"Naravno, ja nisam slobodan čovjek. Čovjek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja riječ. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me 'slobode', svojataju, mrze i mrcvare. A ja više i ne znam što uopće znači ta riječ? Je li to možda samo sjećanje da sam jednom kao dijete trčao oko Biljarde i bio sretan, ili je sloboda onaj trenutak kad sam odlučio da napišem ovu knjigu?" govorio je Žarko Laušević u videoprilogu kojim je najavljivao svoju prvu knjigu.
Knjiga Žarka Lauševića, "Godina prođe, dan nikad", u čijem podnaslovu stoji "Dnevnik jedne robije", počinje događajem kobne noći, između 30. i 31. srpnja 1993. godine, kada je njega i njegova pet godina starijeg brata Branimira, zvanog Mili, grupa huligana napala u blizini podgoričkog lokala Epl. U stravičnom spletu okolnosti, u panici i nakon što su mu ispale leće, Žarko je iz svog pištolja CZ-99 usmrtio napadače Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a teško ranio Andriju Kažića. Unatoč ratnim okolnostima i otežanom prenošenju informacija, ta vijest je snažno odjeknula na području bivše Jugoslavije.
Tog dana počinje cijeli nevjerojatni slijed pravosudnog kalambura, koji je danas još teže shvatljiv zbog tadašnje državne zajednice u čiji je raspad cijela Lauševićeva priča upala. U to vrijeme je, naime, još postojao ostatak ostatka bivše federacije koji se zvao Srbija i Crna Gora.
U uzavreloj atmosferi, obilježenoj političkim, plemenskim i svim drugim napetostima, prvo je osuđen na petnaest godina zatvora zbog prekoračenja nužne obrane. Vrhovni sud Republike Crne Gore smanjio mu je kaznu na trinaest godina, a Savezni sud ukinuo je sve presude i vratio suđenje na početak. Na ponovljenom suđenju osuđen je ponovo na trinaest godina, da bi Vrhovni sud uvažio žalbu obrane i još jednom vratio stvar na početak. Nakon toga podgorički sud Lauševiću presuđuje četiri godine, što je značilo i njegovo oslobođenje, jer je već bio odležao četiri godine i sedam mjeseci. Ali ni to nije kraj: Vrhovni sud još jednom poništava presudu, nakon čega podgorički sud još jednom dosuđuje četiri godine, nakon čega Vrhovni sud Crne Gore donosi i posljednju, devetu presudu, uvažava žalbu tužitelja, ne vraća slučaj nižemu sudu, nego Lauševića osuđuje na trinaest godina zatvora. Tada, u ožujku 2001, Žarko Laušević već je bio u Americi. Legalno je otputovao, ali je 2002. i u Srbiji i u Crnoj Gori raspisana međunarodna tjeralica za njim, koja ga je u srpnju 2009, nakon isteka svih njegovih privremenih američkih papira, na kraju i stigla. Ipak, 14. rujna 2009. godine sud u New Yorku ukinuo mu je pritvor, a 29. prosinca 2011. pomilovao ga je predsjednik Srbije Boris Tadić. Pasoš mu je vraćen 1. veljače 2012, ali iz Amerike nije dolazio u svoje zavičaje sve do 2014, a i tada je sve još bilo komplicirano jer je morao biti pod zaštitom zbog prijetnje krvne osvete koja, na žalost, do današnjih dana u Crnoj Gori nije sasvim iščezla.
Kad se, još uvijek usred svih tih događanja koja su medijski popraćena do u zadnje detalje, 2011. godine u Srbiji, na kioscima u izdanju novinske kuće Novosti, prvi put pojavila knjiga pod naslovom "Godina prođe, dan nikad" i s Lauševićevom fotografijom na naslovnici, izazvala je interes kakav se, unatoč nezabilježenoj početnoj nakladi od 50.000 primjeraka, ipak nije očekivao. U prva tri mjeseca prodala su se prva četiri izdanja u 300.000 primjeraka, potom je tiskano još 50.000, a nakon toga se gubi svaki trag podacima pa je neutvrdivo koliko se primjeraka tog bestselera zapravo na kraju prodalo.
VEZANI ČLANCI:
Knjiga je nastala iz zbirke bilješki koje je Laušević vodio prvih 455 dana zatočeništva - od 30. srpnja 1993, kada je ubio dvojicu i ranio jednog mladića, do 28. listopada 1994, kada je dobio prvostupanjsku presudu na petnaest godina robije.
Najavljena je kao autobiografija, što ona u svakom slučaju jest jer sadrži priče o njegovoj glumačkoj karijeri, o studijama, o nastanku takozvanog "Lauševićevog pada", ali i sve okolnosti tragičnog slučaja zbog kojeg je dospio u zatvor. Poglavlja iz prošlosti iznosi bez kronološkog reda, ali ilustrativno i slikovito, tako da je čitljivo i onima koji nisu upoznati s njegovom glumačkom karijerom. Kroz 51 poglavlje vrlo vješto vodi dva toka: jedan je 455 zatvorskih dana u Beogradu i Spužu, a drugi su njegovi otrgnuti trenuci života u obitelji, filmu i kazalištu. Cijelu svoju sudbinu ispisao je fascinantnom iskrenošću, zarezujući duboko pod kožu i bez trunke kalkulacije i popravljanja svoje slike u vlastitim ili u očima drugih. Ta je knjiga duboka ispovijest o krivnji i teretu koji ni u jednom trenutku ne pokušava skinuti sa svojih leđa. Valjda jedina knjiga o vlastitoj odgovornosti, koju je nakon svih ratova i mirova devedesetih, te nakon raspada Jugoslavije, netko napisao na ovim jezicima.
Tu stranu knjige, koja je još dodatno pojačala karizmu velike kazališne i filmske zvijezde, novinarka Tamara Skrozza je opisala kao "ogoljeni, ničim uljepšan, prikaz svakodnevice čovjeka koji je po svemu natprosječan, a koji se stjecajem okolnosti našao u prljavštini, smradu, među ljudima s kojima kao da (čini se ponekad) niti diše isti zrak, niti dijeli vremensko-geografsku dimenziju. Nije to već viđena pripovijest o muškarcu koji izdržava, već o onome koji ne može da izdrži i koji, umjesto da plače - što je pokušavao, ali ne može - urla na listovima svog dnevnika. Da nije tako, teško da bismo na stranicama ove knjige našli epizode o seksualnom samozadovoljavanju u zatvorskim toaletima, vršenju nužde u flašu u policijskoj marici ili prilično detaljan prikaz halucinacija izazvanih što lijekovima, što očajem poslije višemjesečnog zatočeništva. Samo netko tko je toliko izvan i iznad svega kao Laušević, usudio bi se da na kioske iznese kako je u zatvorskoj samici svakodnevno viđao Fjodora Mihailoviča Dostojevskog (sa sve prekrštenim nogama, ali i stidnim ušima u jednom trenutku). Ili, kako se družio s ružama - najprije jednom bijelom, koja se povremeno pretvarala da je orhideja, a zatim i sa dvije crvene na koje je ova bijela bila ljubomorna… Dešavalo se i dešava se to i drugima, ali rijetka je pojava da takve epizode javno prizna netko tko je bio ili jest javna ličnost, pa još s mačo predispozicijama."
Nakon dvije godine, 2013., objavljuje nastavak knjige pod naslovom "Druga knjiga", kojom opisuje život nakon presude i sljedeće četiri i pol godine provedene u zatvoru. Ta knjiga, kako to već biva, nije izazvala komercijalni uspjeh poput prve, ali to ne smeta jer svi koji su Lauševićev tekst čitali kao književnost, što on jest, znaju da su to dva toma iste knjige. U tom pogledu, "Druga knjiga" još bolje je i koncentriranije napisana od prve. Žarko Laušević bio je odličan pisac, što je u njegovom slučaju bila stvar i karaktera, i talenta. Ponekad se čini da je tako uvijek.
Zašto je Žarko nosio uza se pištolj? Zato što mu je takav savjet dala beogradska policija, nakon što je u nacionalističkim neredima prekinuta predstava u kojoj je on igrao svetog Savu, srpskog svetitelja i prosvjetitelja. Prijetili su mu, progonili ga, zlostavljali, a kad je tražio policijsku pomoć, rekli su mu da je to jedini način da se barem djelomično zaštiti.
Trideset godina njegova savjest bila je mučena time što je poslušao njihov savjet. Umirući, imao je dvojaku satisfakciju: dali su mu da glumi, makar samo na filmu i televiziji, imao je obitelj, bližnje koji su ga voljeli.
VIDEO Preminuo poznati srpski glumac Žarko Laušević
