da su oni sretni i zadovoljni svojom aktivnošću.
Dakle, ne pada vam teško ostanak doma?
Najteži je posao ostati doma. I najljepši. I to je uloga za Oscar. Djeca su prekrasna i predivna, ali i izrazito zahtjevna. Odgovarati na sve njihove potrebe nije lako – možda bi mi bilo jednostavnije odvesti ih u vrtić, boravak i na aktivnosti nego doista biti s njima i posvetiti im se. Zato si, da ne bih bila nezadovoljna što sam stalno doma, priuštim babysitting i nekoliko sati tjedno samo za sebe – kavu, šetnju ili bilo što drugo.
Kako reagiraju klinci kad vas vide na ekranu?
Mlađi me još nije gledao, a stariji povremeno nešto vide. U početku im je to bilo pravo otkrivenje, a još su u pozitivnom šoku jer su me vidjeli u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. “Mama, to si stvarno ti!” uskliknuli su kad su me ugledali. Mislim da sam im sada narasla u očima jer obožavaju tu seriju.
