Na streaming platformi Voyo prikazuje se novi show "Fight of NationsTM: Put do pobjede" u kojem se u vili nalaze dva tima - hrvatski i srpski, koje u timskim i individualnim izazovima vode dva poznata MMA borca iz Hrvatske i Srbije - Filip "Nitro" Pejić, Vaso "Psiho" Bakočević. Voditeljica ovog zanimljivog koncepta showa je Valentina Miletić, koju sportska publika jako dobro poznaje, a njezin novi angažman bio nam je prilika da saznamo kako se rodila njezina ljubav prema sportu, kako stoji s borilačkim sportovima, preseljenju iz Splita u Zagreb....
Gledatelji vas imaju priliku gledati kao voditeljicu jedinstvenog reality koncepta, novog borilačkog showa "Fight of Nations: Put do pobjede", kako vam se sviđa ovaj koncept showa i koliko vam je bilo izazovno prihvatiti ovaj zadatak?
Sviđa mi se jako i mislim da će gledatelji stvarno uživati jer po meni show ima u sebi pravi omjer sveg potrebnog da bude zanimljiv i gledan. Ja nikad prije nisam radila nešto slično pa s te strane mogu reći da je bilo dosta izazovno i događalo se u meni najnezgodnijem vremenu što se posla tiče. Snimali smo reality u svibnju, a tad se zaključuju i nogometne sezone. Kod nas je i to bilo dosta burno do samog kraja pa sam trčala sa snimanja na snimanje tako da mi se znalo događati da spavam doslovno 4-5 sati dnevno da stignem sve pripremiti, ali bitno da je sve odrađeno kako treba.
Jesu li vam borilački sportovi poznat teren i koliko ste upućeni u ovaj sport?
Borilački sportovi su mi itekako poznat teren jer sam dobar dio života provela upravo u borilačkom sportu (cijelu osnovnu i srednju školu). Konkretno u kickboxingu i smatram da me baš taj sport dosta formirao kao osobu. Što se MMA tiče, znala sam osnove prije početka suradnje s FNC-om, ali nisam to aktivno pratila i o borcima sam znala malo i ništa. Čak smo se zezali na prvom sastanku na moj račun jer mi je osnivač i predsjednik FNC-a Dražen Forgač rekao da je prvo što mu je izbacilo kad me guglao bila moja izjava s Podcast Inkubatora o tome kako MMA ne pratim (haha), ali da su mu s druge strane rekli da sam veliki profesionalac i da ću se spremiti ako se odlučim ući u tu priču. Tako je i bilo, ja sam to prihvatila jer sam vidjela da ljudi imaju jasnu viziju o tome što žele i kako do toga, a kad to postoji, priča mora biti uspješna. Meni je jako bitno da ja osobno vjerujem u projekt na kojem se odlučim raditi jer bez toga, piši propalo. Već su se na prvom live eventu prošle godine u Beogradu svi iznenadili koliko dobro baratam materijom. U ovom poslu je priprema sve i nema tu neke filozofije. Koliko se dobro spremiš, toliko ćeš dobro i odraditi.
Kako biste opisali natjecatelje, što vas je najviše dojmilo kod njih?
To su dečki koji su došli sa čvrstom željom da se izbore za bolje sutra, za svoje mjesto pod zvijezdama. Mladi su, zabavni su - na momente su i kaotični tako da je bilo tu i tenzija i smijeha i suza... svega pomalo.
Jeste li od malena pokazivali interes prema sportu ili ste slučajno završili u ovoj novinarskoj rubrici?
Kod mene ništa nije slučajno. Šalu na stranu, od malena sam u sportu. Doslovno od svoje pete godine i baš sam se aktivno natjecateljski bavila sportom sve do faksa, a onda su neke druge stvari prevagnule. Jednostavno ne volim ništa raditi na pola i kad sam osjetila da nisam više 100 posto unutra, prestala sam i cilj je bio profilirati se na području sportskog novinarstva. Nije bilo niti malo lako i u početku moraš moliti za priliku, praksu, što god, i raditi stvari koje ti nisu zanimljive za praktički nikakve novce s idejom da će se ako si dovoljno uporan i dobar nešto negdje otvoriti. Tako je i bilo i ja se i dan-danas vodim tom idejom. Moraš imat iviziju, plan i malo hrabrosti.
VEZANI ČLANCI
Sjećate li se svog prvog novinarskog zadatka i kako je prošao, je li bilo treme?
Kako ne, kad sam prvi put stala iza pulta na radiju, zaboravila sam od straha koja mi je lijeva a koja desna ruka i što s kojom trebam raditi i koje dugme čemu služi, a TV je posebna priča. Ja sam u tom razdoblju kad se prilika otvorila radila 2. HNL, pisala izvještaje s utakmica, razgovarala poslije s trenerima i tek se učila pravom poslu. Nisam bila u planu ni za kakve ozbiljne stvari koje bi uključivale live program i igrom slučaja igralo se polufinale kupa Istra - Rijeka u vrijeme korona virusa i redom su zbog covida otpali svi koji su to mogli odraditi pa je šef došao do mene i pitao mogu li, a s obzirom na to da sam znala da ako kažem da ne mogu i da nisam spremna da će mi se sljedeća prilika ukazati tko zna kad, rekla sam da mogu. Ako zanemarimo to da mi se tresao mikrofon u ruci, ili bolje da kažem da sam ja tresla cijelu ruku skupa s tim mikrofonom, i da sad ta snimka služi da se svi skupa dobro nasmijemo u redakciji - sve ostalo je ispalo dobro i od tad su računali i na mene. Dečki iz redakcije su mi stvarno puno pomogli kod tih prvih emisija i na tome sam im do neba zahvalna.
Koje sportove najviše voli pratiti i izvještavati o njima?
Ja od samog početka radim samo u nogometu, trenutno na šest različitih nogometnih liga, tako da sam u tome non stop i evo od nedavno u MMA sportu. To dvoje volim i nema potrebe da lutam u raznoraznim sferama jer ne možeš bit dobar u sto stvari. Treba naći jednu-dvije i tu izvući svoj maksimum.
Danas u sportskom novinarstvu ima više žena nego prije desetak godina, susrećete li se i dalje sa stereotipima kako je sportsko novinarstvo više rezervirano za muškarce?
Nisu to stereotipi. Kod nas, a i više-manje svugdje, i dalje je više rezervirano za muškarce i to su činjenice. Mislim da će uvijek biti tako jer su muškarci jednostavno više zainteresirani za sport od žena i više žele biti dio toga. S druge strane, vremena su se promijenila i danas one žene koje stvarno žele imati karijeru na tom području, to i mogu, ali treba raditi i treba biti u tome 0-24 jer je to jednostavno takav posao.
Što vam se najgore dogodilo tijekom javljanja uživo?
Bude stvarno svakakvih situacija u live programu, ali uvijek pamtim Superkup u Maksimiru i razgovor s bivšim trenerom Hajduka. Odradili smo to na engleskom kao i više puta prije toga i uvijek poslije moraš prevoditi, što je samo po sebi u live programu jako teško jer ima ljudi kod kojih odgovori traju 2-3 min i nije to baš tek tako lako zapamtiti i imati u glavi istovremeno sljedeće pitanje. I u trenutku kad sam se trebala okrenuti i prepričati ono što je rekao, u bubicu su mi greškom pustili neki prije nasnimljeni intervju tako da možete mislit kakva je to konfuzija u glavi. Govoriš jedno, na jedno uho čuješ drugo, na drugo uho čuješ buku navijača i istovremeno znaš da se moraš iščupati iz te situacije kako god. Bila sam poslije ljuta sama na sebe jer nisam odmah reagirala i izvukla bubicu, ali naučila sam lekciju ako ništa drugo.
GALERIJA Kakvo društvo! Kolinda i Jakov pozirali pokraj hollywoodskih glumaca na Olimpijskim igrama
Kada je nogomet u pitanju, čije nogometne vještine posebno cijenite, tko je po vama najveći nogometaš današnjice?
To je jako teško pitanje jer će vječno postojati prepucavanja na tu temu. Neću se vraćati u neka prošla vremena i pričati o Peleu i Maradoni jer se nogomet previše promijenio u međuvremenu, ali ako ćemo pričati o Messiju i Ronaldu, kako to obično svi i rade, onda sam ja veći fan Ronalda jer jednostavno imam ogroman respekt prema disciplini, radnoj etici i posvećenosti sportu koju on ima. Ne kažem da Messi nema, ali ta Ronaldova želja da bude najbolji čak i sad sa 39 godina na leđima, što naravno da više nije moguće, meni je jednostavno fascinantno. Čovjek je osvojio skoro sve što se dalo osvojiti, srušio sve moguće rekorde, igrao za najbolje klubove i opet vidiš na njemu da mu je stalo kao da se tek sad bori da stvori nešto. Možeš ga ne voljeti i jasno mi je zašto ga puno ljudi ne voli, ali poštovanje definitivno zaslužuje.
Kada je u pitanju rad u inozemstvu, koju nogometnu ligu biste radije pratili i zašto, a ponuđena su španjolska, engleska i talijanska liga?
Pratim pet stranih liga kroz emisiju "Vikend Vatrenih", a najviše volim Premier ligu i Serie A. Mislim da je engleski nogomet na najvišoj razini i meni je osobno najljepši za gledati, a s druge strane i Italija ima ono nešto, premda infrastrukturom, kvalitetom, novcem, ne mogu parirati Englezima. Malo su temperamentniji kao narod, možda bliži nama i to sa sobom nosi neki štih.
Jedno ste vrijeme pisali i travel blog, kako se rodila ta ideja i namjeravate li se vratiti pisanju tog bloga?
Ne, ne razmišljam uopće o tome. To je meni više bio prozor u svijet medija jer, kako sam rekla ranije, nekad prije nije bilo lako doći do bilo kakve prakse pa je to između ostalog služilo toj svrsi. Danas putujem samo iz vlastitog gušta bez želje da o tome nešto napišem.
Imali te i jedno zanimljivo iskustvo tijekom putovanja u Jordan, netko vas je htio prodati za deve ako se ne varam, o čemu se radilo?
Hahaha, ne znam gdje ste to izvukli, ali da, i to se dogodilo. Prijateljica i ja smo same otišle u Jordan koji je muslimanska zemlja i malo to olako shvatile pa možemo biti sretne što se sve dobro završilo jer se dogodilo više neugodnih situacija. Ta s devama je sad za nasmijati se, ali u tom trenu nije baš bilo smiješno. Spavale smo jednu večer u pustinji Wadi Rum na otvorenom u vreći za spavanje i, kad uzmeš takav izlet, ide naravno s tobom vodič da zapali vatru, spremi nešto na toj vatri i generalno da pazi na sve jer nije baš bezopasno. Usred ničega si i, kad smo se smjestile, došao je i vlasnik tog kampa i u jednom trenutku on pita da stupi u kontakt s mojima da vidi koliko deva treba poslati za mene u Hrvatsku. Nama dvjema je to taj tren bilo smiješno, nismo shvatile ozbiljno i šalile smo se s tim, pitale koliko koštaju deve jer, vjerovali ili ne, te neke deve za utrke koštaju preko milijun eura i to je trajalo neko vrijeme i onda smo skužile u jednom trenu da njemu to nije šala i da smo mi same usred ničeg i da treba nekako "ugasit požar" jer može bit svašta. Izmislila sam na kraju da imam muža i djecu, on se uvrijedio i otišao, a mi smo se zahvalile Bogu što je tako završilo jer je moglo biti svašta.
Preselili ste se prije tri godine iz Splita u Zagreb, što je bilo najteže u navikavanju na život bez mora u blizini, a koje su prednosti života u Zagrebu u odnosu na Split?
Četiri godine su već prošle i tu sam sad kao doma, ali nije bilo lako na početku. Najgore od svega mi je bila ta neizvjesnost jer sam ostavila stalan posao u Splitu i došla tu s idejom da ću naći nešto bolje u trenutku pandemije i naravno da su svi moji bliski ljudi mislili da nisam normalna, ali ja, kad nešto zamislim, ne znam što se mora dogoditi da me zaustavi. Na radiju sam stvarno počela raditi čim sam došla, ali ništa to nije bilo bolje od onoga što sam imala u Splitu, a drugo zbog čega sam došla, ništa se nije otvaralo. Ne znam ni sama koliko sam molbi za posao poslala i doslovno mi nitko nije niti odgovorio na mail i to je baš bio nekakav period teške anksioznosti. Nisam imala nikoga, a nigdje se nije ni moglo izlaziti, pa su se onda dva mjeseca nakon dogodili i potresi... U svakom slučaju, imala sam baš turbulentan početak. Lijepo je biti na moru, ali Split, nažalost, poslovno ne pruža ni blizu jednake mogućnosti kao Zagreb.
Na Instagramu imate preko 47 tisuća pratitelja, vjerujem kako vam u inbox ove društvene mreže stižu i brojni ljubavni upiti, odgovarate li na njih i bude li tu simpatičnih uleta?
U današnje vrijeme ljudi uglavnom komuniciraju emojijima (vatrice, oni zaljubljeni i slično) haha pa ako ćete to staviti u kategoriju uleta, onda ih stvarno dobijem gomilu na dnevnoj bazi, kao i vjerojatno svaka druga žena, i iskreno još nisam dokučila što bi točno na to trebala odgovoriti:P
Uz radijsko i televizijsko novinarstvo okušali ste se i u formi podcasta, što vam od ovoga najviše leži i maštate li jednog dana o nekoj autorskoj emisiji i kakve biste teme voljeli obrađivati?
Svjesna sam da to ne može trajati vječno jer te taj posao jednostavno troši više od nekih drugih, a s druge strane smatram i da to ne izazovne situacije i znam da ću u nekom trenutku morati mijenjati, ali plan je i za nekakvu dalju budućnost definitivno ostati u nogometu, samo je pitanje u kojoj ulozi i gdje.
U prošlosti se dosta pisalo o vašim ljubavnim vezama sa sportašima, jeste li zbog toga danas oprezniji i ne pričate rado u javnosti o svom ljubavnom životu?
Piše se i danas o nečem što je bilo prije 10-15 godina i to mi je suvišno uopće komentirati. Iskreno, trudim se to ignorirati, ali da je ugodno i da je normalno da ja u 2024. čitam o nečem što sam izjavila 2010. sa svojih 19 godina, o dečku s kojim sam tad bila, pa baš i nije, ali danas se za klikove svašta radi. Privatni život, sigurno nikad više neću javno komentirati.
Kojeg sportaša biste voljeli intervjuirati, tko vam se čini kao zanimljiv sugovornik i zašto?
Ima više kandidata, a na samom vrhu liste je José Mourinho. Ne zovu ga bez veze, The Special One. Od onih je ljudi koje ili voliš ili ne voliš, ne možeš bit neutralan. Volim takve ljude i mislim da bi bilo zanimljivo čuti neke priče.
Kako planirate provesti ovo ljeto, jeste li više tip za čitanje knjige na plaži ili vas privlači aktivni odmor i koje su vaše najdraže ljetne destinacije?
Meni je ljeto već završilo. Bila sam slobodna odmah nakon što je sezona završila i to je kod nas tako, jednostavno pratiš nogometnu sezonu. Nema odmora u kolovozu. Bila sam malo više od tri tjedna u Italiji, dobro sam napunila baterije i sad jedva čekam da sve počne. Inače sam više od aktivnog odmora, knjige čitam pred spavanje. Što se ljetnih destinacija tiče, obišla sam ih popriličan broj i još uvijek mislim da je more najljepše kod nas.
VIDEO Petra iz 'Braka na prvu' otvorila dušu i otkrila pozadinu prekida te koliko je stvarno kg skinula
Neće govoriti o svom privatnom životu jer ne želi reći da joj je muž poduzetnik/odvjetnik/nogometaš pa da ljudi ne pljucaju po njoj.