Zatečena ni tamo ni 'vamo, pomalo kao i njezina autorica, knjiga pjesama "Lancunom preko glave" ugluho je prošla u dvije do tri zemlje. Objavljena u Sarajevu kosa crta Zagrebu, od autorice Šibenčanke koja ustvari prebiva u Beču, knjiga je odnikle i odnikud, premda govori upravo o ukorijenjenosti. Govori o stalnom osjećaju, koji je i čitatelju dobro poznat, da nikad nisi tamo odakle jesi. Kamo god odeš, napustio si mjesto kojem pripadaš. Pokušaš li se vratiti, eto te tamo gdje te s povratkom još više nema…
U prvoj pjesmi, pomalo autopoetičkoj i životno-programskoj, naslova "Mogli smo ostati u malim gradovima", idu stihovi: "nježno bi recitirali telefonski imenik gdje su danas/ svi ti ljudi što su razmicali nosevima uštirkane zavjese". Moguće ih je, s obzirom na Oljinu ortografiju, a možda i s obzirom na život, čitati na dva načina. Kao izjavnu rečenicu, koja kaže da su u starom telefonskom imeniku (jer novi i ne postoji, pa je svaki telefonski imenik stari) svi ti ljudi, ili kao pitanje, koje slijedi iz čitanja telefonskog imenika: gdje su svi ti ljudi? I jedno, i drugo, naime, funkcionira. Ali ono što je za pjesmu važno je slika: "svi ti ljudi što su razmicali nosevima uštirkane zavjese". U gradovima koje smo napustili, tamo gdje nas više nema, u vremenu u koje se više ne možemo vratiti vidjeli bismo, osvrnuvši se iznenada, kako se pomiču zavjese na prozorima s kojih nas gledaju. U tim gradovima nosevima bismo razmicali zavjese da vidimo što se zbiva na ulici. A kada bi se netko iznenada osvrnuo, bježali bismo nazad, u nadi da smo ostali neviđeni. Po sebi smo znali da se zavjese razmiču nosevima. A bile su uštirkane, jer je to bilo u vrijeme kada je uštirkano bilo sve. Danas nema onoga tko bi znao što je štirak: tvar načinjena od krumpirova, pšeničnog ili rižinog škroba, koja čuva čvrstinu oprane robe.
Ova slika je važna zato što sadrži nešto što je, racionalno gledajući, trebalo ostati neprimijećeno. Ako je i primijećeno, nije trebalo biti upamćeno. Jer ne postoji nikakav životni razlog ni smisao u pamćenju situacije u kojoj nosom razmičeš zavjese, kao što ih i drugi u neko vrijeme tako razmiču. I upravo u tome što nema racionalnog razloga da se takvo što primijeti ni upamti golema je emocionalna i evokativna obuhvatnost ove slike. U nju staje sve, putem nje svega se sjetiš. Pa i toga da su se zavjese nosom razmicale da ih se ne bi prljalo i zamašćivalo rukama. I da bi promatrač sačuvao svoju nevidljivost.
Knjiga Olje Runjić puna je ovakvih slika. Nabrajanje temeljna je njezina pjesnička, retorička, emocionalna gesta, nabrajanje i sakupljanje. A Eliotov je objektivni korelativ, gdje mrtve stvari, lica i događaji odigravaju uloge osjećanja, te ih prizivaju tako neizgovorena, izvela je do krajnosti. Njezina knjiga skladište je slika koje ne bi smjele biti zaboravljene, jer bi se u tom slučaju Olja našla izgubljena u svijetu u svijetu u kojem je ni tamo ni 'vamo.
Zatim se, pretpostavljam da je to sad u Beču, jer su se zavjese nosevima pomicale u Šibeniku, pojave djeca iz doma za osobe s Downovim sindromom. U toj pjesmi Olja će imati izražen problem s riječima. I zapravo će o tome pjesma i biti: o problemu s riječima. Najprije, to ustvari nije dom za osobe s Downovim sindromom, ali ustanova je "zlokobna riječ u kojoj stanuju/ ljudi zarad anomalije kromosoma". Zatim, prijateljica iz Zagreba, inače defektologinja, zove ih daunići, "kao da su igračke iz kinder jaja dijelovi lego kockica/ ili blagdanske puslice od bjelanjaka/ koje se nisu digle pri pečenju", zato Olja, kaže to u pjesmi, nikad ne govori daunići, "ali pomislim na to/ uvijek kad ih sretnem".
Ovdje slika nije nastala iz sjećanja. I nije to slika, nije prizor, nego je kontraprizor. Buneći se protiv deminutiva, te protupoetske nevolje zagrebačkih govora, kojom se često izrekne nešto što je suprotno onome što se željelo reći, Olja nervozno učini korak više, nastavi započetu frazu i stvori krajnje začudnu sliku. Kaže da djeca s Downovim sindromom nisu igračke, ni "blagdanske puslice od bjelanjka", i umjesto da se tu zaustavi, doda: "koje se nisu digle pri pečenju". Tad slika se otme svojoj autorici, pa kaže nešto što ona nije htjela reći, negaciju pretvara u potvrdu, i biva čudo. Iako je rekla da djeca s Downom nisu puslice od bjelanjaka, ispada da ona to, produženjem fraze jesu. Jer ljudi su, sugerira Olja, "blagdanske puslice od bjelanjaka", a ta djeca su "blagdanske puslice od bjelanjaka/ koje se nisu digle pri pečenju". Poigravajući se jezikom pjesnikinja dopusti jeziku da se poigra njome.
Olja Runjić u ovoj pjesmi piše o defektu jezika, koji nije u stanju opisati jedan svijet drukčije nego da u njemu vidi defekt. Na neki način je bolje bilo kada se za tu djecu govorilo da su - defektna. Jer tad nije postojala svijest o uvredljivosti riječi, o nepravdi koju ona čini nekim ljudima. I onda se, prekoračivanjem njezina stvarnog smisla, moglo govoriti tako da se nešto i kaže. U vrijeme kada su defektne zamijenili daunići, ta je prilika izgubljena. Politički je korektno postalo šutjeti.
U ovoj pjesmi, naslova "Abortirana pjesma", nosiva dva stiha glase: "oni veselo mašu pingvinima/ u najstarijem europskom zoološkom vrtu". Za tobožnje normalne činjenica je da se radi o najstarijem europskom zoološkom vrtu. Oni koji tu činjenicu ne percipiraju, niti ih se ona ikako tiče, "veselo mašu pingvinima". Pjesnikinja je tu da bez riječi konstatira opreku i neprelaznu razliku između jedne i druge strane. Iz perspektive njezina čitatelja nije jad u tome što djeca s Downovim sindromom nikada neće postati svjesna da je ovo najstariji europski zoološki vrt, nego je jad u tome što mi nećemo biti kao oni, pa da veselo mašemo pingvinima. Pjesnici su oni koji veselo mašu pingvinima.
I što je zanimljivo, u "Abortiranoj pjesmi" nigdje ne stoji da je riječ o djeci. Ustvari, Olja Runjić možda piše o odraslima s Downovim sindromom, ali čitatelj vidi djecu? Je li čitateljeva greška poput greške prijateljice koja govori o daunićima?
Pjevanje i pripovijedanje
U svojim se pjesmama Olja Runjić služi pripovjednim strategijama. Piše ih onako kako se pišu pripovijetke, premda ne stvara čvrste narativne strukture. Ona pjevajući pripovijeda, na način koji je jedinstven u malenim našim književnostima, ali nikako nije jedinstven u životu. Dalmatinska žena, koja se po nekoj potrebi ili nevolji zatekla u vlaku, na željezničkom kolodvoru ili na aerodromu, koja prodaje zelen ili smokve na tržnici, koja je anesteziolog i pripovijeda pacijentima dok ih spušta u san, i u stanju je ispripovijedati na krajnje kriptičan način cijeli svoj život, služeći se do kraja i dosljedno strategijom objektivnog korelativa. U toj diskretnoj indiskretnosti ljepota je ženskog Mediterana. I pjesništva s darom.
Dalmacijo mati
Dario Džamonja, pisac koji ima tu posmrtnu nevolju da ga voli prekoviše onih koji su ga zaobilazili dok je bio živ, napisao je mnogo velikih malih priča, koje su ovom čitatelju obilježile život i odrastanje. U jednoj, neću reći u kojoj, umjesto dugo najavljene smrti stiže ona nenajavljena. Umire netko tko nije trebao umrijeti. U pjesmi "Dalmacijo mati", u mrtvačnici, žali se otac, nad mrtvom majkom. Višestruko istinita, velika mala pjesma. Kao Džamonja.
VIDEO
