Prije dvadeset i koju godinu jedna je slikovnica zelenih korica služila je kao savršen rođendanski poklon. Poput Saint-Exupéryjevog "Malog princa" krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, ili "Galeba Jonathana Livingstona" odmah potom, "Dobro stablo" Shela Silversteina bilo je knjiga koja će obilježiti sentiment jedne generacije i postati pripovjedna i duhovna referenca čak i onima koji inače nisu ništa čitali. Pritom, "Dobro stablo" je knjiga od tek nekoliko scena, ispripovijedanih u jedva nešto više slika i u kojih stotinjak riječi. Prelista se, pogleda i pročita na licu mjesta. Pogodi darivanog posred grudi, kao veseli bokser, kad vam se obraduje, a zatim mu se često u misli vraća, izazvavši potrebu da nekome drugom istu tu slikovnicu poklanja za rođendan, i pažljivo da ispraća njezino prvo čitanje. Ono s nogu, nakon što je svečar raspakira iz ukrasnog papira.
Mnogima sam tih godina kupovao "Dobro stablo", i odbijao pisati posvete, jer to je takva knjiga, govorio sam, da ju je šteta nagrđivati posvetom. Osim što je u njoj tako malo riječi da ju je grehota nagrđivati novim riječima, čovjek zapravo i ne zna što bi napisao. Shel Silverstein napisao je nešto čemu je smetnja sve drugo što bi se sad moglo reći. Napisao je on i nacrtao nešto što je toliko jednostavno i jasno, a svejedno tako delikatno, da bi i sve što bismo dalje o tome govorili bilo fatalno razotkrivanje. U Silversteinu stekla su se dva iznimna talenta: da crta jednostavno i da svoje misli i osjećaje uspijeva oblikovati u savršenu gnomu, sažetiju od parole i od aforizma. "Dobro stablo" ostvareni je vrhunac tih njegovih talenata.
Možda je to trebala biti dječja slikovnica. A možda i nije. Kao sva remek-djela iz ovoga žanra, i kao većina dobrih knjiga u povijesti književnosti za djecu, "Dobro stablo" napisano je i nacrtano iz vrlo osobne perspektive. Kao ispovijest. Ili kao autobiografija. Testament, možda. Ili kao priča koju je otac želio ispričati svojoj djeci, djevojčici i dječaku.
"Dobro stablo" u Hrvatskoj objavljeno je 1998. Nešto ranije objavljeno je i u Srbiji, pa smo primjerke krijumčarili iz bliskog inozemstva, od kojeg nas je još uvijek dijelila najtvrđa ratna granica. Samo godinu dana zatim, u svibnju 1999, umro je Shel Silverstein. Pamtim gdje sam bio i što sam radio kad me je stigla vijest o njegovoj smrti. Uz obično ljudsko žaljenje- ono kojim ispraćamo važne pisce, umjetnike, filmske autore, koje za života nismo sreli- štrecnulo me je saznanje da nikad više on neće napisati, nacrtati, a ni otpjevati novu gnomu.
Bio je čikaški Židov, studirao je na likovnoj akademiji, kad su ga unovačili i trajno mu preusmjerili život. Služio je u Japanu, ratovao u Koreji, i vratio se, poput Salingerovog Seymura, kao preobražen čovjek, trajno napukle duše. Zatim je radio sve i svašta, bježeći od života i od životnih užasa. Rasipno se odnosio prema vlastitim talentima. Bio je novinski karikaturist, čuven u svoje vrijeme, pogotovu dok je radio u Playboyu, crtao je novinske stripove, vodio neku vrstu crtačkog dnevnika. Neprestano je negdje odlazio, putovao je, žudio za neki običnim životnim iskustvima, i u redakciju slao svoje šaljive crtačko-narativne zapise. Svirao je i pjevao, pisao pjesme koje su izvodili neki od najčuvenijih izvođača autorske i country pjesme šezdesetih i sedamdesetih godina: Kris Kristofferson, Waylon Jannings, Marianne Faithfull, Emmylou Harris i najveći Johnny Cash… Da se bavio samo glazbom nesumnjivo je da bi bio mnogo poznatiji nego danas. Ali bio je i pjesnik, dramatičar, prozaist, satiričar…
Na svemu što je napisao, na svakoj njegovoj pjesmi i songu prepoznaje se snažan i prepoznatljiv autorski pečat onoga tko je napisao "Dobro stablo". Osim te čudesne sposobnosti da se gnomski misli i raskošne epove i čitave živote sažima u samo nekoliko riječi, Silverstein bio je majstor emocionalnih udara, koji je bio u stanju da veliki američki mit pretvori u svakodnevicu i u dramu čovjekove intime. Recimo, "Dobro stablo" je, pored svega drugog, refleks tog velikog američkog mita.
Nakon što je minula era "Dobrog stabla", ili nakon što su Izvori pomalo prestali da postoje kao izdavač, i nakon što je ove nevjerojatne slikovnice nestalo iz hrvatskih knjižara, više nijedna knjiga nije uspjela steći status rođendanskog poklona kojim se darivaju i oni koji inače ništa ne čitaju. Grdno su time osiromašili svi oni prema čijim smo rođendanima još uvijek imali neku obavezu. Izostao je i taj ushit koji bismo doživjeli svjedočeći njihovom ozarenju, dok bi prvi put listali "Dobro stablo". Šteta što Shel Silverstein nije doživio epohu Twittera, jer cijela njegova knjiga mogla je stati u nekoliko tvitova. U cvrkut tog svetog vrapca.
Dječak koji se zvao Suzana
"A Boy Named Sue" čuvena je, možda i jedna od najčuvenijih pjesama Johnnyja Casha. Jedna od onih putem kojih je stvaran veličanstveni lik pjevača-naratora Johnnyja Casha, jedan od najvećih stvarnih ili imaginarnih likova američke popularne kulture. Ali bit će da nema mnogo onih koji znaju da je pjesmu o dječaku kojemu je otac nadjenuo ime Suzana, e da bi se umio nositi sa životom, napisao isti Shel Silverstein, koji je napisao i nacrtao "Dobro stablo". Premda je u ovoj pjesmi mnogo više riječi nego u slikovnici, pažljiv će čitalac i slušalac u njoj otkriti isti onaj osjećaj i doživjeti isti udarac posred srca, kao da ga je vedri bokser pogodio njuškom posred grudne kosti. Nije otac imao vremena ni volje da se brine o sinu, bio je takav, probisvijet i ništarija, ali ipak ne takva ništarija da mu barem imenom ne pomogne. Ovaj svijet je grub i strašan, i važno je naučiti da se nosiš s njim. Ako si dečko imena Suzana, tome će te naučiti život. I potreba da se obraniš od svog imena, ili da ime obraniš od drugih.
Balada o Luciji Jordanovoj
"The Ballad of Lucy Jordan", druga je velika pjesma Shela Silversteina, koje je meni važnija od pjesme o dječaku Suzani. Osim što ju je otpjevala Marianne Faithfull, na albumu "Broken English", koji mi je obilježio nekoliko važnih sezona u osamdesetima, i još mi je uvijek zna zavrtjeti u glavi, pjesma o ženi koja poludi kada najednom shvati da joj se u životu neće ispuniti ništa od onog o čemu je sanjarila, zavrijedila je svoj roman. Silverstein nije taj roman napisao, jer nije imao vremena. Ali Marianne Faithfull taj je roman otpjevala, pjevajući pjesmu onako kako to nitko više neće moći: "The morning sun touched lightly on/ The eyes of Lucy Jordan/ In a white suburban bedroom/ In a white suburban town…" I onda sam 1982, u Kinu Romanija u Sarajevu, na jednoj popodnevnoj projekciji u filmu "Mister Montenegro" ponovo čuo tu pjesmu, i ježio sam se od ganuća jer je velikom Dušanu Makavejevu bila toliko važna da ju je stavio u svoj film. Trenuci su to u kojima šesnaestogodišnji dječaci stječu tako važno estetsko samopouzdanje.
VIDEO Ukrajinac zapjevao na koncertu Coldplayja nakon što ga je, dok je pjevao na ulici, čuo Chris Martin
