Kazališna priča tate hrvatskog mjuzikla Vlade Štefančića započela je kad je imao samo pet godina. U kazalište bi ujutro dolazio na probe, a navečer ga posjećivao s roditeljima. Sa sedam je godina, priznaje, neke dijelove Glembayevih znao napamet. Nakon večernjih predstava roditelji su ga vodili i u Dverce, na cabaret, a potom je došao rat.
– Našao sam se, kao i cijela moja generacija, u praznom prostoru. Škole nije bilo, mnogi su se odali fakinarenju, a moja ulica, Ilica 249, bila je leglo dobrih mladih ljudi koji su tražili nešto bolje. Osnovali smo sportski, lakoatletski klub, imali smo praznu livadu na kojoj smo izgradili igralište, imali smo atletsku stazu uz samu kasarnu kojom nitko osim nas nije prolazio. Potom smo počeli izdavati novine u jednom primjerku. Pokrenuli smo i naš mali teatar na tavanu, igrali kabaretski i glazbeni repertoar – priča Vlado Štefančić.
Kazalište mu je postalo opsesija i relativno je brzo postigao uspjehe. S tek 17 godina ponuđena mu je i prva veća uloga, a vrlo brzo pozvali su ga i u Komediju. U tim ludim godinama fakinarije su ga zaobišle.
– Bili smo fakini samo ako nam je netko dirao u naš teritorij, sportski. Tada bismo se praćkali i ratovali protiv, najčešće, Šestinskog dola. Inače nismo bili fakini. Ne možeš biti i fakin i umjetnik i atletičar – govori.
Prve je mjuzikle, one s Fredom Astaireom i Ginger Rogers, nakon rata gledao na filmu. I uvijek bi se naježio u trenutku kad bi počeli pjevati jer su ti prijelazi s govornog na glazbeni bili neprirodni. Zato je želio da mjuzikli dobiju prirodnost i vrijednost. Pronalazio ih je u najboljim stranim mjuziklima.
U Zagrebačko gradsko kazalište Komedija ušao je 1950. kao glumac, a 19 godina poslije postao je ravnatelj. I došao do kultne “Jalte”.
– Već se na premijeri osjetilo oduševljenje publike. Znao sam da će predstava dugo živjeti, biti voljena, ali nitko nije mogao predvidjeti koliko. Imala je 537 izvedbi, pa dugu pauzu od 15-ak godina, a ova nova postava u prvoj ju je godini odigrala više od 100 puta – kaže.
Isto se dogodilo i s “Gubec-begom” rock-operom koja je igrana u Lisinskom. Kad su krenule probe, Zagrebom su kolale užasne priče i otpor. Žanr im je bio nepoznat, baš kao i sudjelovanje Josipe Lisac i Karla Metikoša u operi.
– Lisinski je na premijeri eksplodirao. Tadašnji ministar kulture rekao je “Ovo je HNK, a ono dolje je žuta, luda kuća” – prisjeća se.
Dan mu tada nije bio dovoljan da napravi sve što želi. Ujutro bi od osam do devet na radiju snimao dječje priče. Postao je, šali se, pričalo. U pola deset bio bi u Komediji, potpisivao račune i sve drugo, da bi se u 10.30 spustio u dvoranu na probe. U jedan se vraćao u upravu, radio do dva, pol tri i potom otišao relaksirati se uz tenis na Šalati. Navečer bi se vratio u kazalište ili igrao predstavu ili bio dežurni na predstavi.
– Od tih stotina “Jalti” na većini sam bio. Borio sam se za dostojanstvo svake predstave. Kako se, naime, opereta znala poniziti lošim izvedbama i prizemnim improvizacijama, tako je postojala opasnost da se to dogodi i u mjuziklu – govori. Takav žestoki tempo nije ga kočio u ‘ganjanju cura’.
– Sve su moje ljubavi uvijek bile vezane uz kazalište. Kad sam prvi put režirao operetu, “Kneginju čardaša” Emmericha Kalmana, zatekao sam se na gostovanju u Berlinu i u jednom baru sreo, s nekoliko balerina oko sebe, već ostarjelog Kalmana. Rekao sam da upravo radim “Kneginju čardaša”, a on meni drhtavim glasom: “Mladi kolega, najvažnije vam je da se u nju i zaljubite”. “Maestro, to je već obavljeno”, odgovorio sam, i to je bila istina. Sve su moje ljubavi bile kazališne. I suprugu Lojziku, koja je radila kao filmska maskerka, upoznao sam kad je počela dolaziti u kazalište.
Sin Boris također je u umjetničkim vodama. – Studirao je pravo, a ja sam brzo uočio da od toga neće biti ništa pa sam ga doveo u kazalište. Sve je slušao i pratio, ali imao sam dojam da ga to ne zanima previše. Jednom se razboljela šaptačica pa su ga honorarno uzeli za šaptača. Upoznao je teatar iznutra, poslije je postao inspicijent, počeo se baviti kazalištem, pa mi je radio projekcije za predstave. I danas to radi. U nekim je mojim predstavama i glumio, ali više od glume zanimala ga je glazba. U ovom je trenutku bolje upućen u novije produkcije od mene – govori.
Iako je uvijek imao na repertoaru praizvedbu jednog hrvatskog mjuzikla i jednu operetu, 1978. godine ostavio se šefovanja Komedijom.
– Osjetio sam da treba kuću prepustiti mladima, da taj sveti plamen, kako volim nazvati beskrajni entuzijazam, odjednom tinja. Mislio sam da će se uz nekog mlađeg opet rasplamsati, no to se nije dogodilo – govori.
Praizveli su 25 hrvatskih mjuzikla, a u Europi u to vrijeme, ističe, Austrija i okolne zemlje uopće nisu imali mjuzikle. Srećko Albini, ponosno će, bio je naš prvi autor čija su djela na Broadwayu igrana 400 puta.
– Samo ih je London imao. Stalno sam tih godina putovao u London i ondje sve gledao i naučio. Danas postoji internet pa se i odavde sve može pratiti. Jednako kao vidjeti dobar mjuzikl, onda mi je značilo i posjetiti neki veliki, svjetski rock koncert. Kod nas za to tada nije bilo prilike. Bilo ih je malo i u malim prostorima – priča.
1970. “Jalta, Jalta”
– Svaku večer nalazili bismo se kod Alfija Kabilja, usklađivali smo svaku riječ, svaku notu. Kabiljo i Grgić ponudili su i podjelu: glavnu mušku ulogu ruskog sobara trebao je igrati Rade Šerbedžija, s njim Ivica Vidović, a i meni su ponudili ulogu. “Obožavam Radu Šerbedžiju, s Ivicom sam jako blizak, ali ako njih imamo u predstavi, igrat će se 20-ak puta i lovit ćemo ih lasom po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji”, rekao sam im i odbio sam zaigrati u “Jalti” da mi kasnije netko ne kaže da sam si kao direktor narihtao predstavu. Nitko tada nije mogao znati da će “Jalta” postati pojam mjuzikla, da će se igrati 537 puta.
1972. “Dundo Maroje”
– Sjajno djelo Đela Jusića i Marka Foteza koje je bljesnulo na sceni. U to sam vrijeme bio pozvan u Ameriku, trebao sam tamo i ostati, ali me je “Dundo” toliko zaintrigirao da sam se vratio i napravio ga. I taj se mjuzikl igrao nekoliko stotina puta, a najveći je uspjeh postigao kad su Dubrovačke ljetne igre prihvatile tu predstavu. Đelo se koristio folklornim elementima, ali i onima popularne glazbe. Parafrazirao je i vlastiti hit “Jedan dan” te ga pretvorio u “Jedan grad”, odu Dubrovniku i Držiću. I onda sam čitao naslove “Mjuzikl na velika vrata ušao u Dubrovnik”.
1973. “O’Kaj”
Sjajna vestern-parodija Senker-Mujičić-Škrabea s prekrasnom country glazbom Stipice Kalogjere. Ljudi su se doslovce valjali od smijeha i pjevali te songove. Još jedna predstava koja je probudila nekakvu dječju radost. Svi smo mi nekad bili kauboji i Indijanci, taj nas je mjuzikl sve vratio u djetinjstvo, igru.
1974. “Gubec-beg”
Karlo Metikoš, Ivica Krajač i Josipa Lisac otpjevali su sve uloge i poslali mi ih iz SSSR-a. HNK je to od njih naručio, a kad su dobili djelo, stavili su ga na repertoar i izvjesili na oglasnu ploču. Nastala je panika, ansambl je apsolutno odbacio “Gubec-bega” i morali su ga skinuti. Nije im se sviđalo što je u podjeli bila i Josipa Lisac. Pitali su i što je to rock-opera? Što će to u HNK? Ta stigma, nažalost, postoji i danas.
Mjuzikli su sranja