Godinu dana nakon smrti Davida Bowieja na tržištu se pojavilo nekoliko ključnih koncertnih izdanja iz klasičnih razdoblja Bowiejeva rada. Otprilike kao dokaz da ima života uživo i nakon smrti, što je davno postalo obilježje ne samo pop-kulture nego i umjetnosti općenito.
Prvi put objavljen na vinilu, trostruki album “David Live” – snimljen 1974. u Philadelphiji na turneji albuma “Diamond Dogs” – donosi snimku čitavog tadašnjeg Bowiejeva koncerta, uključujući i četiri pjesme koje su izbačene tj. nisu stale na tadašnje istoimeno dvostruko izdanje.
Nepoznati Bruce Springsteen
No, detalji su važni, a kamoli ne Bowiejeve pjesme poput, primjerice: “Space Oddity”, “Panic in Detroit” i “Time” ili obrada “Here Today, Gone Tomorrow”, koje su ga na američkoj turneji 1974. predstavile s novim pratećim sastavom i radikalnom promjenom zvuka, imidža i usmjerenja.
Tadašnji, najdugovječniji Bowiejev suradnik, producent Tony Visconti, napravio je novi tonski miks s izvornih višekanalnih vrpci, a slušanje cjelovitog Bowiejeva nastupa izravno vas prebacuje u Tower Theatre u Philadelphiji i scenski ambiciozan, teatralan program, zabilježen i u legendarnom tadašnjem BBC-jevu dokumentarcu “Cracked Actor”, koji je koristio koncertne snimke iz Los Angelesa iste godine.
Za skorašnji “Dan prodavaonica ploča” (Record Store Day) 22. travnja, koji u svijetu i kod nas popularizira trgovine ploča i uskrsnuće vinila, pojavit će se ekskluzivno trostruko vinilno izdanje, album “Cracked Actor”, sa snimkom tog čitavog Bowiejeva nastupa u Los Angelesu. On donosi i prvi put objavljene koncertne snimke pjesmama: “It’s Gonna Be Me” i “John, I’m Only Dancing (Again)”, kojih nema na “David Live”.
Ali ih nije objavio ni na sljedećem albumu “Young Americans”. Naime, Bowie ih je tada u studiju snimio za novi studijski album , ali ih je zamijenio snimkama s Johnom Lennonom “Fame” i “Across The Universe”, a sve skupa pokazuje kolike je promjene znao napraviti u samo par mjeseci trajanja neke turneje.
Bowie je tada definitivno osvojio Ameriku, snimivši ondje krajem 1974. “Young Americans”, a gostovanja na Dick Cavet Showu, televizijskoj emisiji “Soul Train” - u kojoj je nastupio kao prvi bjelački glazbenik – kao i dolazak Elizabeth Taylor i ostalih megazvijezda na koncert u Los Angelesu – samo su potvrđivali razmjere novog celebrity statusa prema kojem se današnje zvijezde čine kao internetski dizajnirani lažnjaci.
Koliki je bio odjek tadašnje Bowiejeve promjene, govori to da je za “Serious Moonlight”, turneju nakon albuma “Let’s Dance” 1983., koristio sličan vizualni identitet i odijela koja su ga od androginog Ziggyja pomakla prema Franku Sinatri i statusu prvorazredne zvijezde u SAD-u.
No, Bowie je i tada gledao prema naprijed i slušao nove zvukove pa mu je krajem 1974. godine u tonski studio navratio mladi i nepoznati američki glazbenik Bruce Springsteen, čiju je pjesmu “It’s Hard to Be a Saint in the City” iz 1973. Bowie snimio u Philadelphiji za album “Young Americans”, ali je službeno objavljena tek 1990.
Kao i Springsteenovu “Growin’ Up”, koju je 1973. snimio za album obrada “Pin-Ups” u Londonu, samo par mjeseci nakon što je objavljen Springsteenov debi album, za koji je tada znalo vrlo malo ljudi. Vrlo malo ih je znalo i za pratećeg pjevača Luthera Vandrossa, koji je ušao u Bowiejev bend neposredno prije koncerta u Los Angelesu te ubrzo postao samostalna soul zvijezda.
Legendarna vrludanja
Već godinu poslije, početkom 1976., Bowie je nakon prijelomnog studijskog albuma “Station to Station” i glavne uloge u znanstveno-fantastičnom filmu “Čovjek koji je pao na Zemlju”, redatelja Nicolasa Roega, bio u sasvim drukčijoj fazi umjetničkog stvaralaštva. Činilo se kao da je prošla barem cijela dekada, a ne samo godina dana, dvostruki album “Live At Nassau Coliseum”, snimljen u Uniondaleu pokraj New Yorka, dokumentira “mršavog bijelog vojvodu” u oštroj funk fazi, neposredno prije odlaska u Berlin, uoči početka sasvim drukčijeg rada u trenutku kada Bowie ima navršenih 30 godina.
U opreci prema vizualnoj raskalašenosti i teatralnosti prethodne turneje, koncerti iz 1976. donijeli su pročišćenog i “ogoljelog” Bowieja pod bijelom rasvjetom, u bijeloj košulji, crnom prsluku i crnim hlačama, ali pod obilnim dozama kokaina kojeg će se riješiti tek u skorom berlinskom egzilu, i sa sjajnim pratećim sastavom s kojim će raditi do albuma “Scary Monsters” 1980.
Sasvim drugačiji koncertni program i zvuk, koji je za “Live at Nassau Coliseum” ponovno izmiksao Tony Visconti s originalnih višekanalnih vrpci, širokoj publici omogućuju uvid u ključno razdoblje Bowiejeve karijere, prije poznato samo s legendarnih piratskih, nelegalnih izdanja koja su godinama bila jedina veza s nekim od najznačajnijih snimaka u povijesti rock-glazbe.
Igrom slučaja, edicija luksuznih Bowiejevih vinilnih i CD box setova s pojedinim razdobljima njegova rada počela je izlaziti krajem 2015. Nakon prve kutije “Five Years”, pri kraju 2016. pojavio se drugi, primjerenog naziva “Who Can I Be Now”, koji je obuhvatio razdoblje “plastic soula”između 1974. i 1976., “amerikanizacije” koja je uslijedila nakon što je 1973., a nastupu u Londonu hrabro “ukinuo” Ziggyja Stardusta i raspustio prateći bend, iako je na toj slavi mogao živjeti i raditi još nekoliko sezona. No, Bowiejevo vrludanje i promjene bile su legendarne, a tri koncerta neposredno nakon tog razdoblja jasno pojašnjavaju zašto.
Takav genijalac se zadugo nece roditi.