Postoji li nešto što u književnosti nije dopušteno? Čini mi se samo jedno: u književnosti nije dopušteno lagati. Naročito u fikciji, uključujući i famoznu autofikciju, koja u posljednje vrijeme djeluje već i pomalo mondeno. Laž je u fikciji nedopustiva, čak i onda kada je životom, navodno, potvrđena kao istina. Tu je, možda, najjasnija i razlika između autofikcijske i memoarske proze. Dok u memoarsku prozu pod pritiskom čovjekova života i ispovjednog žanra ulazi laž koja je životom potvrđena kao istina, pa zato memoari često baš i nisu književnost, dotle se autofikcija, kao i svaka fikcija, sastoji isključivo od istine, bez obzira na to što život o tome ima da kaže.
Knjiga "Nisam izašla iz svoje noći" zaostatak je, opiljak, usporedna knjiga s knjigom "Jedna žena". Čuvenom knjigom Annie Ernaux o majci. Ustvari, to su bilješke, usputne dnevničke, pa i manje od dnevničkih, bilješke kakve toliki ljudi koji nisu pisci, niti imaju ikakvih ambicija postati piscima, vode u ekstremnim životnim situacijama, kad im se događa nešto što se čini da je mimo života, nešto što je nepodnošljivo ili neobjašnjivo. Ova vrsta teksta ispisuje se uvijek iz više razloga. Vrlo različitih. Ali onaj glavni razlog, zbog kojeg bilješke vode i ljudi koji nisu pisci, tiče se čovjekovog osjećaja da će biti pošteđen upravo za ono što stigne zapisati. Svaka patnja koja se pretoči u tekst kao da prestaje biti patnja. Svaka ludost najednom biva razuman iskaz. Ovakve bilješke čest su predložak za prozu ovakve ili onakve vrste. Neki pisci ih stiliziraju do neprepoznatljivosti. Drugi ih pretvaraju u različite oblike ispovjedne proze. Ali u načelu, takve su bilješke najdragocjenije kao romaneskni ili jedni šlagvorti. Onaj tko ih je zapisivao, iz njih će napisati ne jedan, nego niz pripovijesti i romana. A ponekad i tuđe bilješke mogu na jednak način biti inspirativne.
"Nisam izašla iz svoje noći" knjiga je, ustvari knjižica od jedva devedesetak stranica vrlo rahlog sloga, sačinjena od bilješki uz majčinu demenciju i umiranje. Ničega drugog tu nema. Sam naslov zapravo su posljednje riječi koje je majka - koja, znamo, nije bila pisac - unijela u svoju bilježnicu u vrijeme kada je već sasvim potonula u zaborav i u deluziju. Uzbudljivo je, doista, koliko te riječi istovremeno funkcioniraju kao savršena autorefleksija, kao opis stanja u kojem se zatekla, i kao epitaf. I tu dolazimo do onoga što je važno u ovoj neobičnoj knjizi, i što pripada načinu na koji je napisana: posao pisca između ostaloga je i to da naokolo prikuplja tuđe dragocjenosti, da skuplja rasute dijelove tuđih tekstova, gotovih rečenica, riječi i iskaza, i da od njih gradi svoju književnost. Na takav način, pored ostaloga, spašava ono čega bi nestalo da nije pisca. Recimo, ta rečenica "Nisam izašla iz svoje noći" (kako ju je prevela prevoditeljica ove knjige Vlatka Valentić), tako dobra, važna i precizna, tako životno prisutna i književno ostvarena - književno ostvareni su svi veliki epitafi - mogla je postojati samo zahvaljujući Annie Ernaux. Ljudi koji nisu pisci, niti su osviješteni usmeni pripovjedači i pričači, izgovore, pa čak i napišu toliko dobrih, lijepo stiliziranih, genijalnih stvari, ali jedva da išta od toga ostane, jer ono što je rečeno, priče koje su ispričane, ne primaju se svijeta ukoliko nisu zapisane. Riječi izvan književnosti su mrtvorođene riječi.
Ova malena knjiga na brutalan način pripovijeda jednu veliku životnu nesreću. Premda je riječ o relativno običnom, često ponavljanom umiranju od alzhajmerove bolesti ili vaskularnih demencija. Ali u životu jedne žene, u životu jednog čovjeka, nesreću ne umanjuje to što su i drugi bili nesretni prije njega. Pripovijeda ova knjiga još nešto: proces rastajanja, dijelom i žalovanja. Nakon što je umrla, svoju sam majku susretao još kraće vrijeme po sarajevskim ulicama. Drag mi je bio taj čudni osjećan. Ta tužna deluzijica. I onda pročitam ovaj fragment u knjizi Annie Ernaux: "Kad uđem u robnu kuću Galeries Lafayette, vidim ženu koja razgovara sama sa sobom, možda nešto pita. Prođem brzo, ne zastanem, no gledam je i ona mene gleda. Plavosive oči. Poslije mislim: moja majka, majčin stari pogled. Osjećaj krivnje." Ni osjećaj krivnje ponekad nije najgori.
Gorčina
Moglo se u određenim krugovima primijetiti stanovito razočaranje, slično razočaranju koje je nastupilo kada je Nobelovom nagradom čašćena Svjetlana Aleksijevič. Osim pojedine profesorčadi i ljepoduha s državnog proračuna, čak je i poneki nedužni čitatelj postavljao pitanje: pa zar je i to književnost? Snebivali su se ne uočavajući razliku između onoga što piše Annie Ernaux i onoga što im se čini da je stvarnost. Ili da je općeprihvaćena percepcija stvarnosti. Samo čitateljice nisu postavljale pitanja: mondeno je što je Annie Ernaux žena! Mondeno, ali ipak manje važno. Ono što, međutim, ne primjećuju, a što ustvari čini najizazovniji sloj u čitanju njezinih knjiga, pogotovu ove, te "Jedne žene", jest tako rijetka i ljekovita gorčina u odnosu prema majci. Apsolutna odanost i gorčina. Tako istinito.
Očuđenje
Zanimljivo je zamišljati što bi o njoj mislio Viktor Šklovski. Naravno, Annie Ernaux ne samo da nije Tolstoj, nego je od Tolstoja i Tolstojevih načina u književnosti udaljena upravo onoliko koliko udaljeni mogu biti protagonisti književnosti kao najširega od svih umjetničkih polja (livada, ledina, prostranstava…). Očuđujući elementi u njezinom tekstu, međutim, znaju biti tako virtuozno doneseni, u jednoj rečenici ili polurečenici, da se čitatelju njezinom učini da čita lirsku prozu, da će sljedećom rečenicom kliznuti u bajku, ili priča koju upravo čita zapravo i nije priča koja će na kraju biti ispričana. Sve što je obično, kod Annie Ernaux prvi je put viđeno.
