Prirodna i jednostavna, no pomalo i sramežljiva, 25-godišnja Mia Dimšić brzinom munje osvojila je publiku. Čudo iz Osijeka izborilo se i za naklonost žirija, dokazuju to i Porini. U duši je i dalje, iskreno će, dijete slavonske nizine.
Kažu da ste hrvatska Joan Baez, ali i hrvatska Norah Jones. Koja vam je usporedba draža?
Više poznajem rad Nore Jones, valjda zato što je suvremenija, ali obje su mi usporedbe jako laskave. To su žene sa stavom, autentične, specifične, njihove su pjesme predivne, nisu nimalo besmislene, imaju težinu.
Osvježenje ste na glazbenoj sceni. Mladi ste, ne skačete razodjeveni po pozornici, pjevate vlastite autorske skladbe. Što vaš strelovit uspjeh zapravo govori o glazbenoj publici u Hrvatskoj?
Uopće ne volim kada me se stavlja u kontekst nekoga tko je odjeven u usporedbi s nekim tko je razodjeven. Živcira me kada glazbu stavljaju u takve kalupe. Ljudi, slušajte što god želite, nije me briga. Da svi gledamo svoja posla i trudimo se da budemo to što jesmo, naša bi država bila bolje mjesto. Ne bih bila sretna da se svučem jer ni kada iziđem van ne volim imati dekolte. Takav sam tip, to nema veze s tim kakvu karijeru želim izgraditi. Možda sutra obojim kosu u ružičasto, tko zna, nikad ne reci nikad, ali kao da je to važno. Ljudi, opustite se i uživajte u glazbi. Svatko ima svoj đir, a da oni nemaju svoju kritičnu publiku, ne bi bili tu gdje jesu.
Zavidite li Severini ili Jeleni Rozgi na popularnosti?
Zavidjeti bilo kome na nečemu je besmisleno, jer to bi kvarilo moj vlastiti uspjeh, mir, moje šanse. Izuzetno su mi drage i Severina i Rozga, a Jelenu sam i upoznala. Nema razloga da itko od nas ikome zavidi jer sami biramo svoj put. A svaki put ima i teške i lake strane, neugodne i odlične. Ni trenutka se ne trebamo zavaravati da je njima dvjema lako zato što su popularne. Dapače, to je ogromno breme, njihov je posao jako težak. Svatko je s razlogom ono što jest i nitko ne može biti Severina ili Rozga. Svatko od nas je autentičan.
Zašto se odijevate u tzv. western stilu? Je li zbog ljubavi prema kaubojima?
Jako volim country glazbu, slušam je od 16. godine, otkako sam počela svirati gitaru. San mi je otići u Nashville, kolijevku countryja. Jako mi se sviđa tzv. vintage stil, ide uz moju osobnost. Volim rustikalno, drvene kuće, a ne betonske, pastelne, zemljane tonove... Jednostavno je to stil koji mi se sviđa i drago mi je da se dobro uklopio u moju glazbenu priču.
Znači li to da vam slavonska nizina savršeno odgovara za život?
Svakako! Rođena sam u Osijeku i nigdje drugdje nisam živjela. Puno sam putovala, ali kratko, i mislim da bih se, primjerice, teško navikla na život na moru.
Glazbene ljestvice osvajate iz Osijeka, koji novine puni pričama o iseljavanju ili siromaštvu. Razmišljate li o selidbi?
Nisam dosad razmišljala o selidbi, osim u čisto poslovnom smislu, jer stalno moram biti u Zagrebu. Imam sreću što sam našla karijeru kojom sam ispunjena, a od koje mogu živjeti i ne moram ići trbuhom za kruhom. Zapravo, nemam pojma gdje ću živjeti i trenutačno o tome i ne razmišljam.
Bilo bi vam lakše da živite i radite u Zagrebu? Sve se, nekako, događa u Zagrebu, a u Slavoniji se čak ukidaju i vlakovi i autobusi koji je povezuju s metropolom...
Bilo bi mi lakše da živim u Zagrebu, znala sam zbog snimanja od pet minuta izgubiti i dva dana i puno novca. Ali, shvatila sam da mi je ujedno i odlično što sam u Osijeku, imam oazu u koju pobjegnem, tu se sporije i drukčije živi. Kada sam u metežu i strci, dođem doma i sve mi bude kao i uvijek. Spremam svoju sobu, idem s prijateljima iz srednje škole na kavu. To mi dobro dođe da ostanem što normalnija, jer to nije uvijek jednostavno.
Zanima li vas politika?
Ne. Znam tko nam je predsjednica i to je to. Doslovno!
Misle li Hrvati da “život nije siv”, kako kaže vaša pjesma? Jesmo li, kao društvo, podlegli kolektivnoj depresiji?
Negativne stvari iskaču, a o pozitivnim se stvarima baš i ne priča. To ne volim, kao da netko ciljano želi da svi budemo u depresiji. Dnevnik ne mora biti takav da potonete. Ima oko nas i pozitivnih priča. Nije sve crno, ali u globalu i dalje imamo takvu predodžbu.
Jesu li Slavonci previše inertni?
Ne volim generalizirati, ali neki jesu. To i nije pitanje Slavonije, nego Balkana, i smeta mi taj mentalni sklop da su svi kompetentni i sve znaju, a nitko se nije mrdnuo od kuće. Sjede u fotelji pred televizorom i još im padne na pamet tipkati po portalima i društvenim mrežama. I onda se čude što netko izgradi svoj život dok oni pilje u isti taj monitor. To je ta naša neizlječiva crta.
Biste li prije izišli na ulicu ili biste se u tišini spakirali i otišli?
Teško mi je na to odgovoriti jer sam uvijek živjela lijepo, moji roditelji nikada nisu ostali bez posla niti se dogodilo da se ja nisam mogla zaposliti. Imala sam sreću pa me, možda, nisu ni doticali društveni problemi. No, da me netko dovede pred gotov čin, da sam na rubu propasti, vjerujem da bih otkrila u sebi nešto što nisam znala da postoji, što bi izašlo i reklo: “Pa daj, čovječe, dokle tako?”.
Planirate li uskoro zapjevati iseljenim sugrađanima u Irskoj?
Htjela bih, mislim da je Irska dobro mjesto za koncerte. Nikada nisam u njoj bila, a uvijek me privlačila. Dijaspora je odlično tržište za hrvatske izvođače.
Koja je zemlja za vas obećana?
Hrvatska. Provela sam mjesec dana turistički u Americi, vidjela sam kako izgleda njihov život, kada se bude, koliko im treba do posla i da su cijeli dan na poslu. Voljela bih ondje biti po nekoliko mjeseci, ali ne i živjeti. Mi imamo specifičan mentalitet.
Može li se, onda, od glazbe živjeti u Slavoniji i Hrvatskoj?
Dostigla sam taj nivo da mogu pristojno živjeti od glazbe, puno sam ulagala, nisam imala ni za kiflu. Posao je to u kojem nema sigurnosti, no nema ni radnog vremena i to mi je odlično. Ne mogu zamisliti da mi je svaki dan rutina i da sam na istome mjestu. Da me netko pita što bih htjela raditi, ne bih imala ni jednu drugu ideju. Po struci sam prevoditeljica engleskog i njemačkog jezika, diplomirala sam prije šest mjeseci. Od malih sam nogu htjela to studirati, ali sam shvatila da ne mogu cijeli dan sjediti, tipkati na laptopu i otvarati rječnike. Diplomirala sam da umirim obitelj.
Rock-scena u Slavoniji oduvijek je snažna: Majke, Opća opasnost... Koliko je podneblje utjecalo na formiranje vašeg stila?
Puno! I kad me netko pita mislim li da je više prednosti ili nedostataka zbog toga što nisam u Zagrebu, mislim da je to potpuno na nuli. Došla sam u Zagreb i čulo se da potpuno drukčije razmišljam, komuniciram i pišem. Kad s takvom, iz njihove perspektive, svježinom dođete u Zagreb, odmah vas drukčije doživljavaju. Polovica moga sastava je iz Županje, i menadžer, a ondje je doista u zraku nešto drukčije. I kad odrastate u takvom okružju, normalno je da utječe i na vašu umjetnost.
Imate li bliskih prijatelja na estradi?
Dosta se trudim s mlađom generacijom, Domenica mi je prijateljica, Zsa Zsa, Antonela.
Što Hrvatska ne zna o Miji Dimšić?
O privatnom životu ne govorim. Nikada ne komentiram imam li dečka. Jako puno emotivnog života iznesem u pjesmama, osobne su od riječi do riječi jer mi inače ne bi imale smisla. Bolje je da svatko u pjesmi pronađe ono što je njemu osobno, a da konkretne priče ipak ostanu u ladici.
Mnoge pjesme napisali ste sami...
Cijeli album napravilo je nas troje. Moj menadžer Damir Bačić radio je tekstove, Vjekoslav Dimter glazbu, a dosta sam ih napisala sama, što mi je važno. Kad nešto iz vas izađe i toliko je vaše, autobiografski, publika to drukčije doživljava.
“Život nije siv” nastala je nakon svađe s mamom?
Kada sam roditeljima rekla da želim biti pjevačica, bili su sretni zbog mene. No, mislili su da je to više faza i da će me pustiti, a ja ću završiti fakultet. Klasične su to, normalne predožbe koje imate za svoje dijete. Mama me jednom pitala zašto mislim da ću biti sretna s time što radim, a to me tada povrijedilo i napisala sam prvi stih “Bojiš se da sreću neću naći”. Imala sam već neku glazbu, ali nisam znala što ću s tekstom. No, kada je ona to izgovorila, okidač je proradio i tekst je iscurio doslovno u sat vremena.
Znači, mama vas je gurnula prema zvijezdama?
Da, rekla je da me mora opet izbaciti iz takta jer pripremam novi album.
Za razliku od nekih s estrade, kažete da obožavate Đorđa Balaševića, a ne smeta vam ni što vas uspoređuju s njim. Po čemu ste mu najsličniji?
Ma kome bi to smetalo? Jedino bi njemu moglo smetati što me neki uspoređuju s njim. Ne smatram se sličnom njemu, no ljudi bi nas mogli povezati zbog naracije i zato što i ja sama pišem. Tekst mi je najvažniji, a čini mi se i njemu.
Odi kod zubara curo, nek ti sredi zube!