Kult energije, ljubavi i okus avanture esencijalni su sastojci likova kojima se zanosio francuski romantik Marie-Henri Beyle Stendhal. A sve do jednoga od tih danas rijetkih začina čovjeka sigurno bi našao u glumici Olgi Pakalović da se rodila koje stoljeće ranije i dobila priliku postati mu muzom.
Krhka, ali izuzetno energična i jaka 31-godišnjakinja sa zagrebačke Trešnjevke prava je racionalna zanesenjakinja koja o svakom pa i najmanjem detalju svoje intime promišlja i daje ga javnosti na kapaljku. Intrigantne uloge privlače je poput magneta no iako izrazito umjetnički fokusirana na glumu spremno povlači kompromisne poteze i prihvaća izazov suvremenog televizijskog trenda. Tako je bilo i s pristajanjem na ulogu u drugoj sezoni serije “Mamutica” koja se ove srijede u večernjem terminu počela emitirati na Drugom programu HTV-a. Olga je odvažno uskočila u kožu inspektorice Željke i suprotstavila se zagrebačkom krim miljeu. A malo Željkine hrabrosti spojila je sa svojom i pristala od sebe otkinuti djelić privatnosti te ga podijeliti s nama.
Prava ste kraljica skrivanja privatnosti pa i ne čudi da su na spomen vašeg imena neupućeni na prvu pomislili da je u pitanju neka starija gospođa. Od koga ste naslijedili to staro aristokratsko rusko ime Olga?
– Od tatine mame, dakle bake Olge koja je preminula malo prije mojeg rođenja. Pregazio ju je tramvaj. Čak je i meni kao maloj ime Olga uvijek bilo preozbiljno pa su me zvali Ogi i Oglica.
U seriji “Mamutica” igrate inspektoricu Željku. Biste li mogli zamisliti da to radite i u stvarnosti, barem neko vrijeme?
– Da. Strašno volim serije koje su vezane uz kriminal, mistiku i sve što uključuje psihologiju i istraživački duh. Pa čak i kada sam odlučivala što ću studirati bilo je, uz naravno glumu i promišljanja o kriminalistici ili psihologiji.
Izgledate prilično krhko. Ne biste li u kriminalistici imali problema s težinom tog posla i krvlju koja uz njega ide?
– Zapravo bih, jer imam problem s krvlju i svim mogućim vrstama rana i bolnica. Svaka me vrsta tuđe patnje strašno i iskreno dira. Zato bih vjerojatno morala biti neka strateška detektivka!
I kako je na kraju ipak prevagnula samo gluma?
– Pa kao sasvim mala počela sam glumiti u Zagrebačkom kazalištu mladih. Izabrali su me među talentirane klince na audiciji koja se održavala po školama. Prošla sam sve, od pantomime, mime do drame, zaredale su i neke diplome i priznanja i bilo je nekako sasvim prirodno da nastavim s glumom. A u sve te moje dječje želje umiješao se i balet. Završila sam osnovnu baletnu školu i u jednom trenu čak mislila da je to moja najveća ljubav, no jedino što je od baleta ostalo je disciplina.
{fw3k_image:2:full:left}
Jeste li tu disciplinu zadržali do danas?
– O jesam! Ne volim kašnjenje, neurednost, površnost i zabušavanje u poslu. Ali nastojim ne biti ‘control freak’, a ako to ponekad i jesam nastojim to osvijestiti, razumjeti i po mogućnosti spriječiti da prijeđe razumnu granicu.
Glumica ste koju je u kazalištu moguće gledati uvijek, na filmu ponekad, ali u serijama gotovo nikad. Što vas je ipak ponukalo da prihvatite ulogu u seriji “Mamutica”?
– U trenutku ponude sve mi se u životu poklopilo da to mogu prihvatiti. Ali ima tu još jedna stvar. Ne želim zvučati grubo, ali kupila sam stan, a svi izleti izvan mojeg angažmana u HNK-u čine me financijski neovisnijom. Tako da sada pomalo uređujem novi stan.
Je li se nakon ove avanture promijenilo vaše mišljenje o površnosti glume u serijama?
– Pod tom površnošću uvijek sam mislila na uvjete, brzinu i tehničke mogućnosti koje ti ne ostavljaju dovoljno vremena za pripremu. Ali ujedno je to i jedan od težih glumačkih poslova jer pristaješ na svakodnevni angažman od jutra do mraka, a često je iscrpljujuće, hladno... Ipak sve su to uvjeti u kojima možeš preispitati svoju inteligenciju prilagođavajući se brzini i novim situacijama u kojima se od tebe puno traži.
Kažete za sebe da ste često brzi, a jeste li i brzopleti?
– Ponekad i to kad idem preko sebe i želim na brzinu doći do rezultata najčešće da zadovoljim druge. Više sam neodlučna pa dugo čekam svoj unutarnji glasić da mi odgovori na mnoga pitanja.
{fw3k_image:3:full:left}
Tema ovog editorijala procurila je iz inspiracije Stendhalovim djelom “Crveno i crno”. Koja od tih boja više odgovara vašem karakteru?
– Obje! Baš ste me pogodili! Uz crveno i crno još bih ugurala i bijelu i zelenu i to su moje životne i karakterne boje. Pod crnom bojom svog karaktera ne mislim ni na što tužno već mirno, duboko i tiho, a pod crvenom na svoju strast, hrabrost i smjelost. Stalno sam na rubu, između anđela i vraga!
Svoje knjige Stendhal je bazirao na vječitoj potrazi za srećom. Što je za vas sreća?
– Osjećaj moje vlastite percepcije života. Kad iznutra imam dovoljno prostora da najveću krizu doživim kao priliku za rast. Kad primjećujem sitnice oko sebe i u skladu sam sama sa sobom osjećam se sretnom. Na to se moram svaki dan podsjećati jer životna mašina melje, a zbog brzine i stresa često to smetnem s uma.
A igre na sreću, što biste napravili da danas dobijete na lotu?
– Pomogla bih svojima i ljudima oko sebe da postanu neovisni o kreditima i bankama. A kako mi je stanovanje izuzetno važno, do kraja bih uredila svoj stan, a potom putovala Francuskom, Rusijom i Španjolskom. To su zemlje koje vežem uz sebe kao da karakterno posjedujem nešto od svake od njih. S novcem bih se osjećala slobodnijom.
U čemu je Olga uživala u djetinjstvu?
– U igranju! Obožavam dječačke poslove kao što su ljuštenje, lakiranje, bojenje. Više idem na snagu i nije mi teško raditi, ponekad osjećam da bih mogla okrenuti brda. Sanjam o vikendici koju ću sama izgraditi, gdje ću cijepati drva i saditi... Volim gledati bujanje, imam ‘zelenu ruku’ i volim biljke, a i one mene.
U kakvoj ste obitelji odrasli?
– Kreativnoj. Pokojni tata Mirko naginjao je slikarstvu i njime nekada čak i zarađivao. Mama Marina majstor je u kuhinji i u aranžiranju. A sestra Ivana danas ima obitelj. Kao malu ste je mogli i upoznati jer je sa Zlatom Mück vodila emisiju “Mali veliki svijet”. Puno smo išli u kazalište, na čemu sam mami zahvalna, a ja sam za Božić priređivala kućne predstave i glumu uvijek imala u sebi.
Da sada dobijete ponudu iz Hollywooda, biste li sve ostavili i otišli? I s kime biste rado glumili?
– Ne bih bezglavo otišla. Prvo bih udahnula i sve dobro ispitala. Hollywood i šljokice me ne privlače, zanimljiv mi je glumački status koji ovdje što god radio nikad nećeš postići. No ako bi ponuda bila jasna, zašto ne. Iako mi je najveća želja negdje u Europi snimiti priču koja je u atmosferi i razumije ju cijeli svijet, možda i film bez riječi. A voljela bih glumiti s Clintom Eastwoodom, Javierom Bardemom ili Johnnyjem Deppom, od žena s Kate Winslet, imam osjećaj da je čovječna sa svake strane. Ma puno ih je.
Što vam je seksi na muškarcima?
– Odmah mi padne na pamet da ga moram namirisati, osjetiti, vidjeti na koji način razmišlja, smije se... Volim muške ruke, bude u meni osjećaj zaštićenosti i snage. Volim neki neuredan šarm.
Koja je najhrabrija stvar koju ste u životu napravili?
– Nema najhrabrijeg, morala bih se napiti da o tome počnem pričati! Za mene je najhrabrije sve u čemu sam usprkos strahu probila granice: rekla sam ne, dala ovaj intervju, našla dečka u Južnoj Americi i dovela ga u Zagreb... Svaki dan napravim malu hrabrost.
Kako se uspijete rasplakati na sceni i jeste li i privatno plačljivka?
– Kroz mjesece proba tempiraš se na to određeno mjesto, osim toga i sama scena ima svoju katarzu pa suze krenu. Privatno kad imam poriv za plakanjem ne susprežem suze jer one mi dođu kao prirodni čistači. Ali nisam plačljivka, ne dobivam pažnju kroz suze, mislim da sam to nadrasla.
Na mobitelu vam svira tužna gitara, volite taj tip glazbe?
– To je slučajno jer sve ostalo zvučalo mi je metalno i mehanički. No volim klasiku i balade, ali volim i romsku glazbu koja me diže iz utrobe i srce mi dira pa se često znalo dogoditi da završim na stolu.
Da dobijete vlast na jedan dan, što biste promijenili?
– Apolitična sam i pacifist. Katkad mi nije jasan taj rat stranaka u našoj zemlji. Imam osjećaj da u politici vlada bezrazložna galama i kaos, i da dođem na vlast prvo bih povikala: “Stoj, svi stanite!” Sve bih zamolila da malo uspore, a kada bih počela ‘čistiti’ probleme mislim da bih imala jako puno posla.
Čime vas je zakemijao dečko Mijo Jurišić?
– Jednostavnošću, strašno je zdrav, voli ljude i vrlo je osjetljiv. Upoznali smo se na radnome mjestu i možda to nije bila ljubav na prvu, ali čim smo počeli provoditi vrijeme zajedno imala sam osjećaj kao da sam obula najudobnije cipele. Divno je u trenutku osjetiti da nekoga jako malo znaš ali te on ipak vidi i sluša, i pritom biti opušten. U vezi smo ravnopravni i mislim da je to najpozitivnija nula od koje nešto možemo graditi. A uz sve svoje vrline posjeduje i bosanski smisao za humor!
Mijo je također glumac. Je li dobro za vezu da dvoje ljudi rade isti posao?
– Ne razmišljam na taj način, mislim da to nije važno. Ali moj život vrti se oko kazališta i nikada nisam imala vezu s nekim izvan posla.
On živi u Splitu. Postoji li neki recept za uspješnost veze na daljinu?
– Strpljivost i tolerancija. To je Mijin put, a ja sam odgovorna za svoju odluku da stojim na tom putu uz njega i dovoljno sam jaka da to isfuram do kraja. Ipak sve ima svoje vrijeme za odluke i nadam se da će ono biti na našoj strani.
Od vas je mlađi pet godina. Osjetite li ikada tu razliku u godinama?
– Nije pet, četiri godine! Nama je to u redu i da me ovako netko ne podsjeti na to, nikada to ne bih osjetila. Ali do izražaja može doći tek malo u nekom biološkom smislu, a pod tim mislim na planiranje djece.
Mijo je jednom rekao da ste najbolja cura na svijetu. Koju rečenicu vi čuvate za njega?
– I on je najbolji dečko na svijetu!
Jeste li ljubomorni?
– Tu svoju stranu zadovoljila sam do 24. godine, uhvatila se s njom ukoštac i shvatila je. U zdravoj vezi za njom nema potrebe, a i moje samopouzdanje je naraslo. Tako da je strah od gubitka, potreba za posjedovanjem i uspoređivanjem na vlastitu štetu - nestalo.
{fw3k_image:4:full:left}
Postoji psihološki fenomen Stendhalova sindroma, a manifestira se znojenjem i vrtoglavicom ispred nečega lijepog. Je li vas to ikada zapljusnulo?
– To mi se događa u prirodi. U zalaz sunca, u planini, uz rijeku, obuzme me ta gordost i masivnost i kada staneš i ne komentiraš ništa racijem dobijem osjećaj da ću se izgubiti u tome. Može mi se slično dogoditi i pred nekim umjetničkim djelom ili u kazalištu ili s osobom. Ali priroda je božanstvena i nije imitacija ničega, a to oduzima dah.
Što vam dragi ljudi predbacuju kao manu?
– To što sam drama queen. I koliko god se pomakla s mrtve točke i narasla, neki ljudi kod mene to jednostavno uvijek iznova osjete. Nije tu pitanje dernjave i vriske, može to biti i ulazak u sebe, ali sve što doživim, doživim kroz emocije i nastaje drama.
Pod kojim biste uvjetima prekršili zakon?
– Da nekoga spasim – uvijek, ali i u želji da se dobro zabavim i osjetim adrenalin, pa makar ukrala čokoladu!
Jeste li se ikada našli u životnoj opasnosti?
-S ocem sam imala vrlo neizvjesnih situacija i često sam se zbog njega dovodila u opasnost, ali ne bih o detaljima. A o opasnim nezgodama trebala bih dugo razmišljati da ih se prisjetim jer sve ‘izvana popravljivo’ lako zaboravljam.
Što mislite o instituciji braka?
- Po mom mišljenju nije nužna i usuđujem se reći da je neka vrsta papirnate ucjene. No za ljude brak je tradicijski kruna nečega pa ponekad valjda iz dosade idu napraviti dobar tulum. Ali nemam ništa protiv toga i volim vjenčanja, no ne razmišljam o braku jer nije mjerilo moje ljubavi.
Što biste sebe pitali jer vas novinari to inače ne pitaju?
– Kako si, Olga? Ja kažem: “Odlično!” A potom: “Koliko hoćeš da ti platimo za intervju?”
