Tom Waits? To je onaj legendarni američki kantautor koji je dva puta privatno nastupao u istarskim Balama prije petnaestak godina, a da to nitko nije vidio niti zabilježio. Čovjek za čije se koncerte otima cijeli svijet, a nije nastupao od 2008., postao je tako legenda i na domaćem terenu bez da je ikada prišao ovamo. Imao sam sreće gledati ga uživo dva puta, u Parizu 2001. i Milanu 2008., što su bili neki od koncertnih vrhunaca koja sam uopće doživio u životu.
Waits petnaest godina nije nastupao uživo, bavio se filmom i glumom, ali su neki njegovi albumi ove godine dobili friška reizdanja u trgovinama. Radi se o ključnim pločama "Swordfishtrombones", "Rain Dogs" i "Franks Wild Years" iz osamdesetih, te "Bone Machine" i "The Black Rider" s početka devedesetih. Prošle godine, povodom dvadeset godina objavljivanja, izašla su ponovna izdanja albuma "Alice" i "Blood Money" iz 2002.
Sveukupno, riječ je o sjajnom opusu čovjeka koji je i pod star(ij)e dane znao oduševiti kao i na početcima, a to je bilo prije točno 50 godina kad mu je 1973. objavljen debitantski album "Closing Time".
Briljantan početak devedesetih - važno je reći, nakon podjednako fascinantne serije albuma desetljeće ranije - za Waitsa je značio objavljivanje albuma "Bone Machine" (1992.) te glazbe iz predstave Roberta Wilsona "The Black Rider" i soundtracka iz filma Jima Jarmuscha "Night On Earth" iduće godine. Iako su u Waitsovoj diskografiji samostalni albumi i teatarska ili filmska glazba odvojeni, i slijepcima je vjerojatno jasno da se u njegovom slučaju radi o minimalnim, eventualno strukturalnim razlikama između podjednako "teatralnih" projekata. Baš zbog toga što je Waitsov izričaj inteligentan zbroj "bezbroj" stilskih rukavaca, njegovi albumi pružali su rijetko zadovoljstvo iskrene emotivnosti i stilističkog snalaženja u vodvilju, bluesu, kabaretskoj glazbi, patinastim weimarskim baladama, industrijaliziranim perkusijama i još mnogočemu.
VEZANI ČLANCI:
Nakon radikalnih, ali "nenasilnih" promjena granica Waitsova rukopisa u osamdesetima - tijekom kojih je uobičajenu kombo svirku i pratnju klavira zamijenio poticajnijom zvučnom slikom albuma "Swordfish Trombones" i "Rain Dogs", pa zatim vizualno i glazbeno briljantne turneje ovjekovječene filmom i albumom "Big Time", Waits je u devedesete ušao na krilima sveopće artističke ofenzive.
"One man beatnik" u njima je suvereno vrludao između patinastih weimarovskih balada raspuklog glasa, ubrzanih polka i modificiranih vudu-igrokaza, svadbenih veselica i morbidnih pogrebnih priča, sve do emocionalnih vinjeta o odnosima među likovima koje možete pronaći samo u njegovim pjesmama. Waitsova se legenda podjednako hrani impresivnom listom albuma i multidisciplinarnošću - od glazbe za film i kazalište do glumačke karijere - kao i općom pozicijom u glazbenom svijetu koja Waitsa smješta na sam vrh piramide najzaslužnijih rock autora druge polovice dvadesetog stoljeća.
Waitsova odiseja ugrubo bi se mogla podijeliti u tri etape djelovanja. Sedamdesete je proveo na relativno strogo definiranoj singer/songwriterskoj liniji koristeći klavir kao osnovno sredstvo rada u klubovima i hotelskim barovima. Prvi album optimističnog naziva "Closing Time" objavljuje 1973., iako su se kasnije pojavili "Early Years 1" i "2", sa snimkama nastalim prije službenog početka karijere. Utjecaje Jacka Kerouaca i Charlesa Bukowskog kasnije će nadopuniti "gershwinizacija" rukopisa i skretanje prema Kurtu Weillu, dok će se prva električna gitara na nekom Waitsovu albumu naći tek 1978. na "Blue Valentine". Tadašnja koncertna postava s bubnjarem, kontrabasom i saksofonom djelovala je kao očita posveta jazzistima, od kojih se Louis Armstrongova boja glasa doimala kao očigledan utjecaj na pjevača koji je "mumljao" u dubokim lagama, iako je imao samo dvadesetak i nešto godina (rođen je 1949.).
Seriju albuma objavljenu za diskografsku kuću Asylum, popunjenu novim američkim autorima sličnog profila, nakon što su Waitsove pjesme obradili The Eagles i buduća djevojka Ricki Lee Jones (a kasnije Bruce Springsteen, Marianne Faithfull, Rod Stewart i mnogi drugi) smjenjuje faza osamdesetih, u kojoj Waits pločama "Swordfisftrombones" (1983.) i "Rain Dogs" (1985., proglašen albumom godine u većini specijaliziranih magazina), iskoračuje iz predjela "čiste" glazbe u sukob perkusivnog rada i balada, na pola puta do Captain Beefhearta, prebacujući se na multimedijalnu vizualizaciju koncerata, prvi put zapisanu na sjajnom koncertnom filmu "Big Time".
U tom periodu Waits sklada glazbu za film Francisa Forda Coppole "One From The Heart" (1982.) i započinje šmajhlanje sa svijetom filma ulogom u Stalloneovu "Paradise Alley" i "Ironweedu" s Jackom Nicholsonom i Meryl Streep. Dakako, radilo se o rođenom glumcu, pa Waits uspješno nastavlja s tipičnim glumačkim nastupima u Coppolinim filmovima "Cotton Club" i "Bram Stoker's Drakula", Altmanovu "Short Cuts", dok se suradnja s Jimom Jarmuschem u "Down By The Low" s konca osamdesetih pokazuje kao najbolja investicija za budućnost. Na tragu uspjelog druženja s Jarmuschem, kojemu radi glazbu za film "One Night On Earth", dva Waitsova kazališna projekta s Robertom Wilsonom i Williamom Burroughsom 1993. godine - "Alice In Wonderland", s kojeg i potječe glazba za album "Alice", pa zatim "The Black Rider" - logično su proširili teatralne elemente same glazbe u čemu mu svesrdnu pomoć pružala supruga, kazališna redateljica Kathleen Brennan, s kojom potpisuje sve pjesme.
Waits je zapravo oduvijek bio žanrovski bastard, spreman iskoračiti na svaku dasku koja mu se ukazala zanimljivom, a podjednako se uspješno snalazio u društvu glazbenika i kazalištaraca sklonih ambicioznim scenskim produkcijama. Iako je i sam nekada bio metafora alternativnog kružoka, protokom godina i količinom isporučena utjecaja Waits je postao prisutan globalno; još uvijek kao zahtjevan izvođač ne baš po svačijem ukusu, kult autor s dovoljnim masovnim sljedbeništvom da mu se album "Mule Variations" iz 1999. proda u milijun primjeraka.
Prekinuvši ljenčarenje zbog kojeg mu je zadnja stanka između studijskih albuma bila šest godina, s dva albuma istovremeno Waits se vratio aktivnijem modelu rada i objavljivanju albuma u gušćem rasporedu, barem svake dvije-tri godine. Glazba za "Alice" i "Blood Money" izvorno je pisana za kazališne predstave, ali su završni potezi u tonskom studiju pjesme i koncept maksimalno prilagodili formatu regularnih diskografskih izdanja, ako se za Waitsa uopće može rabiti termin "regularno". Zapravo, čak se i nije radilo o novim albumima u potpunom smislu te riječi, jer je odlučio sve zalihe materijala istovremeno pustiti u opticaj, a originalna verzija "Alice" s početka devedesetih i dalje mi je jedan od najvažnijih piratskih CD-a u kolekciji. Album "Alice" bila je dorađena verzija Waitsove glazbe napisane 1992. za istoimenu predstavu Roberta Wilsona u hamburškom teatru Thalia, dok je "Blood Money" bio sukus glazbene podloge koju je krajem devedesetih Waits napisao za Wilsonovu predstavu "Woyzeck".
No, Waits je oduvijek bio na rubu teatra, kabarea i vodvilja, pa mu je glazba prirodno "otišla" i u oficijelno kazalište. Ako ih podijelimo ugrubo, za "Blood Money" moglo se reći da je bio izravniji, uptempo Waitsov album, dok je "Alice" ostao alegorična slika svijeta "po Waitsu", sporijeg ritma i bogatijih asocijacija. No, i jedan i drugi bili su osmišljeni po prepoznatljivim Waitsovim naputcima, snimljeni s instrumentalizacijom koja je pored konvencionalnijih kontrabaseva i bubnjeva koristila usluge najrazličitijih duhača, udaraljki i pretpotopnih klavijatura i harmonika.
Budući da posjedujem spomenute snimke za izvorni, neobjavljeni album "Alice" iz 1992., nije suvišno napomenuti promjene koje je Waits unio na verziju desetak godina kasnije. Zadržavši devet pjesama, ponovno ih je snimio u razrađenijim zvučnim kombinacijama, izostavivši pet izvrsnih instrumentala namijenjenih kazališnoj izvedbi na licu mjesta, ali i još toliko pjesama koje su komotno mogle funkcionirati na službenom albumu, Odustavši od priče predstave, novosnimljeni album popunio je s pet osobnijih tema konvencionalnije priče, radikalno promijenivši ton i završetak albuma.
Kao komplementarni proizvodi koji mogu zasebno postojati na tržištu "rada i umjetnina" "Alice" i "Blood Money" logično su se nadopunjavali i dali više nego solidan presjek Waitsovih prepoznatljivih interesa u 27 novosnimljenih pjesama. Suvišno je reći, svi navedeni albumi u novim reizdanjima opet nude mogućnost prolaska fascinantnim svijetom imaginacije Toma Waitsa, čovjeka koji nikada nije stigao u Bale, ali kao da je tamo bio.
VIDEO: Nepoznati detalji iz života Olivera Dragojevića: Sestre su mu preminule prije nego se rodio
