Božo Vrećo nosi bradu, haljine i štikle, a anđeoskim glasom osvojio je svijet. Njegove sevdalinke ama baš nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, sjajno je spojio tradiciju i avangardu pa još nevjerojatnije zvuči podatak da je – samouk. On baš u tome vidi svoj veliki plus jer se, ističe, gnuša toga da ga netko brusi po svojim pravilima. Put do zvijezda, pak, nije bio nimalo lak, a Božo nikada ništa nije skrivao, “nepopravljivo” iskren i otvoren prema svima...
Hrvatska publika dobro vas poznaje i voli, a slušat će vas ovoga ljeta u Puli, Šibeniku, Varaždinu... i na koncu se vraćate na jesen u Lisinski. Što im pripremate?
Svojoj vjernoj publici i onima koji to tek postaju predočit ću pjesme sa svih pet mojih albuma i, dakako, povesti sa sobom sjajne glazbenike s kojima surađujem i stvaram čaroliju. Ljudima je potrebno da uđu u moj svijet slobode i ljubavi i zamisle se u njemu. Svatko od nas traži katarzu ljubavi i emocija i tu je negdje moja misija – vratiti ljudima vjeru u sebe i da nikada ne odustanu od svojih snova. Repertoarski bit će to moje kantautorske pjesme koje ljudi naprosto toliko vole da se rado i vjenčavaju, i iskazuju ljubav i zaklinju na vjernost s “Pandorom” i “Ko li noćas miluje ti kosu”, ili pak “Dragi”, “Sahtijan”... Sve pjesme poznaju i nerijetko uglas pjevaju sa mnom. Dotaknut ću se, dakako, i nekih sevdalinki koje u novom ruhu rado donosim u posve drugačijim aranžmanima, kombinirajući različite žanrovske forme i siguran sam da će to biti sjajne i inspirirajuće noći. Radujem se svim srcem divnoj Istri i Dalmaciji i, dakako, voljenom Zagrebu i Lisinskom, i nadasve mojoj fantastičnoj publici koja će sve učiniti samo da dođe do ulaznice za moj koncert, a za mene je to neprocjenjivo.
Osvojili ste svijet svojim sevdalinkama, i to doslovno. Zašto baš sevdah?
Nakon studija arheologije, i tijekom samog studija, spoznao sam da je to moj cilj i put kojim želim poći. Istraživao sam pažljivo i neutaživo sve što sam mogao pronaći o sevdahu, stvorio poprilično rijetku datoteku i arhivarsku građu koja me uvela u svijet svega što sevdah jest i tek treba biti. Počeo sam sve češće slušati i učiti od starih doajena sevdaha i stvarao sam svoj izričaj i način ispjevavanja, najprije a cappella iliti na suho, bez glazbe, vrativši se na sam početak. To mi je otvorilo vrata do srca ljudi i koncerti i snimanja albuma nizali su se godinu za godinom. Zaljubio sam se upravo u tu tragediju o kojoj se pjeva, u mistiku i sakralnu notu koja čini sevdah jedinstvenim, to je i blues i gospel i soul, i polifona i monofona glazba koju sam istraživao pomno i skupljao s cijelog Balkana, kako bih što jasnije i što dublje ušao u taj svijet i postao njegovim dijelom. Sevdah je postao moj idealni partner i u toj harmoniji, teško da je bilo što drugo moglo biti pandan. Prepustio sam se tom osjećaju koji mi je dao i slobodu i toliko ljubavi publike da me zaista formirao u sve to što jesam danas i predstavljam kroz svoju umjetnost ii filozofiju življenja, ako to mogu tako nazvati, a mogu s obzirom na to da je to povratak sebi, i samo istina.
Na pozornici dosta improvizirate, spajate tradicionalno i moderno, avangardno. Koliko je teško svime time balansirati? Imate li tremu pred nastupe?
Nemam nikada tremu, više je to uzbuđenje da što prije izađem na scenu i dam dušu i sve što u meni vrijedi svojoj publici. Tad postajemo jedno jer mi posve vjeruju i otvaraju se, poput školjke, tad osjetim tu nadnaravnu energiju među nama i to stvara čaroliju. Povjerenje među nama i čistoća duše koja se više ne boji pokazati svoje pravo lice, ne libi se skinuti sve ljušture sa sebe i ogoliti se – takva je glazba koju stvaram i volim. Improvizacija je tek potpuna umjetnost u glazbi. Što su, zapravo, koncerti koji su navježbani i svaki sličan kao jaje jajetu? Replika u koju više ni sam izvođač ne vjeruje i postaje gaža, htjeli mi to priznati ili ne. Zato sam odabrao improvizaciju na licu mjesta, da kažete sve što imate tog trenutka, da se svaki ton rađa tu pred vašim očima i da ste i dijelom tog procesa. Naravno da je to najteži oblik i najriskantniji, ali ja ne volim kroz život lako, život me tome nije naučio, uvijek su to bili izazovi koji su vodili ka saznanju što je zaista vrijedno, a što nikako nije. To je trenutak kada glazba obuzme tijelo, a duša zapjeva, i tad nitko ne može ostati imun na njezinu tugu, bol i žal za ljubavlju o kojoj se pripovijeda i koja biva neprebolna nit. Nit je to koja vodi k drugačijim interpretacijama od koncerta do koncerta i uživanju mojih glazbenika da mogu to osjetiti i biti djelom nadahnutog transa, a to je sevdah, stanje u kojem se nađeš i cijelog te uzme pod svoje.
Za sevdalinke se često veže tuga, a vi ostavljate dojam sretne i pozitivne osobe. Kako se te dvije strane bore ili spajaju u vama?
Svoju tugu iz prošlosti, priče i ispovijesti drugih, istinite legende stare i više od 500 godina kojih se domognem i iščitam sve o njima pretvaram u pjesme, to je posao kojem sam posvećen. Sevdah ne govori o veselim stvarima bar ne onako kako ga ja doživljavam i želim osjetiti, no privatno ja sam jako sretna osoba, ispunjena i zahvalna, najprije Bogu jer me sačuvao i čuva od svih i dao mi je takav dar da ga svaki put spomenem i zahvalim mu se prije izlaska na scenu. Osoba sam hiperaktivna, prijatelji kažu i vrlo duhovita, vrlo pronicljiva i spiritualna, vrlo povjerljiva i pravi prijatelj i zato se te dvije krajnosti od kojih smo satkani, i tuga i radost, jako dobro upotpunjuju i žive u harmoniji. Bez tuge i melankolije u sebi ne bih mogao stvarati, tome doprinosi i moja izolacija i samoća, koja nema veze s usamljenošću. Moja je samoća kreativna i njoj sve dugujem, volim svoj prostor koji od milja zovem gnijezdo, volim biti okružen knjigama i stvarati nešto što će ostati poslije mene kao vrijedno i ostaviti pečat po svojoj jedinstvenosti. Sve ima svoju žrtvu, a posvećen sam karijeri i tome da doprinesem i zapišem što više toga i potpuno uživam u tome. Saživio sam se sa svojim pjesmama, meni su to najvredniji trenuci u životu.
Jesu li ljudi u našim krajevima previše ogrezli u tugu, potištenost, pesimizam? Ima li lijeka za to?
Jesu, i to mi je jako teško priznati, ali moram. Sve je više ozlojeđenih, ogorčenih, primitivnih, nesretnih, ljubomornih, zlih i izgubljenih apatičnih ljudi koje srećemo i na ulici i koji se nalaze kao takvi u svim segmentima društva. Novac, nažalost, ne stvara sreću, sve je to prividni užitak, ali zato stvara tiraniju koje smo svjesni kroz segmente vlasti i to je nešto protiv čega moramo jednom ustati svi skupa i izboriti se.
Nemate formalno glazbeno obrazovanje, što zvuči gotovo nevjerojatno. Gledate li na to danas kao “plus” ili “minus”?
Uvijek plus, gnušam se tog da vas netko brusi po svojim pravilima i aršinima. Zato slavim svoju slobodu izbora i talenta koji sam sam izbrusio, ali s kojim sam djelomično i rođen. Sam sam pronašao svoj stil i posto autentičan u svom radu i umjetnosti, to mi je mnogo draže. Gotovo svi umjetnici koje najviše volim bili su samouki.
Ne možete podnijeti nepravdu i neprofesionalizam. Po osobnoj ocjeni, koliko je teško surađivati s vama? Što tražite od onih s kojima dijelite pozornicu i svoj put?
Samo iskrenost i izgaranje za umjetnost, sve prosječno zalaganje meni je dosadno, ili dajte maksimum sebe ili nemojte uopće, barem ne sa mnom. Kod mene nema šefovanja, ako na to mislite pod suradnjom sa mnom, sve je vrlo zabavno, produktivno, šaljivo i nadahnuto, ali kad radimo, radimo, nema zabušavanja i nema odugovlačenja, kod mene je sve brzo, efektno i sve što mogu danas ne ostavljam za sutra, ali doslovno. Radoholičar sam i cijenim umjetnike s kojima surađujem, uzajamno se podržavamo i volimo, bez toga ne može. Ne radim s ljudima koji su zli i pokvareni i imam instinktivno alarm kad se susretnem s takvima, pa s takvima ne radim.
Prošli ste težak životni put, još kao dječačić izgubili ste oca na tragičan način, a odrastali ste u maloj sredini koja je znala biti i nemilosrdna zbog vaše posebnosti i seksualnosti... Koliko je, u takvim uvjetima, bilo teško uspjeti i, ponajprije, ostati dosljedan sebi?
Vrlo teško, čak nemoguće, ali ja sam oduvijek bio drugačiji i nepokolebljiv u svojoj nakani i sanjarenju. Sve što je drugima bilo nemoguće, za mene to nije bila prepreka. Doduše, načekao sam se dok moj trenutak nije došao, no nikad nisam posumnjao da će se dogoditi i u tome je poanta. Danas svi žele postati zvijezde preko noći, da im sve padne s neba i da se nizašto ne moraju izboriti. I dandanas, kao i tada, ja živim i u svom imaginarnom svijetu i svijetu realnosti, to je presudno da ne poludite i ne podlegnete pritisku sistema i ostanete originalni, svoji i uspješni i da pritom, poput mene, uživate u svemu što ovaj poziv nosi sa sobom. Izborio sam se s velikim aždajama i tko zna koliko ću ih još morati savladati ili nadmudriti, no zato i jesam to što jesam.
Majka Mila uvijek vam je bila velika potpora, a ona vam je kupila i prve tri haljine u trgovini Židovke Đulfe...
Vidim, čitali ste i moju knjigu, svaka čast, proputovala je svijet u tri reizdanja, nova izlazi na jesen. Da, točno je, moja majka je tada, kad sam stao ispred nje i priznao sve što osjećam i jesam, kupila meni, sestri i sebi haljinu. Rekla je: “Nosi je sada po kući, dok ne dođe vrijeme da je poneseš i vani.” Mudra žena i prava majka, taj odgoj i pristup presudan je za svu moju snagu i upornost danas.
Koliko često posjećujete rodnu Foču?
Jednom mjesečno odem u posjet obitelji, ali sve sam to vrijeme posvećen samo njima. Svratim i pomolim se u Aladža-džamiji koja je, na moju veliku radost, ponovno izgrađena i kojoj sam napisao i posvetio pjesmu Aladža. Ta dva-tri dana s mamom i sestrom ispunjena su ljubavlju i smijehom, to me uvijek iznova regenerira i ozari.
Je li, kada danas kročite u taj kraj, prisutna određena doza, uvjetno rečeno, gorčine zbog proživljenoga ili ste sve oprostili i zaboravili?
Ne, taj ću grad uvijek voljeti. Ja svakako arheološki svaki grad promatram kroz prizmu minulih vremena, a tako je i s Fočom, u mojim sjećanjima i sagledavanju ja vidim sve hamame koji su nekoć bili, i karavan-saraje i hanove, sve novo što se gradi od betona i stakla za mene ni ne postoji.
Djeca vas često crtaju u haljini na pozornici, a roditelji vam te crteže šalju. Je li to znak da stasaju nove generacije, bez predrasuda?
Dakako, djeca su ogledalo roditelja i raduje me da roditeljstvo još uvijek pokazuje svoju divnu stranu, s puno razgovora s djecom, empatije, povjeravanja i iskrenosti bez predrasuda i zatupljenosti. Ljubav rađa ljubav, na to sam ponosan jako.
Privatni vam je život izložen, ne skrivate se od javnosti, iskreno i otvoreno komunicirate i s medijima i s publikom. Koliko to ljudi cijene, pogotovo na Balkanu? Osjećate li se ponekad, možda, kao da ste na vjetrometini?
Jako cijene, oko mene je štit posebno ženske ljubavi i pažnje koju mi moja publika poklanja i dužan sam im iskrenost i istinu, na to sam ih i navikao, to sam ja, bez pretvaranja. Svi smo ljudi od krvi i mesa, svi osjećamo, svi griješimo, svi se zaljubljujemo, razočaravamo, plačemo, smijemo se, nitko od nas nije superiorniji i u tome je draž. Suosjećamo i time postajemo jači.
Koliko vremena posvećujete osobnom stilu? I dizajner ste, ali svejedno se ne čini baš jednostavnim savršeno uskladiti bradu, haljinu, štikle...
Vrlo sam brz za obući se i sklopiti odjevnu kombinaciju, čak i u šopingu, uvijek znam što mi treba, što će mi dobro stajati, koju boju želim. Većinom je to crna boja koju najviše volim i uglavnom geometrijski krojevi, no presudno je da isijavate sigurnost, da znate iznijeti određenu kreaciju i da se ne plašite reakcije drugih, to se samo vama mora sviđati, sve je drugo nevažno ili manje važno. Moja kolekcija izlazi na jesen, haljina posvećena mojoj majci i svim ženama koje su uspjele ostati jake ma kakve ih oluje pratile i ma kakve ih zvijeri gonile.
Šokirali ste BiH kada ste se 2015. na Sarajevo Film Festivalu pojavili u žutoj haljini i štiklama od 14 centimetara. Jesu li se s vremenom navikli na vaš stil odijevanja?
Jesu, no to je zaista bilo revolucionarno. Haljina je kasnije prodana u London za galerijsku postavku o feminizmu i dualnosti, a novac od haljine darovan je za očuvanje Hagade u Zemaljskom muzeju koji je tada još bio zakovan daskama i zatvoren. Navikli su se i prihvatili me, što nije slučaj ikada zabilježen kod nas, no ja sam riskirao sve zarad svoje slobode i isticanja iste, a tada ste valjda najjači. Na svu sreću, uvijek je moj glas bio ono što prethodi svemu, da njega nije bilo, sve bi bilo puno, puno teže.
Za velike koncertne često birate crne haljine, imaju li one konkretnu poruku?
Crna boja je izvor svjetlosti i ta je svjetlost nešto s čime se rađamo i čemu se vraćamo kad odlazimo s ovog svijeta. To je uvijek oda svjetlosti i tami od koje smo sačinjeni kroz sve što nas mnogo češće u životu prati. Ta crna haljina je i pokora i veličanje crnogorske žene u crnini jer je moja majka Crnogorka, žene koja je nekog izgubila, žene koja krije svoju tugu u njedrima, žene koja gnijezdi gavranove u svojoj kosi, žene koja nikad nije prestala voljeti, žene koja čeka i dovijeka će čekati.
Puno putujete, od Amerike do Australije. Umara li vas to? Imate li mirnu oazu za “resetiranje”?
Navikao sam na takav tempo, isplaniram sve svoje vrijeme na putovanjima i trudim se što više odmarati kad mogu. I doza adrenalina i radosti što otkrivam nove kontinente i prostranstva čine me spremnim i izdržljivijim, trudim se i obići što više mogu i fotografirati za pisanje i inspiraciju za kasnije, no dakako, nekad se i umorim. Po povratku iz Australije, nakon gotovo 20 sati leta, u Istanbulu u hotelu zaspao sam čim sam dotaknuo jastuk i odspavao 10 sati bez da sam se pomaknuo. No sve uspijevam, trudim se i dajem sve od sebe da moji koncerti budu uvijek najbitnija karika i da je sve njima podređeno. Uspješan koncert moja je najveća nagrada i ta ljubav moje publike kojom me obaspu i svi ti darovi koje donosim odasvud u svoj skromni dom neprocjenjivi su.
Jeste li ikada razmišljali da trajno napustite BiH?
Trajno ne, ovdje je moj dom i to će uvijek biti. Imati još jednu bazu, još jedno gnijezdo, to svakako. Razmišljam o nekom jugu, no vidjet ćemo što je suđeno pa će tako i biti.
Bosanska “crta” u vama prepoznatljiva je i po tome što sami razvlačite tijesto za pitu. Kada ste naučili praviti pite? Što kaže mama, čije su ukusnije, vaše ili njezine?
Odrastao sam sa ženama u kući i sve što sam mogao i želio naučiti naučio sam. Sestra me naučila praviti pitu i, kad ih odem posjetiti, uvijek im napravim pitu. Mama kaže da je moja jufka najtanja pa je zato i najukusnija, ali svi kod mene dobro kuhaju pa je nemoguće reći čije je ukusnije. Sve dok jedemo i smijemo se, radosni što smo skupa i živi, za jednim stolom, sve je to definicija ljubavi.•
Je li 'zarad' vokativ od riječi 'zarada'. Ček.. Nije. Oj zarado..