Dok američki antimitologijski ratni filmovi obično imaju prizvuk katarze ili političkog skretanja pozornosti na probleme o kojima se dovoljno ne piše ili ne govori, važnost “Crnaca” Zvonimira Jurića i Gorana Devića, premda pripadaju istoj vrsti “problemskih” ratnih filmova, puno je veća unutar same filmsko-kulturne zajednice.
Naime, uzme li se u obzir da u pozadini priče “Crnaca” stoje slučajevi “garaža”, “selotejp”, kako ih već tko naziva, malo je toga što o njima već nije izrečeno u masovnim medijima, da bi se od umjetnosti koja u nas skuplja po jedva dvije-tri tisuće zainteresiranih očekivalo da ih nameće kao top-teme.
Taj je dio, dakle, pokriven, no Domovinski rat i hrvatski film nisu baš često stajali s iste strane nišana. “Crnci” nisu tipičan akcijski ratni film, u njemu čak nema ni Srba (ili drugih neprijatelja), tek hrvatski vojnici koji unatoč zapovijedi da poštuju primirje poduzimaju akcije za spašavanje svojih mrtvih suboraca.
Radi se o gotovo meditativnoj priči u kojoj se, rječnikom PR-a govoreći, najveće bitke događaju u samim likovima ili njihovim međusobnim dijalozima. Suptilnost i podgrijanost koju je autorski dvojac uspio postići može se mjeriti najoštrijim kriterijima tzv. art-filmova. U kinima mu, nažalost, vjerojatno neće cvjetati ruže, ali bez obzira na to “Crnci” zasigurno spadaju u sam vrh hrvatske kinematografije posljednjih dvadesetak godina.
